Tufik Softić

OSVRT

Biti novinar: Kum moga kuma

Ne mogu da se sjetim imena starog i iskusnog istraživačkog novinara „Njujork tajmsa“ koji nam je u redakciji tog lista pričao o tome kako se u svakoj prilici, ako se radi o nekom koga poznajemo, treba povući iz priče.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Piše: Tufik Softić

Nije senilnost u pitanju, već prosto činjenica da je od tada prošlo dvije decenije. Nas desetak novinara iz Crne Gore pohađalo je u "Međunarodnom medija trening centru“ u Vašingtonu kurs istraživačkog novinarstva. Tu smo sticali teorijska znanja, a o praktičnim vještinama  i iskustvima smo slušali od najboljih američkih novinara, iz skoro svih poznatih redakcija u Vašingtonu i Njujorku, koje smo obilazili.

Novinar "Njujok tajmsa“, čije ime sam zaboravio, već je bio u godinama, i prošao je sve i svašta. Istražujući mafiju, bio je čak i ubačen, da bi posmatrao kako funkcioniše iznutra. Onda je rekao da se svaki put, ako bi se ispostavilo da poznaje nekog ko je bitan u priči, isključivao iz toga, i ostavljao drugima da završe posao. To bi trebalo da bude pravilo kod ozbiljnijih tema i istraživačkog novinarstva, kazao je.

Ja sam pokušao da mu objasnim da dolazimo iz jedne države koja ima toliko stanovnika, koliko neka omanja četvrt na Menhetnu, gdje smo tog trenutka bili, odnosno iz države gdje se, manje-više, svi znamo, i pitao kako da primijenimo to pravilo? Na trenutak je bio zbunjen, a onda je priznao da ne zna odgovor.

Dvadesetak dana u Sjedinjenim Američkim Državama, dobri predavači, obilazak najvećih američkih i svjetskih redakcija, razgovori sa najboljim američkim i svjetskim novinarima, bili su, vjerujem, i drugim kolegama iz Crne Gore, od neprocjenjive koristi za budući rad, koliko i meni. Još pod ustiskom blještavih svjetala Njujorka, pun energije, napravio sam po povratku u Berane neke od najboljih priča i istraživanja, u kojima ni poslije tolike vremenske distance, danas ne bih promijenio ni jedno jedino slovo.

Pravilo da se morate isključiti iz priče ako nekoga znate, uvjerio sam se vrlo brzo, kod nas je teško primijeniti. Gotovo nemoguće. Radio sam iz Berana za mnoge crnogorske i regionalne medije i pratio različite teme iz mog grada i sa sjevera Crne Gore. I ko zna koliko puta bio u prilici da moram pisati o ljudima koje poznajem i sa kojima se sretam na ulici. Možda se i ne pozdravljamo, ali, što bi narod rekao, "znamo se“. Kao u svakom manjem gradu.

Trudio sam se u svemu tome da se strogo priodržavam novinarskih etičkih i drugih standarda. Profesionalizam mi je uvijek bio na prvom mjestu i prezirao sam amaterske pokušaje bavljenja novinarstvom, kojih je oduvijek bilo. Poštovao sam imperativ da svakom treba pružiti  mogućnost da iznese svoju stranu priče.  

Dogodile su se i stvari koje su, da kažem, bile neprijatne, i koje nijesu nepoznate crnogorskoj javnosti. Nije mi bilo svejedno kada su poslije prvog napada na mene, roditelji djece iz mog komšiluka, koje je policija bez razloga privodila stvarajući privid da se nešto radi, dolazili da mi se pravdaju, ili me zaustavljali na ulici. Nisam znao kako da se ponašam u takvim situacijama.

Nakon toga sam shvatio da ako želim da ostanem u poslu, moram da se naviknem na činjenicu da je Crna Gora ne samo mala, već i da su ljudi međusobno povezani tradicionalnim i svim mogućim i nemogućim vezama, da postaje normalno ono što ne bi smjelo biti normalno, i što je suprotno novinarskim pravilima o isključivanju iz priče ako nekoga poznajete.

