Nebojša Šofranac

SJAJNA POLUFINALA

Sezona šokova i promocija Italije

Ovo je jedna od najčudnijih sezona evro kupova, sa svih aspekata da je gledamo. Spektakli, drame, obrti, ali i puno iznenađenja i odstupanja od trenda posljednjih godina. Vrijeme je za presjek, jer barijera četvrtfinala bila je fatalna za mnoge, dobili smo i jasnu situaciju u trci za rejting zemalja. Evo ključnih stavki.

Пише: Nebojša Šofranac Види све колумне

U Ligi Šampiona smo prvo ostali bez Italijana već nakon osmine finala, iako su bili najavljeni u velikom usponu prošle godine su imali čak tri tima u četvrtfinalu, a dva u polufinalu sve sa derbijem Milan-Inter. Osim toga, imali su predstavnika u sva tri finala (Inter, Romu i Fiorentinu), svi su bili baš blizu pehara, i već nekoliko godina Italija ima odličan trend, što je dovodi i na drugo mjesto po onom tradicionalno petogodišnjem UEFA renkingu, a toliko visoko nisu bili čak od 2006.godine, od zlatnih vremena! I ove sezone je išlo tako, Milan je ispao u najjačoj grupi u istoriji Lige Šampiona što se sada i pokazalo, jer su PSŽ i Dortmund u polufinalu, a Njukasl je bio bomba iz četvrtog šešira, ali Milan iako je prokockao more šansi u prva dva kola završio je sa osam bodova, jednako sa Pari Sen Žermenom koji je sada ozbiljan pretendent na titulu prvaka Evrope.

Falila je baš nijansa, a Lacio, Napoli i Inter imali su dobre rezultate nakon prvih mečeva osmine finala, ali su u revanšima svi ispali! Međutim, paradoksalno Italija je i pored toga svo vrijeme ubjedljivo prva po sezonskom renkingu, guraju odlično u LE i LK, takmičenjima koje su dugo godina zapostavljali i smatrali nebitnim.

Baš je u nekadašnjem Kupu UEFA Kalćo pokazivao svu moć, osvojili su ga čak osam puta u periodu 1989-1999 uz još šest finalista, a od tada evo 25 godina nijednom! A sada čak možda miriše finale Roma-Atalanta kao u magičnim 90-im. Apsolutno je moguće, Roma je stalno u polufinalu, 2018 ih je doveo Di Franćesko do onog velikog u LŠ sa Liverpulom, 2021 Fonseka do polufinala sa Mančesterom, onda dva puta Murinjo sve do finala, i sada De Rosi do ovog sa Leverkuzenom. De Rosi koji je prošle godine bio zamislite smijenjen u Spalu, jer je ispadao u treću ligu, a sada je idol svog rimskog naroda.

Za njega i Pelegrinija ovacije do neba, a za trećeg rimskog sina Florencija veliki zvižduci. Zaista, niko nije davao veće šanse Romi protiv Milana uoči dvomeča, Milan je imao sedam pobjeda zaredom i djelovao impresivno u napadu, Romu je oba puta ove sezone i dobio i nadigrao glatko, i ne samo ove, najavljivao se šou Leaa, Pulišića, Čukvuezea, Žirua. Ako je u prvom meču bio i podbačaj, i dvije nevjerovatne prečke, i sporni gol nakon ofsajda, i nesvirani penal na kraju nakon ruke Ejbrahama, onda za sinoćnji ne ostaje dilema.

Milan je izašao da krvavo napada, a brzo je gubio 2:0, onda dobio i igrača više, i morao da izađe Lukaku, pa da izađe sjajni Dibala, pa je i Ejbrahamu iskočilo rame, a Pioli natrpao sve špiceve, Žiru-Jović-Leao-Čukvueze-Okafor zajedno, sa Pulišićem iza i sinoć dobrim Musom na desnom beku, uz Tea na lijevom, uveo i Rajndersa, a sklonio Loftusa koji je u prvom imao onu prečku na 1:0 i potom zicer glavom. Ali bas tada je falio plejmejker poput Adlija, baš tada nije trebalo trpati samo špiceve, dozvolio je da ga dva puta praktički nadigra trener koji je ispadao u trecu ligu. Umjesto da se izigraju kao 1.septembra ušlo se u takvu konfuziju, njegova sudbina je sinoć određena, još derbi s Interom u ponedjeljak i biće mu rečeno da traži novi klub.

