[ Ljiljana Vukotić, Radio CG ]

ZORAN PREDIN ZA RCG

Ruralno na krilima nacionalizma je bezobrazno opasna stvar

U Đenovićima je nedavno promovisan roman „Mongolske mrlje“ slovenačkog autora Zorana Predina. Na prostoru bivše Jugoslavije Predin je poznat kao rok muzičar i tekstopisac ,vođa legendarnog sastava "Lačni Franc" koji je širom Jugoslavije bio popularan 80-tih godina prošlog vijeka.

Pisao je muziku za film, televizuju i pozorište, ali je prepoznat i kao intelektualac sa jasnim političkim stavovima. Roman "Mongolske mrlje" objavila je beogradska Geopoetika, a čitaocima u Crnoj Gori predstavio ga je, pored autora, književnik i novinar Balša Brković.

Otkud rok muzičar u književnosti i zašto je književna forma u 21. vijeku postala novo polje slobode za muzičara buntovnika sa kraja 20. vijeka –govorio je za emisiju Kulturna panorama na Radiju Crne Gore.

RCG: Predstavljajući roman „Mongolske mrlje“ kazali ste da ste počeli da pišete jer vam je literatura dala više slobode u odnosu na tekstove pjesama koje izvodite kao muzičar. Kako to objašnjavate?

- Glazba se jednostavno promijenila na takav način da je sve manje pjesama koje nose poruku. Moje pjesme su, po uzoru na moje uzore, nosile poruke koje su htjele promijeniti svijet na bolje...bile su provokativne, sa crnim humorom ili erotikom, što je bila navika iz 80-tih godina kada smo na taj način provlačili neke zabranjenne političke teme. U zadnje vrijeme ta neka novokomponovana politička korektnost u Sloveniji, ofarbana u nekakav neokatolicizam, je poništila poruke u pjesmama. I onda sam u jednom trenutku shvatio da moram otvorit neki novi prozor da se nadišem svježeg zraka i da te neke nove misli sa kojima sam htio nastaviti kao kantautor, da ih pretvorim u pisanje -  najprije kratkih priča, a sada ovog romana.

Danas je bunt prisutniji na internetu, ja kažem da je Dzoni Rot nobog vremena sada Asanž. Plašim se da će se i na internetu pojaviti neka globalna cenzura koja će uništavati slobodu misli. Meni se , pak, literatura učinila još uvijek dovoljno slobodna, da se prepustim pisanju i mislim da sam dobro počeo.

RCG: Pojam političke korektnosti obilježio je početak 21. vijeka. Apsurdno je da su se istovremeno neke slobode na koje smo navikli u 20. vijeku, naročito u umjetnosti, izgubile?

Da, svi se pitamo kako se to dogodilo... Plašim se da se svijet kroz internet tehnologiju promijenio na način da su vlasnici medija i kapitala uspjeli odgojiti generacije kojima neke stvari na koje smo mi navikli - njima ne nedostaju, jer i ne znaju za njih. Recimo bonton ili neki urbani sadražaji koje sada jede ruralno. Ruralno je danas na krilima nacionalizma postalo bezobrazno opasna stvar! Pogotovo u marketingom odgojenim generacijama gdje se slika svijet bez problema, ili im se nude neprijatelji, kako bi odgojili nekritične birače. Nudi se sve i nema potrebe da se razmišlja, količina nepismenih i polupismenih se povećava iz godine u godinu. I tu pada osnovna ideja demokratije, da je to vlast većine. Ako je većina takva kakva je, onda imamo velike probleme. Možda je sada trenutak da se pomogne demokratiji.

Moj predlog je bio npr. da se zabrani anonimno komentarisanje na internetu. Ako hoće neko da komentariše mora se potpisati imenom i prezimenom i snositi odgovornost za svoje riječi.

Umjesto toga anonimni komentari su postali oruđe za širenje mržnje i lažnih vijesti. Druga stvar je da bi na izborima svi kandidati morali dokazati da nijesu bili u nekom krivičnom postupku, na kraju morali bi dokazati svoju pismenost, da su sposobni razumjeti zakone koji se donose u parlamentu, čak ni test inteligencije ne bi bio loša ideja, ili pak da svaki član parlamenta mora završiti fakultet.

Ali, nama u parlamentu sjede polupismeni osnovnoškolci koji onda odlučuju o vrlo zahtjevnim sadržajima, to je stvarnost koju sada živimo.

RCG: Vjerujete li da će doći do tog preokreta, odnosno modifikacije sistema?

- Nema druge, nego da vjerujem. Sad je već toliko providno da se neke stvari događaju za koje bismo se nekad kladili da se nikada neće dogoditi. Ja mislim da se sada moramo vratiti na nivo civilnog društva. Civilno društvo, ne stranke, ne ideologije. Civilno društvo može izborit nove uslove i novi dogovor. Može promijeniti ustave koje smo napisali prije 30 godina.

Mislim da okolnosti kao sto su promjena klime ili kovid koji je razotkrio puno problema, možda mogu pokrenuti birače koji nijesu bili zainteresovani, da sada uvide sta je bitno za budućnost svoju i svoje djece.                    

RCG: 80-ih godina ste zbog nekih stihova i pjesama bili cenzurisani i označeni kao separatista, a nakon raspada velike Jugoslavije ste dobrodošli u svim djelovima te bivše države. Kako to objašnjavate?

