Б.Ч.Ј. [ Mina ]

SANTANDER

Povećanje prihoda nedovoljno za sistematsko smanjivanje siromaštva

Svaka nacionalna i lokalna strategija, akcioni plan i inicijativa moraju uzeti u obzir najmarginalizovanije grupe u društvu i uključiti ih, s obzirom na to da često bivaju zaboravljene, poručio je šef Predstavništva UNICEF-a u Crnoj Gori Huan Santander.

On je rekao da su za efektivno smanjenje siromaštva u Crnoj Gori potrebne jače socijalne usluge dostupne svakom djetetu i mnogo snažnija saradnja različitih institucija u oblasti socijalne zaštite, obrazovanja, zapošljavanja, zdravstva, pravosuđa, policije.

"Siromaštvo ne predstavlja samo nedostatak prihoda. Stoga, povećanje prihoda nije dovoljno ako želimo da sistematski smanjimo siromaštvo", kazao je Santander u intervjuu agenciji MINA.

UNICEF, kako je naveo, govori o višedimenzionalnom siromaštvu djece.

Santander je pojasnio da to znači da su djeca siromašna i kada ne pohađaju kvalitetno, inkluzivno obrazovanje u predškolskim ustanovama, osnovnim i srednjim školama, ne dobijaju kvalitetnu zdravstvenu zaštitu i kada njihova ishrana nije kvalitetna.

"Kao i kada na raspolaganju nemaju sportske ili kulturne aktivnosti, kada su žrtve, počinioci ili svjedoci nasilja na internetu ili van njega, kada u 21. vijeku nemaju pristup internetu ili ne znaju kako da bezbjedno koriste nove tehnologije i različite medije", dodao je Santander.

Prema njegovim riječima, svaki od tih aspekata uskraćenosti imaće negativan uticaj na šanse svakog djeteta da vodi prosperitetan život, a dugoročno na ekonomiju i razvoj zemlje.

Santander je kazao da siromaštvo djece u suštini predstavlja kršenje Konvencije o pravima djeteta, jer podriva ostvarivanje prava svakog djeteta na adekvatan životni standard i pristup kvalitetnim socijalnim uslugama, obrazovanju i zdravstvenoj zaštiti.

"UNICEF, stoga, poziva Crnu Goru da usvoji višedimenzionalno siromaštvo djece kao zvaničnu statističku mjeru i razvije politike koje podrazumijevaju međusektorsku saradnju", naveo je Santander.

On je poručio da se na taj način država može suočiti s višestrukim dimenzijama siromaštva djece i prekinuti međugeneracijsko siromaštvo.

Santander je ponovio da materijalna davanja sama po sebi ne mogu smanjiti siromaštvo, jer mora postojati niz različitih kvalitetnih usluga kojima mogu da pristupe sve porodice u zemlji.

"Ono što sistem socijalne zaštite može da učini je da spriječi da građani zapadnu u siromaštvo tako što će im obezbijediti materijalna davanja u vremenima neizvjesnosti, tokom prelaska na nove poslove, ili vanrednih situacija", dodao je Santander.

Kako je naveo, jedan od načina da se ono prevenira je kroz ulaganje u rane godine života.

Santander smatra da ima prostora za dalje unapređenje usmjerenih materijalnih davanja, prvenstveno onih koja su namijenjena porodicama čiji članovi imaju smetnje u razvoju.

"Takođe, materijalno obezbjeđenje porodice može se dodatno poboljšati kako bi tim davanjem bile pokrivene sve porodice kojima je ono potrebno, i to kroz ublažavanje kriterijuma za sticanje prava na isto", poručio je Santander.

Osim toga, kako je istakao, sistem socijalne zaštite treba da bude uparen s politikama tržišta rada, kako bi se povećali porodični prihodi i mogućnosti zapošljavanja, uz kvalitetnu brigu o djeci.

Santander je naglasio da se važna preporuka ogleda u jačanju međusektorske saradnje, jer je smanjenje siromaštva odgovornost cijele Vlade i ne može se postići djelovanjem jednog ministarstva.

On je dodao da je Savjet za prava djeteta dobar primjer međusektorske platforme za razvoj zajedničke strategije za smanjenje siromaštva i međuresornu koordinaciju jer resornim ministrima omogućava da neki problem prava djeteta, poput siromaštva, sagledaju iz različitih uglova prilikom traženja najboljih rješenja.

Posljednja nacionalna statistika o riziku od siromaštva pokazuje da se svako treće dijete suočava s monetarnim ili siromaštvom koje se mjeri samo kao nedostatak prihoda.

Takođe, nacionalna statistika ukazuje na to da je skoro svako drugo dijete u dodatnom riziku od društvene isključenosti, koja se definiše životom u domaćinstvu koje ne može priuštiti sve ono što je djetetu potrebno da ostvaruje uspjeh u školi, ili ima dobro zdravlje.