Ali Roma će morati opet sa Leverkuzenom i tim magom Ćavijem Alonsom. Prošle godine ga je Murinjo baš u polufinalu izbacio sa jednim golom Bovea, ali sad će puno toga biti drukčije. Ćavi Alonso je tek bio preuzeo ekipu i to u oktobru 2022 u zoni ispadanja, digao ih iz pepela i doveo čak blizu evropskog finala, ali njegov projekat sad je puno odmakao. Sinoć je postavio novi Ginisov rekord u top fudbalu, 44 meča bez poraza, sva 44 u ovoj sezoni! Nemoguće, nestvarno, gledao sam ih još tokom ljeta, baš ovaj Vest Hem su tada dobili 4:0, njegov matični Sosijedad su dobili 2:1, a znate kako je jesenas plesao Sosijedad. Ali ovako pokoriti Bundes Ligu sa 29 pobjeda i četiri remija, oboriti sve rekorde, srušiti Bajern nakon 11 godina vladavine i to uraditi pet kola prije kraja, ući istovremeno u finale Kupa gdje su veliki favoriti i jos u evropsko polufinale, preživjeti bizarno dva puta Karabag od kojeg su u oba meča gubili 2:0 do samog finiša, odbiti i sinoć poraz od Vest Hema da bi srušili rekord Juventusa.

U prvom mecu su imali čak 33 suta protiv Vest Hema i tek na kraju srušili mjihov bunker sa 2:0, a nakon velikog domaćeg slavlja sinoć su bile rotacije, ali pažnja Vest Hem je osvajač evropskog pehara prošle godine i grabio sjajno i ove, Marko Antonio, Bouven, Suček i ostali mogu svakog da dobiju, morao je Ćavi da ubaci neke svoje strijele poput Frimponga, Bonifejsa, Andriha, koliko puta su mu izvukli utakmice, ali i Tapsoba, Tah, Telja, Šik iz drugog plana, kao i lideri Firc, Grimaldo, Džaka, ekipa koja igra kao sat.

Tako je bilo i sinoć, sad mogu zaista odmoriti u prvenstvu i spremati samo Romu 2. i 9.maja, revanš imaju opet kući. Ćavi je rekao da ne prijete, ali da žele dokazati da su bolji, biće strašno teško De Rosiju da nakon De Zerbija i Pjolija nadigra i njega, još se povrijedio Lukaku. Za Ćavija Alonsa, Murinjo je rekao još prije pet godina da će biti čudo kad je preuzeo juniore svog Sosijedada, rekao da je učio od oca trenera, i kao veliki igrac držao utakmice pod kontrolom, a onda imao u Liverpulu Beniteza, u Realu samog Murinja, u Bajernu Gvardiolu, a Anćelotija i u Realu i u Bajernu! Naučio je sve što se moglo, tek će se vidjeti.

Atalanta je nadrealna priča, ona je donijela Italiji ključne bodove za ovo definitivno prvo mjesto. Pobjeda na Enfildu bila je čudesna, 0:3 ali i koliko još velikih sansi, imao je i Liverpul te noći bar sedam-osam stopostotnih, ali Atalanta nije uzmicala već je stalno išla naprijed. Isto tako sinoć, rano je primila gol i mnogi su rekli da će Salah, Diaz, Soboslaj i ostali brzo stići tri gola, a zapravo opet je Atalanta igrala hrabrije, sa puno intenziteta i šansi. Nisu slučajno jos 2017. razbili Everton sa ukupnih 8:1, pa onda redom Siti, Mančester, isti Liverpul, i toliko timova ovih godina.

