KAD SE PROBLEMI PODIJELE

Depresija i anksioznost nijesu bauk

Marija je odlučila da svoje dugogodišnje poteškoće sa mentalnim zdravljem podijeli sa ljudima na Linkedinu i toj profesionalnoj mreži dala je drugačiji smisao. Smisao dijeljenja svojih bitki sa nepoznatim ljudima širom planete. Za kratko vrijeme njene objave privukle su veliku pažnju ljudi, pa joj danas nerijetko pišu poruke kako bi im dala savjet - na koji način tražiti pomoć, kome i kada ići.

Marija, iz male opštine na dva sata vožnje od Niša, svoju svakodnevnu borbu sa depresijom i anksioznošću, osim u terapijskoj sobi koju je po prvi put posjetila prije sedam godina, počela da dijeli sa ljudima na mreži. U jednoj ruci ona nosi mač u izazovnoj borbi sa mentalnim zdravljem, a u drugoj pero, čija svrha je upoznavanje ljudi sa važnošću brige o mentalnom zdravlju. Piše jer želi da približi ljudima da depresija i anksioznost nijesu bauk, te da ono što ih preplavljuje zapravo nije toliko teško, te da je riješivo.

"Ajde da krenemo u akciju, ajde da tražimo psihologa, ajde da tražimo psihoterapeuta, ako treba da se piju ljekovi, pij! Ali uradi nešto sa tim, nemoj da stagniraš", skreće pažnju Marija, podučena svojim ličnim iskustvom.

Ona je studentkinja magistarskih studija kliničke psihologije, zaljubljenik u psihopatologiju, koja se nažalost suočila sa onim sa čim se suočava veliki broj ljudi koji ima problema sa mentalnim zdravljem, stigmom.

Stigma. Diskriminacija. Još uvijek joj odzvanjaju riječi psihijatra od koga je tražila pomoć, kada je odlazila  drugi put u nadi da će joj pomoći da otkrije razlog svojih problema i riješi se paničnih napada. Umjesto podrške, razumijevanja, empatije, dobila je: "Zašto ste Vi, koleginice, došli kod mene? Zar Vi ne treba sami sebi da pomognete? Šta Vas uče na tom fakultetu, bože?!" i dijagnozu paničnog poremećaja.

Uprkos lošem iskustvu sa psihijatrom, ima lijepo iskustvo sa psihoterapijom. Prisjeća se tog prvog puta kad je shvatila da joj je potrebna pomoć. Traženje pomoći, kada se već obrazuje za psihologa, vidjela je u tom trenu kao svoj poraz, i kao izazov koji je u tom trenutku bilo potrebno savladati jeste, priznati sebi da ti treba pomoć. Uputila se u studentsko savjetovalište, sa strahom šta će njene kolege sa godine, koji su tamo volontirali, reći. U tom momentu u njenoj glavi bilo je pregršt misli, a tijelo je osjećalo sijaset emocija, sa kojima se trebalo nositi.

Prvi put u dodir sa psihoterapijom, bio je neprijatan, ali hrabar, nikako strašan već oslobađajući.

"Život te slomi na drugačije načine, pa čak ni ne znaš kada će to da bude samo šamar ili će da te lupi o pod, pa ćeš da se raspadneš u parčiće. Ako ti nije dobro, tražićeš pomoć." Bile su riječi koje je sebi govorila.

U nadi da pronađe svoje Sunce među oblacima, kako je naziv njenog projekta, osim psihoterapije, za svoju mapu u snalaženju sa životnim izazovima izabrala je pisanje. Pisanjem se, kako sama kaže, bavi još od srednjoškolskih dana, baš tih dana kada je počela sebe introspektivno upoznavati. U početku su to bile rečenice, potom paragrafi, da bi danas to bile objave na društvenim mrežama. Piše za sebe i druge. Nekima je, kako i sama kaže, njeno pisanje pomoglo pružajući im utjehu i mir, drugi su je osuđivali, braneći joj da bude ranjiva, nesigurna, no uprkos brojnim kritikama, ona se izborila sa mentalitetom svoje šire okoline.

"Uvijek će ljudi da kritikuju. Uvjek će ljudima nešto da fali. Uvijek će da upiru prstom. A kada bih stala zbog svakog, gdje bih stigla?’", priča Marija.

I dan danas u svojoj kutiji sjećanja, čuva poruke ljudi koji su je ohrabrivali, koji su joj se zahvaljivali što im je bila vodič, što ih je usmjeravala. Kao najljepšu poruku čuva onu koju je dobila od nepoznate žene, a kaže da joj je upravo ta poruka ukazivala da je na pravom putu. Bila je to poruka: "Hrabra Marija, nastavi da budeš otvorena i iskrena, i ostavljaj mrvice za sobom kako bi znala kako da se vratiš sebi, ali i kako bi drugi ljudi znali gdje da idu’’.

U sebi je uvijek pronalazila potrebu da dijeli sa drugima, vodeći se uvjerenjem da kada podijelimo, onda će se neko prepoznati i znaće da nijesu sami, te je ovu svoju potrebu vidjela kasnije kao svoj poziv. Za svoju inspiraciju koristi osjećanje od kojeg najčešće ljudi bježe, tugu. Tuga, baš nju smatra čudno udobnom i pomaže joj da bude kreativna. Pomogla joj je da se izrazi, da bude svoja, da bude na svoj autentični način umjetnik a u isto vrijeme je ljudsko biće.

"Vidjela sam izlaz u tome, u lošim osjećanjima to je bio moj izlaz", kaže Marija.

Svoje prve rečenice pisala je u trećem licu, no kako su se životni izazovi nizali, a ona sve više pisala i postajala slobodnija da piše u prvom licu. Inspirišu je događaji, situacije kojima prisustvuje, koje gleda sa distance. Sve što se dešavalo, za nju je bila prilika za rast. I prilika da podstakne druge da potraže pomoć.

"Malo ljudima treba da ih inspirišeš, podstakneš, da ih poguraš. Mnogo toga u svijetu možemo promijeniti, ne samo za psihoterapiju, već generalno za sve. Da daš malo podstreka", ističe Marija.

Iako brojni ljudi koji se suočavaju sa depresijom, naročito njenim težim oblikom, često ne vide nadu, Marija za sebe kaže da joj je velika pomoć osim psihoterapije, muzike, podrške porodice, za koju naglašava da je izuzetno važna, bila i duhovnost. Jedne godine se zaputila u Crnu Goru, u potrazi za lijekom za svoju dušu. Kaže da se tog dana spakovala, otišla sama na hodočašće. 

Kao poruku Marija svima šalje riječi:

"Imaj dobru namjeru prema sebi. Znam koliko možeš sam sebe da kritikuješ, da satjeruješ u ćošak.Ljudi, shvatite da možete te glasove da utišate. I da pored toga postoji dio ličnosti koji je mnogo veći i mnogo ljepši, koji može da se razvija samo kada biste obratili pažnju na njega."

Jelena Milutinović
autorka teksta je psihološkinja