ZA I PROTIV PRINCEZE KSENIJE

Spomenici kulture i nekulture

Rasplamsala se debata za i protiv idejnih rješenja i izvedbi spomenika i spomen obilježja podignutih potonjih godina u Crnoj Gori. Evidentna je bujica bijesa usmjerena na ljude koji si kazali su nešto što je godinama na usnama mnozine ljudi koji stvaraju umjetnost ili su kvalifikovani da je vrjednuju.

Пише: Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović

Sudeći po svemu što se izlilo, evidentna su silna razmimolaženja, uz deficit sugestija kako da se ta energija za i protiv konkretnih spomenika i ljudi treba kanalisati u smjeru racionalnih tumačenja i traganja za uzrocima evidentnog nezadovoljstva struke (urbanisti, arhitekte, skulptori, slikari, istoričari umjetnosti) i građana koji imaju ambiciju da koriste prednosti estetizovanih javnih prostora. Za sada smo na terenu izjašnjavanja za i protiv. Fale ideje koje bi odredile pravac konkretne akcije.

Buka i bijes

Da otklonimo sve nejasnoće. Potpisnik ovih redova spomenik Princezi Kseniji Dimitrija Popovića smatra trenutno najefektnijom spomeničkom skulpturom u gradskom jezgru crnogorske prijestonice a njegova na Cetinju realizovana djela kao delfijske zagonetke. Princeza Kseniju kao san o Cetinju a onaj bunar na Dvorskom trgu funkcionalan oblik vrela živog mišljenja u kom smo odbili da se ogledamo jer odaz ne odgovara predstavi koju o sabi imamo. Nije do ogledala, a konkretnom djelu, skulpturi Princeza Ksenija čini se nepravda jer se se uz njega vezuje bura koja neće donijeti ništa novoga osim efektnih dosjetki koje su, uzgred budi rečeno, najčešći instrument muške agresije. Čak i kada nijesu lascivne. 

Lica i naličja

Neće aktuelna debata donijeti ništa novoga jer smo se u buru razmirica bacili instinktivno, ćeranije radi - neko roblja svezanoga, neko hajduka koji ćeraju hajduke.

Tako “branitelji” djela Dimitrija Popovića dijelom burno reaguju jer se kritika umjetničkog djela, na žalost, ovdje doživljava kao intencija intencija kritičara da se stvaralac poništi kao biće. Kritika je za njih dakle ideja umorstva autora skrivena iza velikih riječi, a ne nerazdvojna komponenta kreativnosti.

Dobar dio njih vjeruje da bi, bez razlike u nijansama, o spomenicima na ulicama i trgovima crnogorskih gradova trebali da mislimo molitveno, da bi sve debate na temu njihovih estetskih dometa trebali smatrati sitničarskim i sa zahvalnošću prihvatiti to što nam je dato.

Osporavatelji Popovićevih ideja vjeruju da govore u ime svakog čovjeka koji je takav kakav jeste stvaralac. Nije baš svaki od njih Prometej ali barata s nekom iskrom stvaralačkom mišljenja pa vjeruju da je taj kadar razumjeti duboke probleme stvaralaštva. Sve među njima koji iza sebe konkretne rezultate stvaralačkog mišljenja treba čuti. Sve koji su bez djela treba ignorisati. To su vam jednobožci koji Boga stvaraju po svom obličju. Čak i kad svom Bogu konkretna djela drugih stvaralaca ne prinose kao žrtve paljenice njihove žrtve jednako su nedjelotvorne. Vješti su vatrenom osporavanju konkretnih rješenja a alternativna nemaju.

S obje strane, samo lica i naličja. I mnogo buke.

Kaini i Avelji

Da bi debata takve dvije grupe dala rezultate, svi među njima, kako Kaini, tako i Avelji, trebali bi znati da je naše neznanje o spomeničkim skulpturama, spomeničkoj arhitektiri, kreiranju politika kojima se uređuje ta oblast, veće od onoga što o tome znamo. Za to bi na početku svim razlikama među nama treba suprotstaviti jedno pristajanje - da su naše razlike neophodne i razumljive.