Ovo kako sada igraju Kopmejners i De Ron je akademija, onda napadacči poput Skamake, Mirančuka, Lukmena i De Ketelara mogu da pokažu magiju, ali Atalanta posluje fantastično, samo stvara pa prodaje igrace, i sad su pustili Malinovskog i Murijela koji bi još puno podigli klasu, sad će prodati i Kopmejnersa i sve koji budu traženi, bez ikakvih oklijevanja su ostali i bez magičnog trija iz 2020 Gomez-Iličić-Zapata, isto tako Frojlera, Gosensa, Manćinija, Demirala, Kjera, Kesija, i ne biste vjerovali koliko ih je još prošlo kroz ruke Gasperinija. Izbaciti ovakav Liverpul je čudo, sve što rade je čudo savremenog fudbala i treba mu dati vrijednost koju zaslužuje. Sad će u polufinalu igrati sa Marseljom koji je izbacio na penale Benfiku iskoristivši stativu Di Marije, vratio stari dug iz 1990 i "svetu ruku" Vate, imaju Obamejanga, Ndjaja, Unahija, Veretua, ali Atalanta je ipak bolja, imaće i revanš u Bergamu 9.maja za svoje prvo finale ikada. Prije 36 godina Atalanta je igrala do sada jedino polufinale, i to tadašnjeg KPK protiv belgijskog Mehelena, na poluvremenu revanša imali su rezultat za finale, a onda izgubili, sinoć je bio na stadionu líder tog tima Šveđanin Glen Stromberg, u suzama. Treba znati da Atalanta nikad nije osvojila bilo kakav trofej u svojoj istoriji, i ova sjajna generacija izgubila je dva finala Kupa Italije od Lacija i Juventusa 2019 i 2021.godine, sad će u srijedu imati kući revanš sa Fiorentinom nakon poraza 1:0 u Firenci gdje su bili nadigrani i imaju ovu enormnu evropsku šansu, valjda se i to napokon desi! 

I Fiorentina je isto kao Atalanta na sva tri fronta još uvijek, već dvije godine ne zna niko da je izbaci, i prošle godine je igrala dva finala sa Interom i Vest Hemom i u oba bila baš bolja, a sada opet osjeća oba jer u LK će igrati polufinale sa Brižom, revanš u Belgiji je u srijedu 8.maja, zbog nacionalnog praznika te zemlje. I oni osjećaju pehar, čekaju ga vječnost mada za razliku od Atalante su kroz istoriju osvajali nešto, posljednji Skudeto 1969, kup 1996 i 2001 nedavnije, KPK 1956, bilo je još evropskih finala, čak i najvećih.

Sinoć su trebala 34 suta ala Siti da bi se konačno slomio Plzen, sad ovaj prekrasni okršaj sa Atalantom u kupu a onda će misliti na Briž. Atalanta za razliku od njih mora da misli i na prvenstvo, suludo je častila Veronu, ali sad kad zna da i peto mjesto vodi u prebogatu LŠ ima obavezu da juri Romu, ima i taj meč manje baš sa Fiorentimom koji se možda odigra tek kad prvenstvo bude okončano! Osim Fiorentina-Briž imamo i polufinale Aston Vila-Olimpijakos u LK, Jovetić na Vila Parku, ali kako se iščupala sinoć Aston Vila protiv odličnog Lila koji je nadigrao i ostala jedini engleski tim u Evropi, a umalo totalni fijasko Premijer Lige.

E, to nas sad vraća na prvi dio priče o eliti. Rekli smo kako je Italija ostala bez svih timova u LŠ već u osmini, a Engleska je ostala bez predstavnika u četvrtfinalu. Tako dobijamo jednu čudnu i specificnu sezonu na svim nivoima. Engleska je izgubila Mančester već u grupi i to se baš obrukao, onda je i Njukasl ispao kao posljednji, a Siti i Arsenal ispali su u istoj noći u četvrtfinalu. Arsenal je protiv Bajerna samo sjajno počeo, 1:0 i još tri šanse u prvih 15 minuta kući, u momentu kad su bili prvi i rešetali u Premijer Ligi, a Bajern na koljenima na svim frontovima, sa već smijenjenim trenerom i izgubljenim identitetom. Jedna izgubljena lopta, dvije vertikale za gol Gnabrija i točak istorije se okrenuo u par sekundi. Taj prežaljeni Bajer, opet ne blistajući odradio ih je kao i Lacio, izbacio ih je šesti put zaredom u ovom vijeku (2001, 2005, 2013, 2014, 2017, 2024!), ne nadmoćno kao prije, ali opet ih je izbacio. A za Arsenal se sezona urušila u osam dana, sad ide potpuno u smjeru prošlogodišnje i depresija je ogromna pred najveći derbi sa Totenhemom.

