USTAVNE I DRUGE IGRE

Care, care, gospodare - koliko je sati?

Sve i da ima deset hiljada strana, Ustav ne bi mogao da propiše sve što našoj političkoj eliti može da padne na pamet

Piše: Nataša Novović

Tumači se, razvlači, i različitim potrebama prilagođava Ustav Crne Gore do te mjere da je najviši pravni akt u državi pretvoren u puku gomilu slova koja ništa ne znače. Čini se kao da nema nikoga ko je zakoračio u neku školu prava, a da ovih dana Ustav nije tumačio. Jedina institucija koja ima pravo da tumači i da presudi je li nešto ili nije u skladu sa Ustavom - ne postoji. Ima troje od sedam sudija. Sad ne znamo kud udaramo.

To je nama naša borba dala. Kako onima koji su se borili za tridesetogodišnju vladavinu Demokratske partije socijalista, tako i onima koji su bili za politiku od koje se, nakon avgusta 2020. očekivalo da "osvježi".

Svi znamo šta se sve dogodilo tokom posljednjih desetak dana. 'Stara većina' se danima dogovarala, pauze u dogovorima korištene su za gađanje saopštenjima na temu - ko je kriv što dogovora nema. Na kraju je dogovor pao, ali - predsjedniku Crne Gore nije se dopalo vrijeme kad su se parlamentarne partije dogovorile da od njega zatraže da mandat za sastav vlade povjeri lideru Demosa Miodragu Lekiću.

Taj trenutak zaslužuje stanku. Budući da je kod nas omiljeno pozivanje na izbornu volju građana, mogli bi veliki i mali lideri da se zapitaju: je li izborna volja građana bilo to da o vladi odlučuju ljudi koji ne znaju koliko je sati, koji je datum, je li dovoljno nešto reći ili se mora poslati napismeno? Je li riječ o krajnjoj neozbiljnosti ili o tome da je neko nešto nekome radio iza leđa više nije ni bitno. Bitno je da je u pravnu prazninu uskočio predsjednik Đukanović i tražio da Skupština sebi skrati mandat. Većina u Skupštini najavila je da neće.

Nakon što je predsjednica parlamenta Danijela Đurović ocijenila da Đukanovićev predlog o skraćenju mandata Skupštini "nije uredan" i vratila ga, predsjednik je popravio šta je htio i ponovio predlog da sjednica na kojoj će se Skupština izjasniti o sebi samoj bude održana 30. septembra. Taj datum se sad čeka. Tresli ga, kuvali ili tumačili - Ustav za situaciju kad u Skupštini nema dovoljno glasova za skraćenje mandata nije predvidio rješenje.

Neko se od tumača dosjetio da u Ustavu piše da se Skupština raspušta ukazom predsjednika Crne Gore. Stvarno piše, samo što za to moraju da se steknu uslovi ispisani u prethodnim redovima. Fakat da takvo čerupanje Ustava nema smisla, ne znači da je bezopasno.

U međuvremenu je sa potpisima 41 poslanika u skupštinsku proceduru ušao zahtjev da Skupština Crne Gore, zbog toga što je povrijedio Ustav, pokrene postupak razrješenja predsjednika Crne Gore.

Kako trenutno stvari stoje, taj predlog može dobiti dovoljan broj glasova u parlamentu, ali u Ustavu piše da "odluku o postojanju ili nepostojanju povrede Ustava donosi Ustavni sud". Onaj kojeg nema.
"Crnoj Gori je potrebna odgovorna Vlada, a ne ringe ringe raja politika", ocijenio je u međuvremenu predsjednik države. Budući da niije precizirao kakava je to tačno politika, malo smo strekli jer nastavak pjesmice glasi "doš'o čika Paja…", a iskustva sa Pajom su nam malo mračna. Sigurno se sjećate Paje koji je na Mokroj gori sreo Fadilja koji mu je prodao puške za državni udar. Daleko bilo.

Zapravo nam situacija u državi najviše liči na igru tutumiše ili, modernije, ćorave bake, ali, iako bi moglo biti inspirativno, nije vrijeme za pjesmice i igrice. Izdaleka se vidi da su jedino rješenje izbori, ali i "ovca vidi ležeći" da ni izbori ne mogu donijeti ništa naročito novo.

