Luka Vlaisavljević

NAJAVA MUNDIJALA GRUPA E

Kostarika – "Los Ticos" na pogon veterana

Te 1990. godine, pred Mundijal u Italiji, samo 90 dana do početka Svjetskog prvenstva, u redovima debitanta Kostarike dešavao se pravi prevrat.

Nacionalna selekcija se po prvi put plasirala na najveću scenu sa fubalerima kojima je fudbal bio aktivnost van svakodnevnih poslova.

Odluka je pala da ekipu preuzme jugoslovenski trener koji je četiri godine ranije vodio Meksiko do četvrtfinala, a u međuvremenu je radio kao trener par meksičkih klubova – Boru Milutinovića.

Bora je odmah krenuo u akciju i povlačanju poteza, koji nisu s početka bili popularni u javnosti.

Uslijedilo je pravo pretumbavanje od kapitenske trake do startera, ali je odlučio da istjera svoje.

Veliki šok je uslijedio jer je kapiten Enrike Diaz bio ikona u zemlji, nakon što je dobro igrao na Olimpijskom turniru 1984. godine u Los Anđelesu.

„Los Ticos“ nisu prošli grupnu fazu tog olimpijskog turnira, ali su u istoj dobili Italiju koja je samo dvije godine ranije bila svjetski šampion, a u Los Anđelesu su imali par legendi svjetskog fudbala u rosteru Valtera Zengu, Franka Barezija, Pjetra Verhevoda, Filipa Galija, Danijela Masara.

Upravo je Dijaz bio jedan od nosilaca igre tada, ali je Milutinović odlučio da ga ne povede u Italiju.

Sa takvom atmosferom u timu uslijedila je prva utakmica u Đenovi sa Škotskom i prva pobjeda na Svjetskim prvenstvima od 1:0, pa minimalni poraz od Brazila u Torinu i sve se rješavalo u Đenovi u duelu sa Švedskom koju je predvodio Tomas Brolin.

Skandinavci su vodili nakon 45 minuta, ali onda je prvo Rodžer Flores izjednačio, da bi za konačnih 2:1 i prolaz dalje pogodio brzonogi Hernan Medforda.

Medforda je upravo ovaj Mundijal lansirao u evropski fudbal, i to sa prvom stanicom u Dinamo Zagrebu, koji je tada i dalje igrao u SFRJ ligi.

Kostarika će u osmini finala da naleti na Čehoslovačku, tačnije Tomaša Skhuravija koji će da postigne het trik u pobjedi od 4:1.

Ovo prvenstvo je bitno, jer je promjenilo svijest Kostarikanaca o fudbalu i podiglo ga sa amaterskog na profesionalni nivo. Osim Medforda još par igrača se otisnulo put Evrope i to su bili prvi profesionalni koraci.

Upravo u tom nekom "očekuj neočekivano“ leži moć Kostarike.

Ovogodišnja grupe sa Španijom i Njemačkom djeluje kao da su totalni autsajderi, svi argumenti idu u prilog tome, pa opet ko može da ih precrta nakon Mundijala u Brazilu 2014. godine.

U „grupi smrti“ sa Italijom, Engleskom, Urugvajem, djelovalo je da će „bogata obala“ biti bogato nalazište za nabijanje gol razlike.

Prvo Urugvaj predvođen tandemom Forlan-Kavani je dobijen elegičnim drugim poluvremenom u kojem je Kostarika stigla zaostatak od 1:0, a onda sa još dva gola ubjedljivo trijumfolva 3:1.

Pa onda meč sa Italijom, i kontakt Đorđa Kjelinija i Džoela Kembela u šesnaestercu koji sudija Enrike Oses nije okarakterisao kao prekršaj.

Samo dva minuta kasnije Žunior Dijaz, lijevi bek je ubacio sjajnu loptu, na drugoj stativi ju je sačekao kapiten Brajan Ruiz koji je glavom pogodio mrežu Bufona.

Interesantno upravo je Žunior Dijaz sin Enrikea, koji je izostavljen sa spiska od strane Milutinovića.

Kostarika je na kraju remizirala sa Engleskom i prošla dalje kao prva u grupi.

Nakon toga su izbacili Grčku (1:1- prošli dalje nakon penala), ali fortuna ih je napustila u četvrfinalu kada su poraženi od Holanđana upravo u penal ruletu.

To je ujedno i najbolji nastup Kostarike na najvećoj sceni.

Učestvovali su i na narednom Mundijalu u Rusiji, a u Katar su morali težim putem.

Iako su imali dobar finiš i uspjeli da povežu četiri pobjede (dobili SAD i Kanadu između ostalih), zbog sporijeg starta kvalifikacija

završili su kao četvrti pa su dobili jedinstvenu šansu da baš u Kataru odlučuju o svojoj sudbini.

U duelu sa Novim Zelandom Džoel Kembel je pogodio u 3. minutu meča, što je bilo dovoljno za novi nastup na Mundijalu.

KLjUČNI IGRAČ – KEJLOR NAVAŠ

Jedan od najpodcijenjenijih golaman našeg vremena. Sjajan u Real Madridu, gdje je makao sa gola legendu Reala i Španije Ikera Kasiljasa.

Čudno je da baš golman bude ključan fudbaler, ali njegove bravure na golu su i ranije gurale Kostariku naprijed. Jednostavno kad zaključa gol teško da iko može da nađe put ka mreži.

Problem Kostarike je što su tu i dalje igrači koji su igrali i 2014. godine, bez ikakvog upliva novih mladih lica osim 18-godišnjeg Dževisona Beneta, koji igra za Sanderlend od ove sezone u Čempionšipu, i pruža dobre partije.

On bi upravo mogao da ima obećavajući nastup.

Džoel Kembel je godinama bio član Arsenala, ali nikada nije dobio pravu priliku. Od 2020. je u meksičkom Leonu, sa 30 godina daleko od potencijala koji je pokazivao.

Brajan Ruiz i dalje igra sa 37 godina, nakon dobrih epizoda u Fulamu i Sportingu, vratio se preko okeana, a od 2020. godine i u domaću ligu za Alahuelense.

Ofanzivni vezista i dalje nosi kapitensku traku.

Kostarika izgleda kao autsajder, posebno pored Njemačke i Španije, ali...2014. stoji kao opomena evropskim velesilama.