Ali, Siti je skroz druga priča. Imali su odličnih 3:3 na Bernabeu gdje su skroz vodili igru, preuzeli sa trećeg prvo mjesto u prvenstvu, oporavili sve igrače i ušli u formu kad je najvažnije, novi trebl se smiješio. Trebao bi jedan roman da se opiše taj revanš sa Realom, ne zbog totalne dominacije u polju, ne zbog 65:35 u posjedu, 34:7 u šutevima, 18:1 u kornerima ili 166:26 u opasnim napadima, što su jače brojke nego u prvom kolu protiv Zvezde, kad je Glazer oborio rekord.

Već zbog vjernosti fudbalskoj igri, izašli su kao svaki put da vezu, odigravaju majstorski na malom prostoru, kombinuju i traže stalno gol, neumorno, besomučno. U fudbalu se neke stvari u vazduhu osjete, bilo je odmah jasno da se neće ponoviti ona fudbalska akademija i 4:0 od prošle godine što je najbolja izvedba jednog tima od Barsinih 2:6 na Bernabeu 2009, još im je Rodrigo dao gol, ali oni su nastavili da pritiskaju, da šutiraju, Haland prečka nevjerovatna, De Bruin šutevi, Griliš, Foden, Silva, dok je Rodri kompjuterski proigravao sa 98% preciznosti pasova. Ali ne samo ovi majstori, i Joško Gvardiol je imao tri puta više dodira nego najbolji igrač Reala Vinisijus, i ne samo dodira nego i driblinga i kreativnih pasova, isto tako i Akanđi. A Vinisijusa je više puta odšprintao brzi voz Voker dok ga nije doveo do grčeva i izmjene. A kad je ušao leteći Doku onda se iscijedio i fanatični Karvahal, sve lopte su išle na njega, tako je i pao gol De Bruina, a tako i ogromna šansa De Bruina odmah nakon izjednačenja kad je začudo zicer šutirao preko gola.

Nije sada poenta nabrojati sve što je imao Siti, ali činjenica je da je ovo daleko najbolji tim ovog vremena i fudbal u svom najplemenitijem izražaju, uvijek dosljedni, uvijek viteški, uvijek kreatori. Kako može da prođe dalje ekipa koja se 220 minuta brani i ide naprijed "samo kad može" to smo apsolvirali davno, Inter 2010. i Čelsi 2012. su igrali i puno ekstremnije bunkere protiv Gvardiole nego sad Anćeloti, uvijek će biti i onih koji će se oduševljavati i takvim požrtvovanjem, ali fudbalsku istoriju piše fudbal Gvardiole, a ne njihov, on je već sada najveći ikad sa Mihelsom i Fergusonom, a koliko ga još čeka.

Jedino što se mora konstatovati je da fudbalska ponuda Reala protiv Lajpciga koji ga je u oba meča nadigrao i bio oštećen, a pogotovo u klasiku ove decenije protiv Sitija uopšte nije bila kraljevska već provincijska, i da su 2022. takođe bili debelo nadigrani od Sitija, ali tada prošli rizikujući ludo i iz očaja, a sada bunkerom i srećom. Ne možemo se oduševljavati onim što su donijele beskrajne emocije i golovi prve tri noći četvrtfinala LŠ, pa onda slaviti i ultra bunker koji je donijela posljednja, bilo bi besmisleno.

U polufinalu protiv Bajerna, Real sada mora biti favorit, mada se za prvi meč u Minhenu daje blaga prednost čak i ovakvom Bajernu. U prošloj deceniji Bajern ih je izbacio u polufinalu 2012, a onda puno puta ispao od njih (2014, 2017, 2018), VAR je uveden upravo zbog nestvarnih krađa, sad bi bilo zanimljivo pustiti Anćelotiju izjavu koju je dao na Bernabeu 2017, ali kao trener Bajerna i kad je vapio za VAR-om nakon dva skandal gola Ronalda. Prije toga ih je Bajern do 2004 redovno dobijao u Minhenu, čak 7/7, izbacio ih i 2007, to je najponavljaniji klasik i istoriji LŠ.

