Vlatko Simunović [ Piše: Vlatko Simunović   ]

JOTOVANJE

Śedi đe si  

 U čemu je sličnost Pravopisa crnogorskog jezika i Filozofije palanke Radomira Konstantinovića? Niko ih ne čita. Ko čita Pravopis zna pravila crnogorskog jezika u javnoj upotrebi. Ko čita Konstantinovića, zna da je svo naše kolektivno iskustvo palanačko.  

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Za službenu komunikaciju u Crnoj Gori Pravopis crnogorskog jezika trebao bi biti obavezujući tekst. Ko je pažljivo čitao naš pravopis, a čita kako je napisano i sluša kako se što kaže, zna da je dokument kojim se normira službena komunikacija u Crnoj Gori mrtvo slovo na papiru. Jezička politika u Crnoj Gori je oblast opšte hajdučije. Od principa standardizacije crnogorskog jezika “dejstvujući” u javnoj komunikaciji je samo onaj inicijalni: Piši kao što zboriš.

Svi u Crnoj Gori pišu kao što zbore. A zbore kao ljudi koji nikada nijesu odvojili ni jedan jedini dan da učine nešto na kulturi govora koja podrazumijeva poštovanje pravila Pravopisa crnogorskog jezika.

Tipičan učesnik aktuelne, i svake ranije, debate za i protiv jotovane varijante crnogorskog jezika “na zaslonu” svog mobitela dnevno provede više od tri sata. Da toliko vremena sedmično provede savladavajući pravila dokumenta koji normira službeni jezik u Crnoj Gori, za mjesec dana savladao bi pravila crnogorske ijekavice. Ne pominjem je slučajno. Njena pravila komentatori i inicijatori krše u svakoj prostoproširenoj rečenici koju izgovore ili napišu. I ne postavlja niko od tih naših sveznajućih  pripovjedača pitanje ko su ljudi koji nelegalno eksploatišu pijesak u koritu Morače a “jači su od sudbine”? Ne zna taj zbog koga država mora dići vojsku da bi zaštitila vodoizvorište sa kojeg se snabdijeva svo crnogorsko primorje? Njemu se jotuje. Ili bi “ da̓ masanice tom malom što jotuje”.

 Važnija je halabuka od živoga života. A đe je halabuka tu je hajka.

Dragan Radulović ( taj je napisao Aušvic kafe) u dijalogu dva lika definiše zakonitosti uspješnog spina. Ovako vam to ide : Prvo stvorimo tajnu, potom je postepenom otkrivamo, svaki veo prati odgovarajuće podizanje intenziteta radoznalosti u javnosti, i na svakom nivou lagano uključujemo ljude u rasponu od poznatih do nepoznatih, grijemo, grijemo, grijemo do ključanja...I na kraju sve utihne.

Što ako sve ovo djeluje poznato? Zašto kondicional? U engleskom jeziku on je zanimljiv i koristan. I u Crnoj Gori, gdje ga “teren ga ne prepoznaje kao logičan”, koristi se. Ovdje je svaka tvrdnja, makar bila iskazana u kondicionalu, konačna i motiv da se krene u hajku. A hajka je, čitamo u rječnicima manje poznatih riječi i izraza, gonjenje, ganjanje, potraga, lov, organizovani lov ili ganjanje sa psima tragačima, osmišljena akcija hvatanja insana i hajvana. Figurativno lov na vještice i „vještice“. Kako se tjera hajvan znaju lovci. Nije rjetkost da se organizuju njih stotinu. U hajku na insana, krenu nekolicina. Malo ih je ali su dobro raspoređeni. I koliko god da insan kojeg tjeraju nije hajvan i dobro vidi đe su “lovci”, rijetko iznese “živu glavu”. Cipelare ga sve dok onaj koji je pokrenuo spin ne ne kaže: Dosta.

 A njemu nikad dosta ćeranija...

ZAPANJUJUĆA ISTINA

Dosljedna primjena Pravopisa crnogorskog jezika  u javnoj komunikaciji trebala je da bude neprolazna barijera urušavanju lingvističkog i standardološkog identiteta crnogorskog jezika. Pravopis ljudi konsultuju isključivo zbog “jezičkih nedoumica” kakve su velika i mala početna slova, sastavljeno i rastavljeno pisanje riječi. Ni jedna državna institucija danas nije nadležna da brine o crnogorskom jeziku. Zato je on danas, ni kriv ni dužan, makar kada je jotovana varijanta u pitanju, samo ime.

