Туфик Софтић

TEKOVINE AB REVOLUCIJE

Fabrike kojih nema

Kada je nedavno jedan investitor pokazao interesovanje za pokretanje pogona kožne galanterije u Andrijevici, koji je nekada radio pri beranskoj fabrici kože Polimka, bilo mu je teško objasniti da su hale prazne, i da u njima nema baš ništa.

„Pošli smo do pogona gdje nas je dočekala zatvorena kapija. Lako povezanu žicom, otvorili smo je i ušli bez problema unutra. Tamo nema više ništa da se čuva, niti ima čuvara“, ispričao je Portalu RTCG Andrijevčanin, koji je bio u društvu investitora.

On je objasnio da je postojala ideja da se pokrene i obnovi proizvodnja sitnih predmeta od kože, koji se danas vrlo traže na tržištu, a po kojima je ovaj pogon u Andrijevici bio nadaleko poznat.

„Kožne torbe, muške i ženske, novčanici, kaiševi i mnogo toga drugog od kože, odavde iz Andrijevice, stizalo je na sve kontinente pod firmom Polimka i osvajalo sve moguće nagrade na svjetskim sajmovima“, kaže taj Andrijevčanin.

Prema njegovim riječima, investitor je postavio je razumno pitanje, šta je sa mašinama i opremom? „Nismo znali kako da objasnimo. Kako nekom ko dolazi iz uređene države objasniti da je to netragom nestalo kao da su u pitanju čačkalice. Kako su mašine i oprema odnošeni preko granice, i uz čiju dozvolu, ne znamo“, priča taj sagovornik.

Mogao je ovaj, ili bilo koji drugi investitor, obići i ostale pogone u Andrijevici, susjednim Beranama, pa i čitavom sjeveru Crne Gore u potrazi za makar jednom fabrikom u kojoj su sačuvane mašine i oprema i u kojoj bi bilo moguće obnavljanje proizvodnje, makar i u minimalnim kapacitetima.

„Ne postoji fabrika na čitavom sjeveru Crne Gore u kojoj su očuvane oprama i mašine. Za razliku od Srbije, gdje su fabrike odlazile u stečaj ali su sačuvane, i sada se obnavlja proizvodnja, kod nas su sve privatizovane i opljačkane“ – kaže za Portal RTCG posljednji direktor beranske fabrike papira, prije stečaja i privatizacije, Milić Joksimović.

Od grada do grada, situacija je skoro identična. 

„Sudbina fabrike papira Beranka zapečaćena je prodajom papir mašina, koje su prenešene na Bosfor. Nepoznatom kupcu iz Turske prodate su obije vrijedne papir mašine, zatim razmontirane do posljednjeg šrafa i izvučene iz fabričkih hala, gdje su stajale punih pet decenija prije toga“, podsjeća Joksimović.

Ova fabrika je kroz stečaj prodata 2004. godine. Kupac, beogradski biznismen pljevaljskog porijekla, Radoje Gomilanović, trebalo je da uplati milion eura, ali ni upola toloko novca nije prošlo preko računa kompanije. Suprotno kupoprodajnom ugovoru.

"Oprema i mašine iz svih fabrika uglavnom su rastavljene i prodate kao staro željezo. Što se tiče toga kako su prenešene preko granice, mislim da je to sve stavljeno u zakonske okvire. Novi vlasnici su imali pečat. Jednostavno prodaju, urade otpremnicu kao staro  željezo i tako ode preko granice, a tamo se, potom, sastavi i nastavi da radi. Neko im je to omogućio, i što bi se reklo, formalno pravno, sve je u redu“, kaže Joksimović.

Prema njegovim riječima, djelovi velikih papir mašina izvlačeni su kranovima, jer su te mašine bile duge i do četdeset metara u komadu. 

"Samo valjci su bili dugi po četiri metra. Ili takozvana brusilica, koja je bila jedna od dvije na čitavom prostoru bivše Jugoslavije. Izašlo je, otišlo, i tu se, nažalost, više ništa ne može“ – kaže naš sagovornik.

Joksimović smatra da su mašine iz fabrike kože "Polimka“ bile manje, i da ih je bilo mnogo lakše razmonitari i prenijeti.Na mjestu ove fabrike, sada se nalazi trgovački centar KIPS. U jednom dijelu, dok u drugom, većem dijelu zgrade i fabričkog kruga, sve propada.Ova fabrika, matična firma andrijevičke kožne galanterije, tipičan je primjer pljačke bez kazne. Vrijednim kožarskim mašinama ni poslije mnogo godina nema traga.

