Vlatko Simunović

Vaskrs

Prešlo nam u naviku

Primjećujete li da je priča o Isusovoj žrtvi koja je izraz najviše ljubavi i milosrđa prema ljudskom rodu postala prevaziđena, opšte mjesto, značajno samo za zainteresovane da se na Srašnom sudu “provuku” s prolaznom ocjenom. Da bi saznao da je Isus došao na svijet kako bi podnio patnju i umro na krstu kako bi otkupio grijehe čovječanstva, živ čovjek koji posmatra divlji svijet oko sebe, živ čovjek koji živi i radi sve što mora da uradi, danas treba da shvati kako se smrt smrću pobjeđuje. Ja to ne mogu da skontam, ali vrijednost života ne određuje jedan neuspjeh.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

VRIJEME NEVINOSTI

Kad sam bio dijete farbanje jaja za Vaskrs bio je porodični običaj koji majke praktikuju s djecom. Ako vam neko kaže da su djeca uživala u ukrašavanju jaja različitim bojama, uzorcima i ukrasima jer su znala da je to jedan od najvažnijih i najsvetijih dana u liturgijskoj godini, taj vas zamajava. Niko nikad ni jedno slovo nije pred nama izustio o značaju religije i moralnom obrazovanju. Petkom u 8 uveče gledali smo kviz. Subotom uveče kroz prozor Zadružnog doma gledali smo kako starjiji mladići i djevojke plešu. To se zvalo igranka. U Nikšiću, nedjelja je bila fudbalski dan. Sutjeska je bila prvoligaški tim. Podgorica je imala Budućnost. U Nikšiću smo prepričavali vic u kom otac, zabrinut za sina koji doma donosi suve dvojke u đačkoj knjižici pita: Što misliš o bidućnosti? A sin mu kaže: Nikad u Prvu ligu.
Bili smo đeca komunizma. Kad danas razmislim u svemu živjeli smo i nastojali da živimo po pravilima koja savršeno odgovaraju mjeri hrišćanskoga života.
Boja, jaje, ukras. To smo mogli razumjeti. Post, molitva, liturgija, to su bile tajne čija su se objašnjenja mogla naći samo u rječnicima manje poznatih riječi i izraza. Iskreno, nijesam siguran da je neko i tražio da mu objasne suštinu tih sadržaja. Farbanja jaja za Vaskrs nije bio biznis. Za farbanje jaja nijesu upotrebljavane radioaktivne boje. Vrijeme nevnosti. Ljudi nijesu živjeli usamljeni. Razlikovali su dobro od lošeg. Crpili su to iz svojih familija.

VELIKI PETAK

Na Veliki petak doručkovali smo priganice s medom ili pekmezom, ručali tavče na gravče ili pečenu pastrmku s krompir salatom. Večerali smo sardinu koju su pravili u fabrici Ribarstvo sa Rijeke Crnijevića. Majka je pekla suve kolače - šape i patišpanj. Patišpanj je pekla u šerpi. Nijesmo imali kuglof.
Ne znam kako je to bilo na “drugim stranama svijeta” ali kod nas u Straševini “ako se omrsiš na Veliki petaka” morao si cijeli taj dan da se starijima sklanjaš s očiju i nosiš taj svoj krst krivice na sebi.
Na Veliki petak, niko nije ništa radio u polju ili na građevinama. Svi su poštovali taj zabran. Zaposleni u fabrikama, to će reći svi odrasli radno sposobni muškarci, uredno su odlazili na posao, ali kod kuće niko se nije prihvatao ni najmanjeg posla. Vjerovali smo da ako postoji statistička mogućnost da se dogodi nešto loše to ima da se desi na Veliki petak.
Mogao si da se “oklizneš”, krišom otvoriš Karneks paštetu i smažeš, ali se niko nije usudio da radi. Niko nikad. Bog me ubio ako bih vam mogao reći zašto. Poštovali smo strogi post na Veliki petak. Godinama, decenijama. Prešlo nam u naviku. Ne znam. Nečeg smo se bojali. I to nas je činilo neustrašivim.

FARBANJE JAJA

Različite kulture imaju svoje jedinstvene načine bojenja i ukrašavanja jaja, tehnike farbanja jaja i običaji prenose se s generacije na generaciju. Ni ljudska naseobina nastala na južnom obodu Nikšićkog polja, pod glavicom Jejinjak, gdje sam odrastao, nije izuzetak. Kao čeljad fokusirana na cilj, sredstva za ukrašavanje jaja u našoj tradiciji sveli smo na koru od crnoga luka i koprivu. Naša su jaja bila tamno braon boje. Naša jaja, naš minimalizam. Nije falilo radosti i ljubavi. Mazali smo ih uljem da dobiju sjaj. Razmjenjivana su između porodica i prijatelja. Razbijali smo jaja do iznemoglosti. U nekim kućama, korištenjem tehnike vezivanja lišća s mlade djeteline iz koru jajeta najlonom s ženskih čarapa, jaja su bila oslikana. Ona su bila na naročitoj cijeni. Niko se ne bio usudio da rizikuje i krene u kucanje s takvim jajetom. Ona su čuvana. U djetinjim glavama značila su taman koliko za rusku carsku familiju Faberžeova jaja.
Ljudi su tih sezona bili komunisti. Kad danas razmislim o svemu što je izvorno hriščanstvo, kad s školskim slikama hrišćanina uporedim lik komuniste iz komšiluka u mom starom kraju, to znači tihi, porodični vjernici. Đe su i što rade danas? Ne znam. Od kad je ustanovljen običaj da televizijske kuće u centralnim informativnim emisijama objašnjavaju kako se farbaju jaja, ne znam kud su se đeli.

