Владан Јекнић

STAV

Kamo dalje rođače - dogovor ili propast

Kada se šesnaest godina nakon obnove državnosti opravdano postavi pitanje gdje je i kuda ide ta zemlja, nešto nije kako treba. Kada se to desi u evropskoj, mediteranskoj zemlji sa svega nešto više od pola miliona stanovnika, koja je u dvadesetom vijeku prošla proces industrijalizacije, a koja je jedina imala sreću da je zaobiđu ratna razaranja raspada SFR Jugoslavije, onda tu mnogo toga masno ne valja.

Piše: Vladan Jeknić

Konkretno, činjenica da stvaranje društva jednakih šansi i društvene solidarnosti nije odmaklo dalje od dnevnopolitičke retorike najveći je poraz crnogorskog društva. Moglo bi se reći da smo mi, kao društvo, pretpostavljajući partikularne tribalno-političke pripadnosti opštem interesu, so far promašili samu suštinu ideje države, što dalje kazuje da je period koji je trebao značiti izgradnju društva u najvećoj mjeri progutala crna rupa u kojoj su nestale najbolje godine jedne generacije. I još važnije - kreiran je užasno veliki hendikep za generacije koje dolaze.

Državu primarno čine institucije, koje moraju biti sve ono što naše nijesu: otvorene, profesionalne, i koje svrhu ostvaruju u sprovođenju interesa građana. Umjesto toga, naše su insititucije nefunkcionalne, kadrovski uglavnom slabe, neprofesionalne i porazno zavisne od politike.

Kompletan institucionalni poredak dugo godina bio je tek instrument u službi skupa interesa i njima odgovarajućih mehanizama koji su servisirali jednu partiju. The Partiju. Iako je u svojim rukama koncentrisala faktički svu društvenu moć, suština je bila u tome da je The Partija ostajala van okvira ustavnog poretka, egzistirajući kao neka vrsta metafizičkog nadentiteta sposobnog da kad god poželi odredi karakter i države i prava.

Sve je bilo bačeno pod noge partijskim interesima, a svaka misao, inicijativa, konstruktivna kritika dočekivane su “na nož” i u procesu odbrane pozicija predstavljane kao atak na državu. Kultura, stvaralaštvo, privreda, mahom (čast malobrojnim izuzecima!) su bili “potemkinova sela” u funkciji fingiranja demokratije. Nakon tako postavljene scenografije, put targetiranja unutrašnjeg neprijatelja i duboke radikalizacije bio je logičan slijed događaja, u kojoj se politička borba svela na sve prljaviju proizvodnju etničkih podjela.

Zahvaljujući tome, naše društvo danas nije društvo dijaloga, makar i onog oštrijeg, politički fajterskog koji ipak ima odgovornost prema javnosti, već je polje egzistencije paralelno postojećih svjetonazora koji svaku drugačiju viziju smatraju neprijateljem sa kojim nema ni pregovora. Sve dublje tonući u blato bjesomučne borbe, mi danas živimo jeftine populističke, šatro tradicionalne, a suštinski regresionističke ideje temeljene najčešće na površnom istorijskom revizionizmu, koje su prije samo desetak godina bile nedvosmislena margina, a sada čisti mainstream.

Činjenica da su podjele na današnji dan najdublje u modernoj istoriji zemlje, da smo prezaduženi u situaciji kada nam je privreda uveliko pogrešno koncipirana, jasno govori da je naše društvo došlo do kraja puta kojim smo do sada išli. Baš zbog toga je pitanje svih pitanja u Crnoj Gori danas (respect za Džonija Štulića) kamo dalje, rođače?

Iz kompletnog političko-istorijskog iskustva naše teško traumatizovane zajednice slijedi da je ključni preduslov opstanka i napretka promjena paradigme. Potreban nam je široki društveni dogovor koji je nemoguć bez žrtvovanja partikularnih interesa.

U najkraćem, to mora biti crnogorski New Deal, koji bi zahvatio od vrha do dna; od pristupa obrazovanju kao temelju društva, preko unutrašnje reorganizacije na svim nivoima u cilju održive funkcionalnosti, do stvaranja uslova za razvoj slobodne, politički nepodjarmljene kulture kojoj svrha nije da izigrava ukras društva, već da ga presudno kreira. Kumulativno ispunjeno; dobijamo kontekst koji će omogućiti da živimo zajedno, a ne jedni pored drugih, ili još strašnije, jedni uprkos drugima, ka čemu se ubrzano krećemo u sadašnjem kontekstu.

Kompleksnost ovakve promjene diktira zaključak da je to zadatak cijele generacije. I to jedini, glavni zadatak. Težak, mukotrpan, i krajnje neizvjesnog ishoda. Uspijemo li, prvi put u našoj istoriji imaćemo nešto što možemo nazvati zdravim društvom i istinskom državom.

Političke partije niti treba da budu, niti umiju biti faktor koji će sam nositi promjenu. Tome svjedočimo pune dvije godine. Umjesto dosadašnje oluje surovo glupog, banalno sitničavog i apsolutno nepotrebnog iživljavanja nad javnošću - cinik bi to nazvao ushićenim fatalizmom - građanima se mora ponuditi smislena platforma za budućnost. Tu na scenu stupa presudna uloga građanskog društva, što bi značilo da su političke partije motor, a građanska inteligencija mozak društva. Samo na taj način možemo dobiti sistem oslobođen (klero)nacionalističkih stranputica i raznih vrsta demagoških populizama koji počiva na najmanjem zajedničkom sadržiocu dovoljno širokom za sve, a koji će rezultirati ne samo formalnim, već i suštinskim uspostavljanjem Crne Gore kao građanske države jednakih prava i šansi za sve njene ljude.

Baš one iz Ustava.

Do tada, kako je pjevao Štulić, gledaćemo mrtve fazane kako lete a nijedan ne pada.

U slučaju da crnogorsko društvo ne nađe snage da krene putem promjene, imaćemo nastavak društvene agonije, takozvanog rata niskog intenziteta u krajnje toksičnoj atmosferi, a zatim potpuni slom.

Ispred nas je, dakle, ili zaokret, ili pad u provaliju na čijem ćemo se dnu raspasti na niz bolno zavisnih, i teško osiromašenih, duhovno i intelektualno osakaćenih kvaziindentiteta.

A taj trenutak je bliži nego što iko od nas misli da jeste.