Bivši radnici su podnijeli više krivičnih prijava tragajući za mašinama i opremom i preispitujući ovu privatizaciju. Bezuspješno. 

Industrija kože AD „Polimka“ Berane, pod kojim nazivom se kompanija još uvijek vodi u registru Centralne depozitarne agencije, prodata je 2008. godine firmi KIPS za simboločnih hiljadu eura, a samo dvije glavne mašine za preradu kože koje su ostale u fabrici bile su, kako radnici tvrde, vrijedne dva miliona. U magacinu Polimke je u trenutku privatizacije bilo još milion eura vrijednosti robe u zalihama, a šta je bilo sa tim zalihama – nije poznato ni danas. Nedaleko odatle, iz bivše fabrike za protektiranje guma Gumig, izvlačeni su čak i bakarni kablovi iz zidova.

Takođe, "Euroturist“ i „Monte-adria“ kupili su većinski paket akcija Gumiga za jedva trideset hiljada eura, iako je njena nominalna vrijednost bila preko milion. Tada je počela propast ove malene i nekada vrlo perspektivne firme koja je prije ratova na prostoru eks Jugoslavije radila u sistemu „Tigra“ iz Pirota.

Šta se dešavalo, sve je objašnjeno u izvještaju o privatizaciji kroz stečaj nosilaca privrede u Beranama, koji je Mreža za afirmaciju nevladinog sektora (MANS) objavila  još odavno. MANS ističe da novim vlasnicima obnavljanje proizvodnje od samog početka nije bilo u planu, te da su djelove imovine prodali i unovčili dok su na ostatak stavili hipoteke za kredite koje ne vraćaju.

U Bijelom Polju za sedam miliona eura rasprodate su vrijedne mašine iz fabrike Vunko, a mašina u tom gradu više nema ni u jednoj drugoj kompaniji, osim u fabrici mineralne vode „Rada“. U ovom gradu, pored „Vunka“  propale su i sve  druge privatizovane firme, dvije fabrike obuće - „Lenka“ i „Mladost“, industrija „Imako“, „Prva petoljetka“, „Bjelasica“. Nestao je i drvni kombinat, baš kao i firma iste djelatnosti "Vukman Kruščić“ u Mojkovcu gdje je radilo hiljadu i po ljudi.

U Mojkovcu ne radi ni rudnik olova i cinka „Brskovo“, veliko trgovinsko preduzeće „Bojna njiva“. U Rožajama ne radi ni jedno privatizovano preduzeće. Zatvoreni  i opljačkani su drvno industrijski gigant "Gornji Ibar“, trgovinsko i zemljoradničko preduzeće „Bisernica“, fabrika dekorativnog papira "Dekor“, fabrika mašinskih elemenata "Famod“, autoprevozno preduzeće "Transervis“, fabrika "Kristal“ koja je poslovala u okviru velikog zaječarskog sistema staklene industrije.

U Rožajama je uništeno i nekoliko tekstilnih fabrika. U Andrijevici je, pored pogona kožne galanterije, zatvorena fabrika izolacionih materijala "Termovent“, fabrika konditorskih proizvoda "Soko štark“, fabrika "Mermer“, "Štamparija“ i fabrika tapeta. Primjer pljačke u Plavu, ondosno mjesnom centru Mirina, predstavlja "Titeks“.

I tamo su, kao i svuda, ostale samo prazne hale. Pogon  "Titeksa“ je uništen i u Kolašinu. U tom gradu su, između ostalog, zatvoreni i na daleko poznata "Impregnacija drveta“, zatim "Eksport drvo“, "Transportno“ i najveća trgovačka mreža na sjeveru, pa "Veletrgovina“.

"Fabrika papira i fabrika kože u Beranama, i mnoge druge fabrike na sjeveru, iz kojih su na istovjetan način odnešene maine i oprema, mogle su da rade. Duša me boli kada se toga sjetim“, kaže posljednji direktor fabrike papira, Milić Joksimović.

Prazne fabričke hale na sjeveru danas predstavljaju tekovine AB revolucije i takozvane burazerske tranzicije. Umjesto armije radnika, kojih je samo u Beranama bilo deset hiljada, armija sirotinje od prvog do prvog u mjesecu čeka poštara i socijalno davanje i permanetno se raseljava.