Objavio: F.R.

GRANČAREVO

I u selu se može živjeti bogato i lijepo

U bjelopoljskom selu Grančarevo, ispod planine Lise, od nekadašnjih 120 domaćinstava sada egzistira njih pedesetak. U tom živopisnom, prostranom selu, gdje se najljepšim filingranskim vezama prepliće duh tradicionalnog i savremenog, među kućama iz kojih se u ovim decembarskim danima vije dim iz odžaka izdavaja se dom Vujadina i Ljubiše Gvozdenovića. Mlađi Ljubiša, iako je svjedočio decenijskom oticanju života iz Grančareva nekadašnjim bespućem, a poslednje dvije decenije asfaltom, odlučio se da korijene, kao mnogi, ne pušta van zavičaja. Nastavio je porodičnu tradiciju dobrih domaćina oca Vujadina i strica Miša koji su bili poznati buljučari u kraju.

U farmi urađenoj po visokim standardima posjeduje desetak muznih krava i 30-ak ovaca. O njima brine uz pomoć majke i oca Vujadina. Za ostanak u Grančarevo motivisala ga ljubav prema stočarstvu, ali i činjenica da je najstariji od djece.

Priznaje da nije sve onako kako je očekivao, veliki trud oko formiranja farme i odabiru grla obezbjeđivanju sijena i silaže te druge stočne hrane ne prati i siguran otkup mlijeka.

„Do prije tridesetak dana mlijeko smo predavali mljekari `Milka` u Bijelom Polju, no ,  s obzirom na to da nam već duži period nijesu isplatili prethodni dug, ponovo smo se vratili sirenju, jer, drugih mljekara nema u okolini. Nažalost, ranije sigurne kupce smo izgubili kada smo prije nekoliko prethodnih godina mlijeko isključivo predavali mljekari. Sada moramo iz početka", istakao je Ljubiša, napominjući da je lakše predavati mlijeko nego ga siriti.

Problem je, kaže, i što u selu nema ni jedna djevojka koje, čim odrastu, odlaze na primorje gdje pronalaze sezonske poslove i otuda se više ne vraćaju, pa je seoskim momcima izuzetno teško da nađu nevjestu.

Njihovu muku muči i Ljubiša koji tvrdi da se na selu može odlično živjeti "i bez velikog naporisanja". Potrebna je dobra infrastruktura i porodični život.

„Sada veliki broj domaćinstava ima modernu mehanizaciju koja olakšava posao, postoje muzilice, traktori koji kose i grabe travu a tu su i balirke da je upakuju. Potrebna je samo dobra infrastruktura i volja, te da djevojke nemaju razloga za odlazak u gradove. Može se i u selu živjeti i bogato i lijepo“, priča Vujadin, žaleći se da im nedostaje kvalitetno napajanje električnom energijom, zbog čega su često u mraku.

Njegov stric Mišo, jedan od nekadašnjih prvaka u selu po broju grla, kaže da nesiguran otkup mlijeka destimuliše mlade da ostanu na selu jer dosadašnja iskustva govore da svaka mljekara u prosjeku velikim proizvođačima ostane dužna po par hiljada eura.

„Domaćini kada ostanu bez obrtnih sredstava teško mogu da vrate kredite, jer je većina zanovila mehanizaciju uz kreditna sredstva, nju treba i održavati a i ulagati u novu proizvodnju. Zato je neophodno da se što prije uspostavi red na tržištu te da se umjesto nakupaca i sumnjivih bizmisena obezbijede sigurni otkupljivači jer bez toga nema nade za život na selu.

Vujadin u toj nesigurnosti nalazii opravdanje za djevojke koje napuštaju sela a gdje nema djevojaka, kaže, zna se kakva je budućnost.

„Vlasnici mljekara i ako su uredno od države, još prije tri mjeseca, dobili premije koje su trebali da podijele proivođačima mlijeka to još uvijek ne čine i kako u takvoj sitaciji da se razmišlja o daljem radu“pita se Vujadin.

Ljubiša polaže nadu u izgradnju velike mljekare u Vraneškoj dolini koja bi trebalo da počne sa radom na proljeće. Ukolio i ona iznevjeri očekivanja razmišlja da i on napusti posao, te da krene utabanim stazoma ka primorju.

Vukoman Kljajević, Radio Crne Gore