Pomenete, recimo, danas nekoga u negativnom kontekstu, a već sjutra ljudi sa kojima ste se ranije sugrađanski pozdravljali, prođu pored vas okrenute glave. Ili vas zaustave, a vi ne znete zbog čega, dok ne kažu taj i taj je meni od ovoga i onoga. Brat, rođak, daljni rođak moga rođaka sa majčine strane, kum mog kuma pa njegov brat ima brata, i još bezbroj varijacija na tu temu.

Da je iz manjih gradova mnogo teže raditi novinarski posao, uvjerio sam se i kada su pretukli mog kolegu iz "Dana“, Iliju Bakića, početkom dvijehiljaditih. Taj slučaj je već zaboravljen. Ilija je nakon toga napustio i novinarstvo i Crnu Goru.  Bilo je to jedno od prvih premlaćivanja novinara u Crnoj Gori. Ilija Bakić, dopisnik "Dana“ iz Berana, samo je prenio policijsko saopštenje o tome da je protiv jednog lugara podnesena krivična prijava. To mu je bio posao, rutinski. I drugi su to prenijeli, vjerovatno i ja, ne sjećam se više.

Zašto su se sinovi tog čovjeka ustremili samo na Iliju, sada bi se moglo promišljati, ali bi tekst otišao u drugom pravcu. Podsjetio bih samo da je Ilija, osim što je bio dopisnik "Dana", bio i predsjednik opštinskog odbora Liberalnog saveza u Beranama, onog Slavkovog, izvornog. Mislim da je to imalo veze.

Batinaš mu je zakazao sastanak nadomak dopisništva, i usred bijela dana, preko puta stambenih zgrada, naočigled prolaznika, pretukao ga. Moram priznati da je policija u ovom slučaju brzo reagovala. Tadašnji načelnik, Miodrag Božović, znajući da sam ja blizak sa Ilijom, pozvao me i zamolio samo da ga ubijedim da prepozna privedenog napadača. Ilija je, međutim, iz nekih razloga, meni tada nepoznatih, kazao da su mu pale naočare, i da nije dobro vidio.

Na posao se više nije vraćao. Ubrzo je prešao da radi kao kondukter za jednu autoprevoznu firmu iz Srbije. I danas radi za tu firmu administrativne poslove u Novom Sadu. Mnogo godina kasnije mi je priznao da mu je bilo zaprijećeno kako će mu pobiti čitavu familiju, i djecu od brata. Nije ga, kaže, bilo strah sa sebe, već za djecu. Lakše mu je bilo da ode i da se ne vrati. Slučaj nikada nije zaveden među ostale slučajeve napade na novinare u Crnoj Gori.

Mogao bih u prilog tome kako je teško pisati iz malih gradova, nabrajati primjere danima, ali mi je upečatljiv ostao onaj kada mi je nekadašnji gradonačelnik Berana, Vuka Golubović (DPS), čim sam počeo da pišem o građanskom buntu u Beranselu, odnosno o pobuni protiv izgradnje deponije na Vasovim vodama, pripremio otkaz. Bukvalno. Naredio je tadašnjem menadžmentu lokalnog radija da mene, koji sam imao najviše staža i najviše škole od svih novinara u lokalnom javnom servisu, proglase tehnološkim viškom. I to je učinjeno, ostao je dokument.

Očekujući da mi odmah bude uručen i otkaz, Vuka je otišao tako daleko da mi je, bez mog znanja, otvorio žiro račun u  "Hipo Alpe Adria banci“ u Bijelom Polju, i uplatio otpremninu. Nikada nisam saznao koliko. Sejo Sadiković i druge kolege su pomogle da to ne prođe nezapaženo. Vuka se malo povukao, ali je izjavio, još se može pronaći po internetu taj TV snimak, kako, navodno, ne insistira on na mom otkazu, nego "menadžment“, da ja treba da vidim kako se ponašam, i tome slično.  Sve u svemu, otkaz mi, ipak, nije uručen.

Poslije nekoliko mjeseci, zvali su me iz opštinskog sekretarijata za finansije da potpišem saglasnost da se novac iz te banke vrati Opštini. Pitao sam, da li sam negdje potpisivao nešto kada je otvaran račun i uplaćen novac. Pošto nisam, rekao sam neka ga vrate na isti način kako su ga i uplatili. Ne znam ni danas kako je to obavljeno. Tek, jednog dana, nekoliko mjeseci kasnije, pijem dojč u kafeu "Orao“ u Bijelom Polju, i vidim da je narečena banka odmah pored njih. Uđem, kažem dobar dan, htio bih da provjerim koliko imam novca na računu.