Biće to zanimljivo, ali sad kad nema više najbolje ekipe, Real bi najviše problema mogao da ima sa PSŽ, da se možda 1.juna na Vembliju sretne sa Mbapeom koji će već sjutradan postati konačno njihov igrač nakon sedam godina jurenja, a već se s njima spori oko svog nastupa na OI u Parizu. Kakav bi to bio način da dan uoči prelaska u Madrid pokloni svom gradu prvu i opsesivnu titulu prvaka Evrope, baš na kraju ere galaktičkog PSŽ-a. Sve zvijezde su prošle od 2011, ali su sve morale i da odu da bi im baš on to donio. Ova ekipa koju je "plazmovao" Luis Enrike ima nešto baš opasno, dva turbo beka Hakimija i Nunja Mendesa, štopere Markinjosa i Ernandesa, iako je bio planiran Škrinjar, novog maga sredine Vitinju koji je dominirao u oba meča sa Barsom, uz Fabijana Ruiza i mlađanog Zer Emerija, a onda ovu štafetu tri puta 100 metara Mbape-Dembele-Barkola, gdje se Barkola nametnuo skroz ispred čovjeka Mundijala Kolo Muanija i portugalskog špica Gonzala Ramosa, koji su sad uz Asensija opcije sa klupe.

Sa dinamitom kao što je Mbape je sve moguće, onda i drugi dobiju krila, ali u dva meča protiv Barse ključni su zapravo bili Vitinja i upravo izviždani Dembele koji jeste igrač na svoju ruku i često iritantan, ali ima obje noge fenomenalne i tako je moćno zakucao u oba meča da bi malo ko na svijetu dao te golove, a o Barkoli će se tek čuti, dobro smo ga upoznali u U21. Isto tako, da nije isključen Arauho teško da bi uopšte prošli, jer Barsa je imala dva gola prednosti, veliku šansu Levandovskog, puno prostora i sjajne opcije na klupi, a ovako je morao izaći 16-godišnji fenomen Jamal i sve se urušilo, iako su igrali hrabro na 1:3. Za Barsu u nedjelju klasiko sa Realom kod minus osam, ali već se planira nova sezona i novi kurs, ova će biti bolna i pored žestokih pojačanja i novih talenata iz kantere.

PSŽ ce gostovati 1.maja u Dortmundu, neće biti lako tamo, osjetio je to i jaki Atletiko koji je onako izbacio Inter, u prvom meču bio blizu 3:0 protiv Dortmunda, u revanšu imao veliki zicer Morate na početku, potom bio nadigran, ali se sjajno vratio na 2:2, i kad je već dotle stigao na potpuno atipičan način ispao. A ovo je bila možda posljednja šansa za Čola da ispravi istorijsku nepravdu, da donese prvu krunu ovom klubu koji je čak tri puta gubio već dobijena finala. I sve je bas bilo moguće, čak se crtalo novo madridsko finale sa Realom kao 2014 i 2016. Ali izgleda neće nikad toga biti, izgubiti 4:2 ovakav meč, od Dortmunda bez Alera je ipak previše. Ambijent fenomenalan, ako se nekako vrati Aler, uz Adejemija, Filkruga, Sánča, Rojsa, Mukokoa, Gitensa ima puno klase naprijed za nove spektakle sa PSŽ.

Dortmund sanja naravno novo finale sa Bajernom na Vembliju, kad se već sve crta kao 25.maja 2013.godine, čak je i taj dan opet subota ali se igra sedmicu kasnije. U tadašnjim polufinalima Dortmund je rastrgnuo Real Madrid, a Bajern čak 7:0 Barsu, ali sad se prednost daje PSŽ-u i Realu. Takođe, moglo bi se ponoviti i finale 2020 Bajern-PSŽ. Svakako, Njemacka sa dva tima u polufinalu LŠ nakon određenog vremena opet diže nos, i to uoči Eura na svom tlu, opet oživio entuzijazam, a još sa novim šampionom Leverkuzenom u polufinalu LE sanjaju uveliko.