Edvin Persi Vajpl poručuje da talenat ponavlja a genije stvara. Znamo da su umjetnici, silom prilika, ljudi s tjeskobom kao jedinim prijateljem i silom prilika često i trgovci koji vjeruju da su mušterije uvijek u pravu. Horizont očekivanja naručioca posla nije faktor koji bitno ne određuje konačno rješenje. Ilustracije radi, spomenik Kralju Nikoli na centralnom gradskom Trgu u Nikšiću ima formu konjanički figure jer su ljudi pozvani da donesu odluku ignorisali stav nekolicine intelektualaca građanske provinijencije koji su zagovarali ideju da to bude figura kralja u građanskom odijelu. Ako me pamćenje dobro služi za to su se zalagali prof. dr Branko Radojićić i dr Slobodan Nikčević. Tako smo umjesto jedinstvene, građanske, dobili tipsku, militantnu konjaničku figuru Nikole Prvog u srcu grada čiji je urbanistički profil taj suveren lično oblikovao kroz sugestije dr Sladeu, imajući kao ideal renesansne gradove, građene po mjeri čovjeka. Ne treba biti naročito vidovit da covjek izvede zaključak što je većinu koja je odlučivala opredijelilo da izabere konjanički figuru kralja. Birala je njihova biološki opredijeljena muška agresivnost pretočena u ideologiju.

Đe reče ideologija

Kad razmišljamo o spomenicima u Crnoj Gori jedino je izvjestan zaključak da su spomenici iz perioda socijalizma superiorni u odnosu na sve što je realizovano u perirodu tranzicione i evroatlantske Crne Gore. Danas smo daleko od nadmoćnosti i neuporedivosti vrhunskih ostvarenja spomenika na Jasikovcu ili Barutani, ili one monolitne mermerne skulpture Jovana Tomaševića koji je djelo Voja Stanića. To su rješenja koja posjeduje neku vrstu zavodjivosti, omamljujućeg magnetizma. Nekako su nova. Ne toliko nova po tome što se korijenito razlikuju od onoga što im je prethodilo niti po tome što obezvrjeđuju ili poništavaju staro. Ti spomenici su riskantni poduhvati kosmičkog karaktera, ispisivanje duha u materiji. Kana Radević, Bogdan Bogdanović, Vojo Stanić realizuju djela koja ne može materijalizovati talenat. Njihova stvaralačka moć je snaga gejzira. Ta moć djela s njihovim autorskim pečatom razlikuje od spomenika koje realizuju njihove kolege i nekada i danas. Tu smo već na terenu komparacije talenta i genijalnosti. Švajcarski filozof i kritičar Anri Frederik Amiel ovako je formulisao razliku: Radeći lako ono što drugi nalaze da je teško, to je talenat, radeći ono što je nemoguće za talenat - to je genijalnost.

Postoje stvaraoci čija djela dokazuju moć kulture. Većina spomenika koje smo dobili u posljednjih trideset godina dokazuju njenu nemoć. Za razliku od spomenika iz socijalističkog perioda koji uzbuđuju, ovi noviji nas ubjeđuju i daju samo ono što traži nemušta, vulgarna kritika naručioca posla - konkretno njegove ideološke predrasude. Spomenik na Barutani uzbudi dušu. Spomenik na Jasikovcu ima atmosferu delfijskog proročišta, u njega je integrisana ona pitijska proročica ljepote. Ta dva spomenika imaju duhovni karakter. Posmatrajući ove novije shvatate da su rođeni iz trezvenog suda, na obrađenom tlu, gdje dominira mehanički karakter nizanja. Neokrznuti su simbolizirajućom djelatnošću fantazije.

Spomenici su biljezi prema kojima se određuje duh vremena. Nezgodni su to svjedoci. Ovi koje smo mi gradili odaju nas. Govore da kao zajednica nijesmo učinili ništa da bi najkreativniji duhovi, do kraja, izrazili svoj kreativni potencijal.

Imali smo talente. Izostao je genij. U školama su nas učili da “ kreativnost izrasta iz napetosti između ljudske spontanosti i pobune protiv granica”. Definitivno smo u deficitu i spontanosti i pobune. Nijesmo protiv granica ali jesmo za promjene granica. I ograničavali bi. Ta pasija naš je amblem.

Korak naprijed, korak nazad

Dođu tako dani kada bi jedini korak naprijed bio korak nazad. Crnogorska iskustva s spomeničkom arhitekturom i spomenicima iz perioda ranih sedamdesetih ljekovito bi rješavala nedoumice koje danas imamo. Stari načini ratovanja možda nijesu prevaziđeni. Za početak dovoljno je nešto dobre volje i svijest nam fale standardi i procedure.