Vlatko Simunović

BOJANA

Namrgođeni Balkan

Ulcinj i Velipoj zajedno imaju oko 34 kilometra pješčanih plaža. Najljepših na Mediteranu. I najvrjednijih. Jesmo li ljudi kojima je, da bi imali sve što im je potrebno, dovoljno da nemaju ništa?

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Piše: Vlatko Simunović 

Žučna osporavanja projekta Otvoreni Balkan u drugi plan su potisnula vijest da će Crna Gora i Albanija graditi međudržavni most koji će putovanje na drugu stranu rijeke Bojane sa sadašnjih 90 skratiti na pet minuta. Premijeri Dritan Abazović i Edi Rama potpisali su sporazum o izgradnji mosta preko rijeke Bojane. On će povezati ulcinjsku Veliku plažu i turističko naselje Velipoj u Albaniji. Vazdušnom linijom udaljeni su nekoliko kilometara. Razdvaja ih rijeka Bojana. Da stignete s Velike plaže do Velipolja danas treba da savladate 73 kilometara. Ulcinj, granični prelaz Sukobin, Skadar i južno do Velipoja. Izgradnjom mosta koji će biti dugačak 310 metara s crnogorske strane u Velipoj stizaćemo “dok trepneš”. Dva kilometra umjesto 73. Troškove izgradnje, 20 miliona eura, podijeliće Crna Gora i Albanija. Biće završen za 18 mjeseci. Lijepe su tom brojke. Istorijska je to vijest. Mogla biti.

DA SE STRUKA PITA

Ta priča ipak je ostala je po strani jer se pažnja javnosti zakovala na oštre reakcije i kontekst potpisivanja sporazuma o izgradnji mosta, što reći, za konkretan projekat irelevantnih činjenica. Hipotetička ideja o pridruživanju Crne Gore projektu Otvoreni Balkan koji je noćna mora pristalica ideje “direktnog puta u Evropu” anonimne komentatore baca u “pjanstvo neko prećerano” pa je priča o izgradnji mosta, za javnost, svedena na zaključke : “Super izgleda i ništa od ovoga bit neće. Ko je ovo radio nije ispitao teren prije svega. Najlakše je nacrtat render” i “ Štetan projekat a viđećete kad bude kasno.O pijesku i mulju niko ne misli, kao da se ne zabavimo o jadu svake godine kod Ade oko toga”. Svak ima pravo da misli. Govorenjem i ćutanjem o budućem mostu na Bojani toliki toga izražavamo. Što je trebalo reći?

RAZUM I SUMNjA

Čemu koristi most preko Bojane?

Po definiciji most je građevina kojom se savladava prirodna ili vještačka vodena prepreka između dvije obale. Služi za prelazak s jedne na drugu stranu ljudi . Most služi svima koji se bezbjedno nastoje kretati najkraćim mogućim putem.
Ko od tog mosta ima korist?
Ne politizujući jedno duboko životno pitanje za ljude koji žive uz dvije obale rijeke, ne smijemo ignorisati činjenicu, na to već upozoravaju ljudi upućeni u turističku privredu, da su na albanskoj strani samo pješčane plaže koje su za sada samo omiljena izletišta ljudima iz Skadra i okoline. Taj most mogao bi biti prečica za poljoprivredene prouzvođače iz Albanije koji već prave konkurenciju ulcinjskim proizvođačima. Mogao bi biti i prepreka za projekat povezivanja Jadranskog mora i Skadarskog jezera brodskim saobraćajem, što je ideja koju je potencirao svojevremeno akademik Pavle Mijović. Skadarsko jezero vidio je kao jezero Komo na sjeveru Italije. Naši očevi bagatelisali su tu ideju.
Most bi mogao da služi samo turistima koji bi iz Crne Gore išli na albansku plažu Velipoj, pa bi u konačnom profitirali vlasnici kafića i restorana sa albanske strane i niko drugi. Izgubili bi Ulcinjani jer će turisti odlaziti u Albaniju. Te priče su u domenu razumne sumnje.

REALNA MOGUĆNOST

Taj scenario biće realnost ako svi na našoj strani rijeke Bojane nastave da sjede skrštenih ruku i ne učine ništa kako bi iskoristili sve prednosti izgradnje mosta i skraćenja rastojanja između dva duboko kompatibilna resursa koja bi mogla da funkcionišu kao jedan i Crnoj Gori i Albaniji donijeti u budućnosti donijeti milijarde eura. Nije nemoguća misija. Ne zaboravite da je jedan čovjek u Nevadi, u pustinji, vidio Las Vegas u kom se godišnje “zavrti” više novca no u svom turizmu na obalama Sredozemnog mora. Tu “čašu” koju bi s mostom na Bojani imali na svom stolu ne smijemo tretirati kao do pola prazna nego kao do pola punu.
Gradnja mosta na Bojani trebali bi trajno arhivirati naš poriv adaptacije na postojeće stanje. Ulcinj ne smije biti teren “preduzetnika koji” tavori i sanja prodaju porcije ribe po cijenama formiranim u restoranima uz Azurnu obalu. U tom snu gost koji je plaća sjedi na ulcinjskom pijesku, obrok mu je serviran na plastičnom tanjiru i kad završi s jelom lično će ga odložiti na dina u u zaleđu Velike plaže. To nije tradicija Ulcinja koji se prvi na južnom Jadranu oprobao u segmentu elitnog turizma.

OTVORENO

Bez ambicije da političarimo s tezom da “minimizirati značaj izgradnje tog objekta na Bojani, makar s argumentacijom da je nužno razmatrati ekonomsku opravdanost, znači problematizovati otvaranje prema svijetu”, pitamo : Zašto i Albanija nije svijet i prostor prema kome se treba otvarati? Jesu li Crna Gora i Ulcinj jedini prostor na kom treba poslovati?
Stvarno, u čemu je problem? Zašto strah od Otvorenog Balkana a ne zadovoljstvo što će se skratiti distanca između Crne Gore i Albanije na krajnjem jugu crnogorske teritorije, tamo gdje je more i preko mora Italija. Minimiziranje značaja glavne vijesti sa sastanka dvije Vlade u Podgorici, reakcija je prenaglašena.Opasnosti, strepnje, slutnje koje se multiplikuju na temu Crna Gora i Otvoreni Balkan, sve to neodoljivo podsjeća da epizode emitovane do onomad s Vojislavom Vojom Koštunicom u glavnom ulozi. I on je bio strah, trepet i medijum opstrukcije evroatlantskih ambicije jedne zajednice, u tom trenutku evropske taman koliko i atlantske. To su proizvodi svijesti anahrone koja svoj uzak okvir skriva iza široke teme zaštite nacionalnih interesa, a suštinski je u funkciji održavanja animoziteta prema svakom inovativnom konceptu. Otvorena Crna Gora to sigurno jeste.

Crna Gora koja je prevazišla bratstva i nacionalne zadruge je Crna Gora koja šansu za svoj razvoj traži i na prostoru izvan njenih granica. Brinuti se što bi s njom moglo dogoditi ako se na to usudi prodavanje je magle i promišljena kalkulacija. Sumnjati u efikasnu i konkurentnu Crnu Goru u osnovi je pokušaj da se održi u sedlu vlastela koja nerazborito dugo ograničava slojevitost svoje zemlje i spječava je da koristi sve njene prirodnom i geografskim položajem determinisane šanse. Ova koju otvara most na Bojani mogla bi trajno, na bolje, izmijeniti lice namrgođenog Balkana. Osmjeh ljudi!