ŠAMPION EVROPE

Tajris Rajs - ponos Izraela i Crne Gore

Najbolji mečevi u svijetu sporta su oni u kojima autsajderi dobijaju favorite, valjda zbog toga što je toliko nepravdi na ovom svijetu, a u tih nekoliko magičnih trenutaka nakon takvih pobjeda osjećamo da se borba i “krvav” rad uvijek isplati. Prije ili kasnije. Upravo takve utakmice smo mogli da gledamo u prethodna tri dana u na Fajnal foru Evrolige u Milanu, nakon kojih je, potpuno neočekivano, Makabi šesti put postao šampion Starog kontinenta.

„Ponos Izreala“ (kako Makabi zovu u domovini) stigao je na sjever Italije kao tim kome su davane najmanje šanse za osvajanje evropske krune, prije svega zbog promjenljive sezone i objektivno slabijeg tima od ostalih konkurenata, ali tim iz Tel Aviva je pokazao da „boj ne bije svijetlo oružje...“. Te dvije magične heroj Makabija bio je naš reprezentativac Tajris Rajs, koji je na kraju potpuno zasluženo osvojio zvanje MVP-ija finalnog turnira.

Rajs je postigao pobjedonosne poene u polufinalu protiv CSKA, nevjerovatnim prodorom, koji je podsjetio na onaj koji je imao protiv Makedonije na prošlogodišnjem Eurobasketu.

A u finalu je pružio partiju karijere, bacivši u sjenku sjajnu igru MVP-ija regularnog dijela Evrolige, Serhija Rodrigeza, i pobijedivši ekipu koji su mnogi prije finala vidjeli kao konačnog pobjednika. Ipak da to tako ne bude, pobrinuo se Crnogorac, Rajs, koji je meč završio sa 26 poena, četiri skoka i dvije asistencije. Sjajni plej je od toga postigao čak 14 poena kada je bilo najpotrebnije u produžecima, kada je sam nosio svoj tim do krova Evrope. Crna Gora može da bude ponosna što ima takvog igrača u svojim redovima,  kao što će se Izrael još dugo ponositi Makabijem.

Rajs je pokazao da naš Savez nije pogriješio kada ga je angažovao, a Makabiju se takođe isplatilo angažovanje vrhunskog stručnjaka, Dejvida Blata. Iako je tokom ove i ranijih sezona bilo riječi o njegovoj smjeni čekanje se isplatilo i tako je američki trener (porijeklom Izraelac) osvojio evropsku klupsku titulu , nakon što je sa Rusijom osvojio evropsko zlato u Španiji 2007. Zanimljivo je da mu je tada takođe pobjedu donio američki plejmejker, Džej Ar Holden, koji je dobio ruski pasoš ekspresno po nalogu Putina.

Blat je postavio odličnu taktiku za finale, a jedan od ključnih stvari koju je znao da njegov tim mora da odigra da bi se okitio titulom je skok. Tu je Makabi pokazao pravu borbenost i imao je više uhvaćenih lopti i u odbrani i u napadu (ukupnu 48-44) iako je cijelu utakmicu igrao sa znatno nižom postavom, a kraj meča sa čak tri plejmejkera (Hikman, Ohajon i Rajs).

Nevjerovatna glad za trofejom najbolje se vidjela u produžetku kada Blatovi momci nijesu pali psihički iako su imali šut za pobjedu (Rajs promašio otvorenu trojku). U takvim situacijama tim koji ne iskoristi takve prilike obično pada u produžetku, ali sinoćni meč je bio upravo i po tome specifičan. I Blat je zaista upravu kada nakon sinoćne utakmice kaže- “Nemam zvijezde imam tim”. Makabi je odigrao pravi muški meč do kraja i osvojio Evropu prvi put nakon devet godina i ere Šarunasa Jasikevičijusa i Nikole Vujčića- koji je i sinoć slavio u Milanu jer je nakon epizode u nekadašnjem prvaku Evrope-Splitu, sada u stručnom štabu tima iz Tel Aviva.

Najveći tragičar turnira u Milanu je svakako ekipa Reala, koja je do sinoćne utakmice imao svega dva poraza u španskom prvenstvu i tri u Evroligi. Ipak u Milanu se nije ponovio scenario iz 1980. kada su sedmu od osam evropskih titula, osvojili upravo pobjedom nad Makabijem. Preskupi tim Pabla Lasa, koji je objektivno ove sezone igrao najljepšu i najbolju košarku moraće da čeka bar još godinu na trofej, a možda će baš iduće godine to uspjeti jer se Fajnal for igra u Madridu, na 20. godišnjicu od posljednje evropske titule košarkaške sekcije „kraljevskog kluba“.

Ono što pobjedu Makabija čini još većom jeste fakat da Real ima nevjerovatnu rotaciju, i da je nemoguće da u tom evropskom drim timu ne nađu bar dva ili tri raspoložena igrača. Na sinoćnjem finalu šansu su dobili svi igrači (za Makabi realno igrali samo šestorica), pa čak i na kraju produžetka mladi Danijel Diez, ali jednostavno Rodrigez, Fernandez, Mirotić, Ljulj nijesu u odlučujućim trenucima pokazali dovoljno hrabrosti, smirenosti i želje kao Izraelci.

Mirotić je uz Rodrigeza odigrao najbolje u polufinalu protiv Barselone, solidan je bio i sinoć, ali njegovih 12 poena i četiri skoka bila su dovoljna samo za drugo mjesto. Ipak, ako čelni ljudi našeg saveza mogu da budu prezadovoljni što smo u Rajsu našli (vjerovatno) dugoročno rješenje na svim reprezentacijama deficitarnoj poziciji plejmejekera, onda treba da žale što rođeni Podgoričanin (kao i neki drugi) očigledno, bar zasad, ne želi da igra za našu reprezentaciju.

Nikola bi nam dosta značio, jer može da pokrije više pozicija, a iako ima tehnički potpuno neispravan šut, njegov izbačaj lopte ne mogu da sačuvaju ni najvisočiji igrači, a veliki plus mu je i brzina u tim direktnim duelima.

Ipak dosta o onima koji iz njima poznatih razloga ne žele da igraju za reprezentaciju, ovih dana Crna Gora treba da slavi što ima šampiona Evrope. Tajris Rajs – ponos Izraela i Crne Gore.

Borislav Višnjić