-Ja sam uvijek bio separatista jedino od gluposti, i to sam još uvijek. Glupost je univezrzalni problem i najjača snaga koja povezuje narode i narodnosti. Mislim da je stvar u tome što se nijesam mijenjao od 1979. do danas, uvijek sam bio opozicija svakoj vlasti u smislu razmišljanja vlastitom glavom, nijesam se nikada prepustio razmišljanju kako bi bilo ugodno zastupati neke stranačke interese.

Nekakav bačican stav svakog stvaraoca jeste da preispituje svijet oko sebe, da uvijek postavlja pitanja i postane kritika drustva u pozitivnom ili negativnom smislu. Taj stav je za pravu umjetnost osnovni aksiom. Bez toga ne ide.

RCG:  Dosta putujete po državam regiona, kako vama iz Slovenije koja je dugo u EU , izgleda ovaj ostatak regiona. Da li smo mi žrtve nekog globalnog dogovora ili smo sami krivi što nam nije bolje?

-Mislim da svega ima pomalo.Jako mi je drago da sam rado viđen gost u zemljama bivše države i svuda se ponašam kao gost. Ne komentarišem javno političke prilike ili neke afere jer je to stvar ljudi koji su državljani tih zemalja. Ja u njima samo tražim srodne duše. Srodne duše smo mi, svi ljudi koji razmišljamo svojom glavom i pokušavamo na nekom nadnacionalnom nivou stvoriti medij prijateljstva koji se uzdiže daleko iznad nacionalnostui ili nekih trenutno modernih ideja koje se nameću sa strane marketinga i kapitala.

Svako mora u svojoj kući napraviti red i jedino što možeš jeste da učis od drugih. Situacija u državama bivše Juge je donijela saznanje da je možda trebalo ostati u nekoj labavoj ekonomskoj konfederaciji. Jer nakon svih ovih iskustava koliko smo svi posebno krhki prema svijetu, čini mi se da će nove generacije definistvno doći do saznanja da je mnogo bolje biti prijatelj sa susjedom nego da se raspiruje bilo kakva mržnja kako bi se neke ideologije održale na vlasti u ime navodnih nacionalnih interesa. Gladan želudac nema nacionalnost. Mislim da će nas u tom smislu uskoro povezati brže i bolje nego bilo koja ideilogija.

RCG: Koliko u tom smislu može napraviti umjetnost, književnost i muzika, sve ovo čime se Vi bavite. Na promociju knjige „Mongolske mrlje“ došli su vaši prijatelji iz Dubrovnika, Sarajeva, Podgorice... Očigledno je da uspješno povezujete ljude.

- Da, to je nešto što srodne duše svih uzrasta i nacionalnosti sa ovh prostora prostio imaju, to su antene na toj valovnoj dužini, to je jasno. Mislim da će toga biti sve više i mi ćemo se kroz „oslobođene teritorije“ povezivati i stvoriti novo društvo koje će biti sposobno da nas poveže na najbolji način.

RCG: Da se još malo vratimo vašoj knjizi. Radnja u romanu „Mongolske mrlje“ se odvija paralelno u dva vremenska razdoblja - jedna priča je smještena u tursko doba, prije pet vjekova, a radnja druge je u savremenoj Sloveniji. Zašto ste se odlučili za takav pristup?

- Odluka kakav roman napisati bila je prvenstveo da bude čitljivo, da ne bude dosadno i da nosi poruku. Poslužio sam se pisanjem na nacin fimskog jezika. Radio sam puno muzike za film i naucio taj jezik, koji te tjera da okrenes stranicu knjige. Osnovna poruka je da je nečija nacionalnost zadnja stvar koja je bitna u životu.

Karakteri i osjećaji ljudi iz 16. stoljeća nijesu ništa drugačiji od onih iz 21. stoljeća. Neovisno  o tehnoloskom napretku tu se nijsemo baš puno promijenili. Zlo i zavist su iste snage kao prije par stoljeća, ljubimo se i volimo na isti način...te ljudske stvari su naš prozor u kvalitetan život i plemenite osjećaje. Ideju za dvije priče mi je dao roman „Majstor i margarita“, uzor o obnavljanju obitelji mi je bio roman „Sto godina samoće“, ali to je samo na prvu loptu, kada sam stvorio suverene likove oni su sami dalje ispleli priču .

Tu je još puno nekih stvari koje spominjem na promocijama. Za nekog je to šturo pisanje, ali ja sam želio da čitalac i sam sa svojom maštom učestvuje u građenju lika i da u tome uživa. Meni je jako bitan ritam i zato sam najveći dio opisivanja radio kroz razgovor, kroz dijalog. Tako da sam taj princip zadržao i u sljedećem romanu i mislim da mi dobro ide.

RCG: Hocete li nam otkriti koja je tema novog romana?

- Teško je u jednoj ili nekoliko rečenica objasnitii, ali mogu reći da sam još oštriji, još crnji, još apsurdniji, kako bih stao na barikadu pravovremeno, da u čitaocu probudim želju da se aktivira u smislu civilnog društva.

RCG: Da vam je neko prije 30 godina rekao da ćete u 2022. godini objavljivati knjige, a ne albume, da li biste mu povjerovali?

- Ne bih, moram priznati. Ali osjećam se vrlo ok, još ću objaviti par albuma, imam dobrih ideja. Imam, nadam se, još nekih 20 godina života. To je zadnja četvrtina u kojoj ne želim gubiti vrijeme na beznačajne stvari. Stvaralaštvo, kao kantautor i kao pisac to je na prvom mjestu. Ponavljam često floskulu koja zapravo to nije, a to je da kažem da najbolje tek dolazi!