 U Hrvatskoj, pri Ministarstvu nauke, obrazovanja i sporta  postoji Lektorat koji brine o hrvatskom jeziku u zemlji i inostranstvu. Srbija ima Zakon o upotrebi srpskog jezika i čirilićnog pisma. Napravljen je po uzoru na Francusku. Sve s kaznenim odredbama, ima pet stranica teksta.

U Crnoj Gori politika zaštite crnogorskog jezika svodi se na praksu da svako malo neko “zakojeviteza” oko prava da “piše kako zbori”. I ništa više. Na kraju, stvari se vrate na početak.

 PRAVA I OBAVEZE

Kad smo već na terenu ljudskih prava nekoliko logičnih pitanja. Što s ljudima koji u javnoj komunikaciji koriste pravila s mape jezika išćezlog srpskohrvatskog? Imenovanje jezika prihvatili su kao političku, a ne lingvističku činjenicu.  Uvažavaju fakticitet crnogorskog jezka ne osporavajući ga kao ustavnu kategoriju. Pišu kao što zbore. Imaju li na to pravo u službenoj komunikaciji?

Što s ljudima kojima je hrvatski, srpski ili bosanski maternji jezik? Što s njihovim pravom na upotrebu maternjeg jezika, ako su novinari RTCG i insistiraju da svoje izvještaje realizuju na nekom od tih jezika? Jesu li ustavopisci sugerisali “da su svi jezici ravnopravni samo je crnogorski u jotovanoj verziji, nešto  ravnopravniji”?

Nejasnoća ne bi bilo, ili bi ih bilo manje da Crna Gora ima Zakon o službenoj upotrebi crnogorskog jezika, ćiriličnog i latiničnog pisma.  Nema ga jer niko, nikad nije ništa učinio da zakonski uredi oblast zaštite crnogorskog jezika kao opšteg dobra nacionalne kulture i uporišta nacionalnog identiteta.

Taj bi zakon, slično onom u Srbiji propisao da primjena njegovih odredbi ne isključuje upotrebu jezika drugih naroda i njihova pisma u privatnoj komunikaciji, naučnim i umjetničkim djelima, knjigama...Upotreba tih jezika bila bi garantovana u privatnom životu i poslovanju, ali bi crnogorski jezik i crnogorska ijekavica u javnoj komunikaciji  bili obavezujući. Nije komplikovano.

FALI SAVJET

U Crnoj Gori nikada nije osnovan ni Savjet za crnogorski jezik. Nemamo ni Savjet za standardizaciju crnogorskog jezika. Jezik je za nas “isuviše” političko pitanje.  Ustav nam je skrojen po mjeri anahronog kriptokomunističkog rezona “svima po potrebi” i čita se kao da je pisan slikovnim pismom. Po nacionalnim matricama svak ga čita u skladu sa sopstvenim predstavamo o pojmu koji je označen slikom/znakom. Kad kažeš: Ođe se zbori i misli crnogorski - svaki tor ima svoju pastirsku dosjetku na tu temu. Na nivou kafanskog štosa to može biti zanimljivo. Problem je kada te dosjetke imaju vrijednost naučnog stava i platforme za političko djelovanje. 

Da Zakon o upotrebi crnogorskog jezika postoji, prevenirani bi bili i mogućnost diskriminacije ljudi koji koristi jotovanu varijantu crnogorskog jezika  i mogućnost konstrukcije afera na temu agresije na jotovanu varijantu crnogorskog jezika kao identitetsku oznaku.

Između ostalog, znala bi se i pravila jotovane varijante crnogorskog jezika. Ovako jotujemo po śećanju, ne konsultujući  Pravopisni rječnik. Rijetkima se da śesti da to sami sa sobom razbiste. Bizarne konstrukcije skribomana  pripisuju se “jotovanoj varijanti crnogorskog jezika”. Kakve su to samo poslastice za zluradu čeljad. Nijesu te improvizacije s ozbiljnim elementima budalaštine “identitetska oznaka”. One su indikator neznanja. Najčešće i kaprica.

Na kraju, nepravda je ne pomenuti akcenatski sistem u praksi javne komunikacije ( oficijelno četvoroakcenatski). On samo kompletira teatar apsurda u sektoru jezičke politike u Crnoj Gori, koja je rijetko kad, makar samo na trenutak, izgubila identitetske oznake jeftinog politikantstva. To smo mi. Pokvarili bi kliker.