Kada sam službeniku kazao kako se zovem, zamolio je da sačekam trenutak. Došao je drugi službenik. I sve iz početka - dobar dan, dobar dan, želio bih da provjerim stanje na računu. Ime, prezime, matični broj. Kaže, nemate račun kod nas. Ja odgovorim da imam i da mi je uplaćena otpremnina. Aaa, kobajagi se prisjeća, to je bio "protočni račun“, ugašen je, kaže službenik. Pitam, odakle vam moji lični podaci, matični broj i sve ostalo, i gdje sam to potpisao saglasnost za otvaranje računa. On nešto nemušto odgovara.

Jasno je meni sve, ali ipak nastavljam. Oprostite, da li je tako neka kriminalna grupa, koje sam istraživao u to vrijeme, mogla da mi otvori "protočni račun“ i da mi uplati novac, i dali bi me onda Lim oprao? Službenik blijedo gleda. Naravno da sam se raspitao i da se radilo o djelu iz zone krivične odgovornosti, ali me moj tadašnji advokat, bilo je to 2012. godine, odvratio od tužbe protiv banke, jer bih se, rekao je, pri ovakvom sudstvu, vukao godinama po hodnicima, od Osnovnog do Ustavnog suda. Sada mi je krivo što to, ipak, nisam učinio, pa makar trebalo ići i u Strazbur.

Kada god je bilo moguće, izbjegavao sam da direktno pominjem sugrađane, pa i kada su u nekoj prljavoj raboti. Nedavno me je moj kolega iz "Večernjih novosti“, Milutin Sekulović, odvratio da objavim imena lokalnih funkcionera DPS-a koji su 2011. godine dobili besplatno stanove. Neki su ih odmah preprodali. Napisao sam tekst o tome, i kada je u nastavku trebalo da objavim i spisak, Mićo mi je prijeteljski rekao – nemoj, cilj si postigao, javnost je informisana, a njima je dovoljno da znaju da ti znaš i vjerovatno im nije svejedno, kazao je kolega koji je na korak od penzije i sa više životnog iskustva. Taj tekst je ostao nenapisan. 

Mogao bih ovako do sjutra, ali nisam siguran ni za ovo koliko ima smisla. Ne bih da ispadne kako mudrujem. Namjera mi je samo samo da ukažem da nije lako biti novinar u maloj sredini, pa još sa i sa tradiocionalnom povezanošću među ljudima. 

Razumijem kolegu iz "Njujork tajmsa“ koji nije znao odgovor na pitanje koje sam mu postavio. Ne znam ni ja kako se ponašati u priči koju radite, ako nekoga poznajete. Baveći se tim poslom naučio sam da odgovor može biti samo jedan - onako kako obični policajac hapsi komšiju, inspektor u policiji podnosi krivičnu prijavu zbog narkotika kumu svoga kuma, tužilac podiže optužnicu protiv sestrinog đevera, sudija sudi komšiji svoga brata. Nema druge, samo profesionalno. 

Htio sam da na ovaj način, danas, na 'Dan novinara', podržim posebno kolege koji iz manjih gradova rade za medije sa nacionalnom pokrivenošću. I koje urednici vrlo često, da popune stranu i naprave primamljiv naslov, bace u vatru. Ako ne žele da izgore, ohrabrujem ih da nekada, ipak, kažu – ne. Tog čovjeka znam, možda smo nekada popili i kafu, nije u redu da se time bavim. Dođi ili pošalji ekipu, i uradite to. 

Nije to neprofesionalno, a potpuno je ljudski i etično. Čuvajući na taj način svoj integritet i ugled, svoje lično dostojanstvo u sredini u kojoj živimo i radimo, istovremeno čuvamo i dostojanstvo novinarske profesije koja u Crnoj Gori nije lak posao, kao u Njujorku, gdje je mogućnost da nekoga drugi put u životu sretnete na ulici skoro nevjerovatna.