DOMAĆICE, ETNOLOZI, POPOVI

O tome kako se farbaju i zašto se farbaju jaja govore domaćice, etnolozi i sveštenici. Tim redosledom. Valjda jer se do istine stiže postepeno. Red životnog iskustva, red naučne istine, red misticizma.
Simbolički, to vam je neka naša “vaskršnja” torta s tri kore i tri filea. Kremasta i otužno sladunjava torta.
Domaćice su prve, jer su tradicionalno vrijedne i vrjednosno neutralne kad je vjere u vaskrnuće mrtvih u pitanju. Prije Jelene Rozge i njenog svevremenog hita jugoslovenski arhetip “žena, majka, kraljica” bila praktična žena, domaćica. Ta ne samo da farba. Ona kupuje najtvrđa jaja. U nekom od prošlih života prodavao sam jaja na pijaci. Poznavao sam žene koje bi o tome kako prepoznati tvrda i nepobjediva kokošija jaja mogle pisati priručnik. Nijesu bile bojeve za carstvo Hristovo radi rata. Farbale su jaja. U miru su farbana. Zato su i danas pozvane da s autoritetom vladaju u sektoru farbanja jaja pred Vaskrs.

Osim domaćica, sastavni dio medijske crnogorske vaskršnje priče su etnolozi. Prije dvadesetak godina, samosvjesni urednici provalili su da bi neko s podlogom naučnog autoriteta, zabludjelom puku trebao da objasni kako je Vaskrs praznik pregnantan paganskim vjerovanjima i neka vrsta kompromisa što ga je naša paganska duša bila u devetom vijeku nove ere spremna učiniti da joj lakše na prazan stoka legne hrišćanstvo To vam je trebao biti oblik nekakve subliminalne poruke da za nas, kao zajednicu, ne bi bilo u redu da se identifikujrmo s hrišćanstvom, jer mi zapravo obožavamo hrast, grom i vepra, ali od nas to stručno kriju škole i crkva. I tako od 9. vijeka do dana današnjeg. Iz priče naših etnologa, možeš se razabrati da su jaja povezana s Vaskrsom kao podsjetnik na Isusovo vaskrsnuće i da su, prema legendi, kada su se Isusove prazne ruke pojavile iz groba, jaja postala crvena kako bi obilježila taj događaj.

Ta bi se priča o Vasksu, u stara vremena, da su komunisti htjeli sebi priznato da javnost ima pravo da zna, našla na kraju Dnevnika. Nakon što se naslušaš priča o stezanju kaiša, kamionima, milionima i tonama i nagledaš drugova koji mnoge stvari raspravljaju u oblacima dima, puše Kent micronite filter cigarete, piju tursku kafu, kisjelu vodu Rada i sok od borovnice Takovo, vaskrsli Hrist došao bi kao intermeco i predznak priča o sportu i šahu. Danas je uvod u priče o karbonskom otisku, solarnim i vjetro elektranama, megavatima, gigavatima...Čim otvori oči dijete zna da su jaja simbol novog života i obnove.

Kad su dobre volje, sveštenici kažu da je, za hrišćane, Isusova žrtva temeljni događaj vjere i da se smatra iskupljenjem za grijehe čovječanstva i putem prema spasenju. Kažu da je Isusova žrtva bila opravdana kao sredstvo za pomirenje ljudi s Bogom. Kad priču hoće da zaogrnu u stručni ispit slušamo teorijske priloge u prilog moralnoj opravdanosti ili smislu žrtve. Priča o Isusovoj žrtvi koja je izraz najviše ljubavi i milosrđa prema ljudskom rodu ljudin u mantijama tretiraju prevaziđeno, opšte mjesto, značajno samo za zainteresovane da se na Srašnom sudu “provuku” s prolaznom ocjenom. Da bi saznao da je Isus došao na svijet kako bi podnio patnju i umro na krstu kako bi otkupio grijehe čovječanstva, živ čovjek koji danas posmatra divlji svijet oko sebe, živ čovjek koji živi i radi sve što mora da uradi, treba da shvati kako se smrt smrću pobjeđuje.

Ja to nijesam uspio ne da skontam ali vrijednost života ne određuje jedan neuspjeh.