Tufik Softić

STAV

Bajka o jedanaest policajaca

Ne mogu da se ne nasmijem uvijek kada pročitam u medijima kako je prilikom bjekstva Draška Vukovića iz zatvora Frederiksund u Danskoj,  svojevremeno ranjeno jedanaest policajaca. U tekstovima o ovom Berancu, koji svoj rodni grad “proslavlja” po kriminalu, to je postala skoro obavezna konstrukcija u bekgraundu, u svim medijima u regionu.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Piše: Tufik Softić

Smiješno je, ne zbog Draška i zbog bjekstva koje jeste bilo spektakularno, nego zbog činjenice da je ranjen možda jedan policajac, a da se do te brojke od jedanaest ranjenih policajaca došlo preko obične štamparske greške jednog starijeg i uvaženog kolege. Ostalo se zove prepisivanje, ili popularno kopi-pejst, kako u medijima u Crnoj Gori, tako i u regionu.

Da nisam bio prisutan i imao uvid u originalni tekst, sve da mi danas i kolega prepričava, ja bih rekao da se šali. Pili smo jutarnju kafu i prelistavali novine, kada nam je izvor iz policije dojavio da je Draško Vuković pobjegao iz zatvora u Danskoj. Sjeli smo i odmah počeli da guglamo po danskim medijima, a zatim uz pomoć gugl prevodioca pokupili informacije koje kod nas još niko nije objavio.

Sjutradan smo i kolega i ja imali naslovne strane, samo je kod njega bilo malo spektakularnije nego kod mene, jer se jedno ćirilično slovo,  pretvorilo u brojku jedanaest. Rečenica je izvorno glasila - “bilo je i ranjenih policajaca”. Kolegi je kompjuter ovaj veznik otkucao velikim slovom, a on u brzini nije ispravio štamparsku grešku. Redaktorima je ćirilično I, velikim slovom, u nizu malih slova, izgledalo kao brojka, i u štampu je umjesto toga i, otišlo jedanaest. Tako se rečenica – “bilo je i ranjenih policajaca”, pretvorila u “bilo je jedanaest ranjenih policajaca”.

Da bi se spektakularno bjekstvo bolje dočaralo, to jedanaest je bilo savršeno zgodno. Tako su i u ponedjeljak veče mediji u Crnoj Gori, Srbiji i zemljama regiona, emitujući informaciju o hapšenju Draška Vukovića u Zagrebu, u pozadini priče, bez izuzetka, imali i tu rečenicu.

Koliko se sjećam i od kada pišem o narko dilerima sa sjevera Crne Gore, ovo je Drašku Vukoviću četvrto hapšenje, uključujući i jedno kada se sam predao. Prvi put se za njega čulo kada je uhapšen u Luksemburgu. I tada je uspio da pobjegne iz dobro čuvanog evropskog zatvora, ali je prije toga, što bi se reklo, “propjevao” i odao nekoliko svojih dotadašnjih prijatelja. 

Ne bih volio da ponavljam nešto sto sam već negdje napisao, ali moram reći da je Draška i mene povezalo njegovo hapšenje u Danskoj, kada je kod njega pronadjeno 36 kilograma kokaina. Tu informaciju sam dobio iz provjerenog policijskog izvora, a provjerio u drugom, nevezanom izvoru, iz Drašku suprostavljenih kriminalnih struktura. Urednik novine za koju sam tada radio samo je pitao, je li ovo jedan kroz jedan, i sjutradan je to postala tema dana u Crnoj Gori.

Već u popodnevnim satima u redakciju lokalnog radija ušla su dva Draškova rođaka. Budući da je tekst bio potpisan redakcijski, pitali su me da li znam ko je autor, saznaćemo mi, i tako to. Uputio sam ih na urednika u Podgorici, koji ih nije primio, ali je profesionalno korektno pustio reagovanje porodice, u kome se tvrdilo da Draško nije uhapšen u Danskoj.

Da nije bilo potrebe odgovarati, pokazalo se poslije samo nekoliko sedmica, kada je Draško pobjegao iz zatvora i kada sam to napisao i potpisao. Regovanja više nije bilo.

Jedan od tih rođaka koji mi je prijetio zvao se Dragan Labudović. Pošto su kod nas svi braća, bolje će se razumjeti ako kažem da se radi o Draškovom bratu od tetke. To mu je onaj brat kojeg je “odrukao” najprije u procesu “Balkanski ratnik”, u kojem je Draško bio svjedok saradnik, a brat Dragan zaradio deset godina robije. 

Sedam godina poslije napada na mene, onog iz 2007. godine, koji je sa kvalifikacijom ubistvo u pokušaju, zastario prije tri mjeseca, Draško se ničim izazvan pojavio u Beranama, i policiji saopštio detalje oko tog slučaja. Ispričao je kako mu je brat Dragan jednom prilikom u Argentini rekao da je za moje prebijanje platio dvojici mladića po petsto eura, zbog toga što sam onda pisao o Draškovom hapšenju i bjekstvu.

Sve to je ponovio i pred Osnovnim državnim tužiocem. U tom trenutku je slučaj bio kvalifikovan kao teške tjelesne povrede, zašta sam ja od početka tvrdio da je neprimjerena kvalifikacija s obzirom da sam sve udarce palicama dobio u predjelu glave. Vjerovao sam da je namjera bila ili da me ubiju, ili ostave invalidom. Tome u prilog je išao i opis povreda koje je nekoliko dana poslije napada izvještačila doktorka Dragana Čukić iz Podgorice.

