Tufik Softić

Espreso i depresija

Blago je reći da se nisam osjećao dobro kada sam sračunao koliko je novca trebalo da se premosti poslednji vikend, i teško mugu povjerovati da je minimalna potrošačka korpa 800 eura, koliko je iznosila krajem prošle godine. Ni to ne zvuči lijepo, ali sve je bolje od onoga što smo prošli devedestih godina, ko ih pamti, ne ponovile se.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Piše: Tufik Softić

Kada razmišljam o tome, ne mogu da se ne prisjetim kako je, ubijedivši me da popijemo kafu na Trgu Svetog Marka u Veneciji, deset godina mlađa sestra bila mudrija od mene. Zbog toga sam joj danas vrlo zahvalan. Ja sam kao rekonvalescent još bio u grču da se bolest ne vrati.

Zato mi je bilo čudno gledati potpuno opuštene i bezbrižne turiste svih rasa i nacija dok sa vodičima razgledaju ljepotu Venecije.

Uporedio bih to nesrećno vrijeme sa prolaskom kroz dugi tunel kojem se nikako ne nazire kraj. I onda, kada nas je konačno zabljesnulo svjetlo, još dugo nismo mogli da otvorimo oči. Godina je 1995, mjesec juni, nebo nad Venecijom vedro, hamiltonovski magličasto plavo, a ja sam, čini mi se, tek tog trenutka progledao i prodisao.

Izmoreni dugom šetnjom uskim venecijanskim ulicama i razgledanjem viševjekovne ljepote, odlučili smo da se odmorimo u bašti jednog kafea, baš preko puta bazilike Svetog Marka. Već na prvi pogled bilo mi je jasno da je mjesto previše luksuzno za naš džep. U podne klasična muzika malenog gudačkog orkestra, to ne sluti na skromnost. Kažem sestri da sjednemo negdje drugo, ali ona je zacrtala da baš tu popijemo italijanski espreso.

Boraveći u Italiji sa porodicom starije sestre, koja je utočište od rata u Bosni nalazila u zemlji od koje nas je dijelilo samo more, mlađa sestra je savršeno naučila jezik i lako se sporazumjela sa konobarom. Skoro da sam bio opijen od sunca, ljepote i raskoši koja nas je okruživala, kada me iz tog stanja prenuo glas na itilijanskom. Razumio sam toliko - espreso, makijato i mineralna voda. 19 i po hiljada lira. Koliko, nisam shvatio, pa sam obratio pažnju na to kako sestra vadi pare iz novčanika. Naviknut na devizno prebrojavanje, odmah prevedem u sebi, devetnaest i po maraka, i kažem joj, bolje da si mi dala da kupim farmerice. U bilo kojoj uličici izvan trga, pica košta koliko i u Crnoj Gori, primijetio sam. Jeste, odgovara ona, ali ovo je Trg Svetog Marka, sada ovdje sjediš, i možda više nećeš imati prilike. Tako je i bilo.

U Italiju sam, u jeku sankcija otišao preko Mađarske, avionom iz Budimpešte do Trsta, gdje su me carinici jedva pustili, i to samo uz čvrste garancije italijanskih prijatelja na aerodromu da ću zaista iskoristiti povratnu avionsku kartu i da nemam namjeru da ostanem.

Povratna karta je u ono vrijeme ustvari bila sumnjivija od one u jednom pravcu, jer su je sve izbjeglice koristile kao izgovor da se više nikada ne vrate na Balkan.

Sa sobom sam ponio dvije novčanice, onu sa jedanaest nula, od petsto milijardi dinara, i onu sa jedinicom, odnosno brojem 1, “deda Avramovu”, od jednog konvertibilog dinara, sa kojom je preko noći prekinuta inflacija. Italijanski prijatelji nisu mogli da vjeruju u priču koju sam im kazivao držeći novčanice u rukama. Na onoj sa jedanaest nula napisao sam bio datum kada sam je dobio za malim zakašnjenjem, i toga dana je bilo potrebno oko trideset takvih novčanica za jednu veknu hljeba. Dakle bezvrijedna.

Da im u potpunosti dočaram ono što se dešavalo u njihovom komšiluku, a o čemu nisu znali previše, ili makar nisu imali potpunu sliku, ispričao sam im težak i potresan momenat, kada mi se starija žena, penzionerka, zaplakala u mikrofon.

Bio sam mlad novinar, sa uherom preko ramena. Toga dana pravio sam na pijaci razgovor sa građanima o tome šta traže i šta mogu kupiti.

Žena u godinama držala je u ruci gomilu novčanica, gledala me zbunjeno, pričala, a zatim izgubila kontrolu, zaplakala i panično ponavljala da ne zna šta da uzme. A ne može da kupi ništa. Čitava penzija, rekla je, tek za jedan sapun.

