Vlatko Simunović [ Piše: Vlatko Simunović ]

KULTURA

Nikom majka, a svima maćeha

Bila jednom jedna Luda Jeka. Ta vam je znala vrijednost petoparca. Ako bi joj neko dao krupnu metalnu monetu sumanuto je psovala i bijesno je bacala. Nije razumjela vrijednost ničega što nije petoparac. Sličan mehanizam uspostavila je ovdje država, birajući da s pozicije autoritarnog roditelja radi regulaciju sistema kulture.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Na kraju se ispostavilo da sve što ne dolazi iz skladišta nacionalnih fantazmagorija ne prepoznaju kao vrijednost. Pa im i država i kultura dođu “nikom majka a svima maćeha”. Kultura ne prožima ljude. Niti je do ljudi, niti je problem tamo gdje ga traže. S obrazinom lažnog autoriteta država daje sebi za pravo da uspostavlja režim ekstremne roditeljske kontrole u sistemu kulture.

To upropašćava i kulturu i državu. Kultura koja usmjerava i kroti dogmatski je model, karakterističan za nefukcionalne i kulturom neokrznute sisteme. Ako država nastoji sistem kulture urediti tehnikama koje autoritarni roditelji sprovode u vaspitanju svoje djece plod je jalov, jačaju glupost i improvizacija. Mi to ne razumijemo. Zbivaju se važne stvari a o njima niko ne sudi po svojoj pameti. Homogena reakcija na nekulturu nama je strana. Nijesmo naučeni. Mi smo neuspješni. Bjesomučno gledam iz tuđe glave.

(NE)POSLUŠNOST

Kultura u funkciji razvoja. To uspijeva najuspješnijim. Kreativnost i kapital su u interakciji. Kapital vas neće učiniti kreativnijim ali inteligencija će ragovati na vaš novac. Dokaz su vam umjetničke zbirke američkih industrijalaca i sva pažnje vrijedna arhitektura.

Najuspješniji, skandinavske zemlje, obrazovni sistem i nacionalne institucije kulture ne instrumentalizuju s namjerom da ljudima nametnu psihološku poslušnost. Neuspješnima je to prioritet. Svaka jeremijada na temu ugroženosti nacionalne kulture Crnogoraca u posljednjih pedeset godina za cilj je imala izazivanje osjećaja krivice u ljudima koji bi, valjda, trebali znati da su nedostojni svojih viteških predaka. Zavisno od toga da li ispunjavaš njene standarde i očekivanja, država te ignoriš ili prihvata.

U polikulturnim društvima taj materinsko/očinski odnos kome država teži za nju je, u praktičnom životu, dodatno otežavajuća okolnost. Država igra ulogu roditelja koji te prihvata ako se pridržavaš pravila igre koje uspostavlja i kažnjava ako ne dijeliš s njim hijerarhiju motiva. Država uspostavlja ciljeve i prioritete. Država te prihvata ili ne prihvata iz ideoloških razloga.

MOST DO DOBROTE

Ima ona još jedan način psihološke kontrole, roditeljske naravno, a što je država nego majka. To je tehnika ograničavanja emocija i misli svog djeteta/građanina. Država je na institucije kulture i ljude koji njima upravljaju prenijela “roditeljsko pravo da “zna” što tačno ljudi misle i osjećaju. Mi smo djeca frustrirane, kontrolišuće majke koja zloupotrebljava svoj autoritet i kritički reaguje ako joj nijesu ispunjena očekivanja. Ne čini stvari zbog kojih ja moram brinuti - to nam poručuje država i svi njeni činovnici daju sve od sebe da ne uznemire činovnike koji su na prehrambenom lancu negdje iznad njih. Zato nas u školama ne uče kako da tražimo podršku i kako da je pružimo. Naše školstvo ne razvija potrebu za autonomijom. Naše škole ne selektuju najsposobnije.

U njima povjerujemo da svaki od nas može sve i na kraju svi zajedno ugušimo ono malo darovitih koji su nas mogli obogatiti novim kvalitetom. Ne kaleme se kultura i obrazovanje na svaku podlogu. Malobrojni ostvare svoje snove o sebi. Tu im škole koje od neznanja pokušavaju napraviti znanje nijesu od pomoći. Ne može to ni nacionalna kultura. Ideolozi namršteni i nezadovoljni što država ne čini ništa da ljudi zavole njihova djela, nju ne projektuju kao most koji vodi do dobrote, nije instrument reprezentacije nego sredstvo za uspostavu dominacije. Po dubini, to ima katastrofalne posljedice.

NIJE SVEJEDNO

Niko nije zadovoljan ni položajem u društvu ni pravom koje ima. Svi tvrde da su izloženi diskriminaciji. Svi su ekonomski ugroženi. Jedni tvrde da im država ne uzvraća za sva njihova dobročinstva. Drugi vjeruju da im “uzima i hleb iz usta” Retorika “prvaka” ilustruje modernizacijski kapacitet zajednice ljudi koji danas ovdje žive. Nije svejedno...Fale dugoročne strategije prevazilaska duhovne i identitetske raslojenosti Crnogoraca/Srba. Ova zemlja traži ljude! A broj ljudi koji bi danas u Crnoj Gori htjeli čitati Calypso Ognjena Spahića nije veći od broja ljudi koji su na tom prostoru prije 536 godina htjeli čitati Oktoih Prvoglasnik.

Prvi smo u ovom dijelu Evrope štampali knjigu 1494. Malo je bilo jato zemalja koje su tada štampale knjige. Nakon 350 godina Njegoš je svoj Gorski vijenac morao štampati u Beču. Iz čega je u međuvremenu Crna Gora crpila svoju duhovnu snagu? Ko su bili njeni autoriteti? I danas je tište te uspomene i do krajnosti je osjetljiva. Što tu poljujanu pticu čije je jato davno odletjelo treba osnažiti? Davno odbačeno obrazovanje i ponižavana kultura. Kvalitet! Obrazovni sistem i institucije kulture ne uče nas da prepoznamo sopstvene potrebe. Bjesomučno nameću svoje. U tom ludilu nema sistema. I beskrajno je.

OTVORENO PISMO
Bertold Breht je svojevremeno napisao otvoreno pismo njemačkim intelektualcima. Tu su pet tačaka: Potpuna sloboda knjige, s jednim ograničenjem. Potpuna sloboda teatra, s jednim ograničenjem. Potpuna sloboda likovne umjetnosti, s jednim ograničenjem. Potpuna sloboda muzike, s jednim ograničenjem. Potpuna sloboda filma, s jednim ograničenjem. Ograničenje: nikakva sloboda za spise i umjetnička djela koja slave rat ili predstavljau ga neizbježnim, ni za one koji raspaljuju mržnju među narodima.

Što bi ostalo od crnogorskog književnog kanona i ko bi od aktuelnih komentatora civilizacijskih procesa i dnevnih razmirica u Crnoj Gori preživio ovo Brehtovo upozorenje? Čija bi imena bila na riknama knjiga od kojih bi mi u čast našeg Oktoiha podigli monumentalnu skulpturu kakvu su u Stazi ideja, 2006. dobili u Berlinu Njemci?

Brojevi su irelevantni. Mali često znaju biti jedini čvrst oslonac.