Onako kako ih je ona opisala tada, uz sve nedostatke zbog nepostojanja foto elaborata koji policija nije uradila, vještaci su sedam godina kasnije dali mišljenje na osnovu kojeg je djelo prekvalifikovano u pokušaj ubistva. Bilo je to samo nekoliko dana nakon što je Draško dao izjavu tužiocu.

Kada se predmet iz ODT preselio kod VDT koji je otvorio istragu na osnovu Draškovog iskaza, Draško se povukao i nije pred tužiocem Rifatom Hadrovicem ponovio ono sto je kazao u policiji i u ODT. Rekao je da nije to izjavio i da mu je falsifikovan potpis. Da se potpisuje ćirilicom, a ne latinicom. Njegovi motivi da se prijavi i ispriča detalje, a da se potom povuče, ostali su mi nepoznati. Vjerovatno je promjena kvalifikacije krivičnog djela u nekoliko dana tome presudila.
Sada mi je samo žao sto nisam pristao da se sa njim sastanem kada me neočekivano pozvao telefonom. Bilo je to onog dana kada je trebalo da idem u Više državno tužilaštvo. Tužilac Hadrović me je zvao nešto prije jedanaest sati telefonom i tražio da dodjem i da mu “dam neke informacije”, tako se izrazio. Izmedju tog i Draškovog poziva bilo je svega deset, petnaest minuta. Javio sam se na nepoznati broj, Draško mi se predstavio i rekao je da bi mogli da se vidimo, da bi mi nešto ispričao, da bi rado pomogao i slično. Ja sam odgovorio da sve sto ima ispriča tužiocu, i to je bila moja greška. Previše sam vjerovao institucijama u tom trenutku. Poslije deset minuta, kada sam već sa policijskim pratiocima, krenuo u Bijelo Polje, još jednom me je pozvao, a ja još jednom odgovorio isto.

Dvije stvari mi nikada neće biti jasne. Kako je Draško zvao baš deset minuta poslije tužioca Hadrovića, i kako je znao da sam pozvan u Bijelo Polje. Tek kada sam se našao u kancelariji tužioca Hadrovica, rečeno mi je da treba da dam izjavu, a ne “neke informacije”. U kancelariji su bili advokati mladića koji su uhapšeni po Draškovog izjavi. Očigledno je od mene zavisila njihova sudbina. 

Ja nisam imao advokata i pravno neuk, prihvatio sam da izjavu dajem pred njima. Oni su onda počeli da me “rešetaju” pitanjima - da li se sjećam kako su izgledali napadači, koliko centimetara je bio visok jedan, a koliko drugi. Poslije sedam godina postavljali su mi takva pitanja, da sam ja u trenutku zastao i pitao tužioca - oprostite jesam li ja ovdje u svojstvu okrivljenog ili oštećenog?

Advokatima sam kazao da moja namjera nije da bilo koga pošaljem na robiju, pa ni njihove branjenike, od kojih sam jednog prvi put vidio, a drugoga poznavao sa ulice. Opisu napadača jesu odgovarali, ali kako sam ja mogao znati u centimetrima visinu jednog ili drugog? Tužilac je tek tada kao reagovao.

Umjesto “nekoliko informacija”, davanje izjave trajalo je puna dva sata. Samo što sam sjeo da popijem kafu po povratku u Berane, kolega iz redakcije crne hronike me zvao i kazao da je Hadrović dvojicu mladića pustio na slobodu.

Istraga je, kao sto je poznato, zatvorena bez podizanja optužnice, poslije godinu i po. Kada je “Akcija za ljudska prava” intervenisala i kada je Drašku zaprijetila opasnost da odgovara zbog iskaza, ODT je odmah prihvatilo njegovu ponudu za priznaje krivice. Ostavljeno mu je tri mjeseca da plati 1700 eura.

Draško je od tada bio manje-više stalno u Beranama. Poslednji put sam ga vidio prije mjesec, ili nešto više. Uglavnom sam primijetio da ga nema, kada je stigla vijest iz Hrvatske da je uhapšen po potjernici iz Argentine. Tamo bi trebalo da bude izručen. Tako će putovati besplatno do države u kojoj ima suprugu i dijete.  

Ja bih rekao, ništa novo, i nisam siguran da se neće opet izvući. Ako se to desi, potvrdiće se neke sumnje, o kojima ne bih ovom prilikom. Toliko puta biti uhapšen i toliko puta se izvući, ne može biti baš slučajno. Vjerujem da neće proći dugo da opet ne stigne u Berane. Ovdje ima nekretnine i tu je oprano mnogo prljavog novca kroz kupovinu poslovnih prostora na najboljim lokacijama u gradu.

Nejasno mi je ostalo i zašto 2014. godine u ODT u Beranama nije odobreno stavljanje Draška Vukovića na mjere tajnog nadzora, što je bilo zatraženo. Iz spisa predmeta sam vidio da to nije odobrio jedan tužilac, koji je danas na višoj poziciji.

Sada mi je, kažem, žao sto nisam onda prihvatio Draškov poziv da se vidimo i pričamo. Od njega bih sigurno saznao mnogo više nego sto znaju državne institucije koje su dozvolile da slučaj pokušaja ubistva iz 2007. godine zastara. 

Što se tiče onih “jedanaest ranjenih danskih policajaca”, sa početka priče, ja mislim da to ne može više ničim da se ispravi. Tu vjerovatno, više ne bi ništa značio ni demanti danskog ministarstva unutrašnjih poslova, ili kako se već tamo zove. Mislim da ne bi pomoglo ni da to demantuje čak i sama danska kraljica Margareta druga.