Ako su nas ičemu naučile prethodne dvije godine, naučile su nas da je za crnogorsko društvo jedan poslanik manje ili više na nekoj od strana - suštinski nebitan. Naravno da je bitno to što je nakon tri decenije promijenjena vlast, ali problem je u tome što ona koja je uspostavljena nakon toga nije dala ni dio rezultata koji su se od nje očekivali.

Zbog toga je logično da partije zebu od izbora koje na sav glas prizivaju.

DPS se plaši da će, nakon što je, ipak, izgubio neke od poluga moći, nastaviti da gubi i podršku glasača. Naravno da njihov "siguran glas" nije ni blizu odumiranja, ali moć partije sigurno nije onakva kakva je ranije bila. Kao odgovor na poraz DPS je ponudio 'svjesno desno'. Možda je šireći propagandu o kleronacionalizmu koji jede žive Crnogorce uspio da privuče nešto glasača, ali se ne bi reklo da taj broj može da potre broj Crnogoraca kojima je muka od 'of šor' i sličnih politika. Ta partija već neko vrijeme ima samo prvog - možete li u sekundi da se sjetite njihovog drugog čovjeka?

Traljavo su prošle u međuvremenu servirane priče o formiranju "crnogorskog bloka". Koalicioni kapacitet DPS-a je nikakav jer snaga i običaji te partije ne podrazumijevaju udružene snage, nego satelite.

Možda je najteže u ovom trenutku procijeniti kuda će otići oni glasovi suverenista koji su bili protiv DPS-a. Onima koji su, manje-više glasali najprije za Liberalni savez Crne Gore, poslije za Pokret za promjene, pa za Pozitivnu, pa djelimično za pokret URA. Nije to nikakva kompaktna cjelina, ali ko god u Crnoj Gori iole pamti stvari iz politike - zna o čemu je riječ. Neke od tih birača izvjesno su ponijeli patriotski zvuci, ali neke, sigurno, nijesu.

U drugom bloku je drugačije. Može se očekivati teška borba.

Demokratskom frontu može da se obije o glavu to što je među opozicionim partijama i koalicijama bio nakon izbora 2020. najjači, a da to nije značilo da će se pitati o najbitnijim stvarima u državi. Dobra su mjesta 'po dubini' za onoga ko je je duboko, ali sa biračima to ima malo veze. Hoće li, i u kojoj mjeri glasači prepoznati činjenicu da je Front u krupnim stvarima i u zađevicama tokom posljednje dvije godine najčešće djelovao konstruktivno - ne može se unaprijed znati.

Besu da nikad ništa neće sa DPS-om Demokrate su pogazile rušenjem vlade Dritana Abazovića, dok se SNP-u zamjera što je bio sastavni dio te vlade. U svakom slučaju, do preraspodjele glasova će doći i zbog dva nova igrača na političkoj sceni - pokreta Evropa sad i Demohrišćanske stranke bivšeg premijera Zdravka Krivokapića.

Nego, neće izbori tako brzo. Znajući nas, realno je očekivati da se će se pat pozicija u kojoj predsjednik ne može ništa skupštinskoj većini, kao ni ona njemu, održavati barem do lokalnih izbora zakazanih za 23. oktobar.

Kad smo kod rokova, iako ni malo nije daleko, praktično se ne spominje činjenica da predsjenički izbori treba da budu raspisani već u januaru. Zakon o izboru predsjednika Crne Gore propisuje da te izbore "raspisuje predsjednik Skupštine Crne Gore, najkasnije 120 dana prije isteka mandata predsjednika". Nakon izbora 15. marta, Đukanović je stupio na dužnost 20. maja 2018.

Kad god da budu izbori i koliko god da su građani razočarani u političare svih vrsta, gotovo je isključeno da će desiti ono što bi u takvoj situaciji bilo logično - da birači neizlaskom kazne neodgovorne političare. Kod nas se hrli na birališta prevashodno da ne bi pobijedili "njihovi". Kakvi god da su "naši".

Kad se potegnu nacije, himne i zastave, izdajnici i sve što uz to ide prosječan glasač u Crnoj Gori prosto ne može da odoli odlasku na biralište. Još ovaj put. I tako više puta.

A pošto su drva?