Imao sam profesionalnu dilemu da li nakon montiranja pustiti to u program, da li je to etički prema starijoj gospođi, jer je neko može prepoznati. Urednik radija, dobri kolega u penziji Svetislav Stijović, odlučio je da pustimo, ali da usporimo brzinu i tako sakrijemo glas. Čak i tako je bilo mučno slušati, a reakcije su bile strašne, progovorili smo o nečemu što su svi znali, ali je prosto djelovalo kao otvoreni ventil.

Već sjutradan odnekuda u Berane i u radio, kao slučajno, banuo je direktor Fonda PIO, Mihailo Banjević, tvrdeći da su to zlonamjerne izmišljotine i da penzije nisu tolike, ali se vjerovatno pokajao što je uživo ušao u studio, kada smo počeli da telefonom uključujemo bijesne slušaoce, što je u to vrijeme bilo prilično hrabro za jedan državni radio.

Italijanski prijatelji nisu shvatali šta znaci kašnjenje isplate od pola sata, a ne od jednog dana. Morao sam dodatno da im dočaram i situaciju kada nam je u radiju plata stigla sa zakašnjenjem od čitavih dva dana. Koleginica Zorica Joksimović, alfa i omega administraivnih i računovodstvenih poslova, sišla je sa sprata u redakciju sa novcem i platnom listom. Njenom silasku smo se uvijek radovali, ali ovog puta se odmah vidjelo da nešto nije kako treba. Malo tišine, a onda je rekla - evo plata, i pogledala pravo u mene.

Voljela me kao svoje dijete, i da je rekla potpiši, ja bih to učinio zbog nje, ali kao da je tačno znala šta će biti. Krenem da se potpišem, a onda, kada sam sračunao u dinarima da treba da primim jednu marku i sedamdeset pet centi, zastanem. Svi su čekali moju reakciju.

Direktor Vlajko Ćulafić, koji je naravno sve znao, u svakoj prilici spreman da doskoči smislom za humor, samo se smijao i posmatrao.
Ja rekoh, vala Zorice, ne zamjeri, ali ja ovo ne mogu da prihvatim kao platu. Od jednog do drugog, svi su potom učinili isto. Sveto, Amer, Dragana, Sonja, Ceca, Zorica… Vlajko se i dalje smijao, a na kraju, očekivano, ni on nije potpisao, ali je vjerovatno bio na muci kako objasniti predsjedniku opštine, Momu Mićovicu, koji je novinare cijenio iznad svega, da su njegovi miljenici odbili platu. Vjerovatno je i Momo trebalo nekom da objasni kako se na taj korak usudili. Lako je danas biti i direktor i predsjednik opštine, drugo je to vrijeme bilo, repovi jednopartizma su se još uvijek vukli.

Ali Momo ne bi bio Momo, a Vlajko ne bi bio Vlajko, da za sve nisu imali rješenje, i da nisu imali izlaz iz svake situacije. Siguran sam da je tako nešto Vlajko smislio, a Momo samo podržao, tek sjutradan je osvanulo saopštenje iz Opštine, - “novinari i radnici Radio Berana solidarisali se sa socijalno ugroženim gradjanima i odrekli se plate u humanitarne svrhe”. Ko nije znao šta stoji iza toga, djelovalo je baš efektno. Petnaest maraka čitavog platnog fonda za taj mjesec, proslijeđeno je Crvenom krstu.

Sjedimo opet svi u redakciji, i direktor tu sa nama, nije volio da se odvaja u svoju kancelariju, i od tragične situacije pravimo komediju. Ja pitam, je li direktore, ovo znači da nam se ova plata ne duguje? Vlajko se sada grohotom smije. Pa odrekli ste se, čuješ li, jedva da je uspio da izgovori. Smijemo se svi sopstvenoj muci. Svakodnevni zdravi humor u redakciji održavao nas je normalnim u tom teškom i nenormalnom vremenu.

Novčanicu od petsto milijardi eura ostavio sam italijanskom prijatelju kao relikviju, za uspomenu. Nije mi danas svejedno što će se ostvariti riječi moje sestre i što ni nakon toliko godina rada ne mogu sebi priuštiti još makar jedan vikend u Veneciji.

Kako napreduje inflacija u poslednje vrijeme, zabrinem se na šta može izaći. Ali, svaki put kada me iznenadi neka nova cijena, ja se prisjetim hiperinflacije, koja se u ekonomiji naziva depresijom. Nije teško izguglati činjenicu da je pad komunizma predstavljao najveću svjetsku regionalnu depresiju, koja je od 1989. do 2000. godine, ispod granice siromaštva odvela 168 miliona ljudi.

Odmah mi je lakše kada pomislim koliko je onda trebalo novčanica od petsto milijardi dinara da se plati jedan espreso na Trgu Svetog Marka. Ko je to proživio i preživio, ne može se uplašiti predizbornih poruka da nas je navodno neka neodgovorna politika nakon 30. avgusta skrenula sa evropskog puta i dovela do ekonomskog dna. Ko nije bio na političkom, ekonomskom i socijalnom dnu devedesetih, taj ne zna šta je dno.