Tu je međutim i Pariz, koji u ljetu Olimpijskih Igara sanja tu toliko željenu Ligu Šampiona, čak su dobili Barsu na dan kad je u drevnoj Olimpiji upaljen plamen, a sve se desilo na stadionu Olimpijade 1992. u Barseloni, pa su Mbape i drugovi opisani kao nosioci plamena. U srijedu napadaju Barsu i u četvrtfinalu rukometne LŠ, i tu jure godinama bezuspješno, i tu su već otišle mega zvijezde, tu će i ići teže, ali Pariz želi sve od života ove lude godine.

Dva njemačka tima, jedan francuski i jedan španski u polufinalu LŠ, ali ako pogledamo kompletnu sliku onda imamo tri njemačka tima, ali i tri italijanska, potom dva francuska, i po jedan španski, belgijski, grčki i engleski. I to su te anomalije. Italija koja je davno ostala bez timova u LŠ, potpuno se nameće kroz LE i LK koje je prije ignorisala, Španija koja je osvojila LE čak sedam puta sa Seviljom, tri puta sa Atletikom i jednom sa Viljarealom i Valensijom od 2004 naovamo, dakle čak 12 puta u 20 godina, sada nema uopšte timove u ta dva takmičenja, ostao je samo Real u LŠ i to kad je najmanje zaslužio.

Ali, Španija je zato tek peta po ovogodišnjem renkingu, iako može da najvećeg pehara. Francuska sanja sa PSŽ i Marseljom, a da je prošao Lil sinoć bili bi već treći ove sezone, preskočili bi senzacionalno Englesku, mada to još uvijek mogu. A Engleska koja ostaje bez svih timova u LŠ i LE, i spada samo na Aston Vilu u LK i to srećno. Pravi debakl, treći su po ovogodišnjem renkingu, Italija im je skroz pobjegla, a sad im bježi i druga Njemačka koja pritom ima još tri tima u igri, i gotovo je izvjesno da će pored Italije, Njemačka biti ta druga zemlja sa pet ekipa u novoj LŠ, a Engleska ostati sa četiri. Italija sada ima 19.2 bodova, Njemacka 17.7, a Engleska 17.3, ali samo Aston Vilu u igri od poetnih čak osam klubova. Veliki neuspjeh za Engleze, a Italija za razliku od Njemačke može imati čak šest, ako Roma ili Atalanta osvoji LE, a ta ekipa ne bude u prvih pet u Kalću, a trenutno su upravo na petom odnosno šestom mjestu.

Sve ovo znači da u Italiji mnogi još mogu da probaju to peto mjesto pa čak i Napoli ili Lacio koji večeras gostuje Đenovi, da u Njemackoj više nema trke Dortmunda i Lajpciga, jer će ici oboje pošto će imati pet timova, da u Engleskoj predstoji grčevita trka Aston Vila-Totenhem jer će ići samo četvrti, isto tako Atletiko-Bilbao u Španiji. Zato Italijani od sinoć slave sve što su napravili posljednjih par godina. A kako će se posložiti na kraju ova najšarenija sezona izmiješanih vrijednosti to će nam reži otvorena polufinala i finala.

Na kraju samo i situacija za klupsko SP u Americi juna 2025. Upravo je poznato svih 12 klubova koji će predstavljati Evropu, Barsa i Arsenal su izgubili sve šanse ispadanjem, a Barsa je imala veliku priliku da preskoči Atletiko. Idu po dva tima iz najjačih zemalja i ko god da osvoji ovu LŠ neće se promijeniti, jer su svi ti timovi već kvalifikovani. Dakle, u Ameriku idu Real, Atletiko, Bajern, Dortmund, Siti, Čelsi, Inter, Juventus, PSŽ, Porto, Benfika i Salcburg, a svako već u startu dobija 50 miliona dolara. Biće 32 tima, mnoga mjesta na drugim kontinentima riješavaće se do kraja ove godine. Biće to jedna skroz nova avantura, ali do nje nas čeka jos toliko toga.