B.Č.J. [ Mina ]

CDT

Prava radnika na najnižem nivou od Drugog svjetskog rata

Prava radnika su na najnižem nivou još od Drugog svjetskog rata, ali su načini eksploatacije dosta skriveniji nego ranije, ocijenjeno je u podkastu Akcija Centra za demokratsku tranziciju (CDT).

Darko Vesić iz Centra za politike emancipacije je na pitanje da li je Jugoslavija stvarno ili samo formalno-pravno bila radnička država, odgovorio da je cio taj period i dalje nedovoljno istražen.

„Ustav iz 1974. jeste donio dosta izmjena i jeste utvrdio trasu razvoja i samoupravljanja, a i same tadašnje države. To je bio iskren pokušaj izgradnje alternative kapitalističkom sistemu, bio je pokušaj izgradnje alternative i za sovjetski blok, pokušaj da se nađe način kako da se sistem posveti radnicima i da se njima omogući što bolji društveni standard. Da li je uspio ili nije, to ostaje za analizu“, rekao je Vesić.

Antropološkinja Lara Končar ocijenila je da je u Jugoslaviji postojala ideja učešća radnika i radnica što u vlasništvu, što u upravljanju preduzećima.

„Mnogo je korisnije pričati o samoj ideji i nastojanjima da se ta vrsta sistema primijeni u praksi, posebno sada kada imamo razne vrste nejednakosti i eksploatacija, nego se fokusirati na minuse“, smatra Končar.

Vesić je, kako je saopšteno iz CDT-a, ocijenio da taj sistem nije imao mogućnost brisanog prostora da se razvija samostalno bez konkurencije, prije svega zapadnih sistema.

„Postoje određene manjkavosti, ne u društvenom, koliko u čisto ekonomskom smislu“, dodao je Vesić.

Na pitanje da li su radnička prava definitivno gora danas nego u Jugoslaviji, Vesić je odgovorio da je teško upoređivati sistem u Jugoslaviji sa današnjim, jer današnji sistem nije socijalistički.

„Tadašnji sistem je bio ili socijalizam, ili socijalizam u izgradnji. Defakto da su prava radnika na mnogo nižem nivou i u društvima koja se sada shvataju kao visoko razvijena, a pogotovo u društvima koja nijesu razvijena, ili su doživjela u ekonomskom i političkom smislu degradaciju, kao što bismo mogli da kažemo za ona na postjugoslovenskom ili postsocijalističkom prostoru. Prava su danas istorijski možda u posljednjih 100, 150 godina, na najnižem nivou, sigurno na najnižem od Drugog svjetskog rata“, tvrdi Vesić.

Končar je dodala da su danas načini eksploatacije i proizvodnje nejednakosti dosta sofisticiraniji, sakriveni, posebno neoliberalnom ideologijom.

„Ostaju skriveni, iako vidimo da su pogoršana prava za radnice i radnike. Dolazimo do toga da treba da iznova objašnjavamo sisteme eksploatacije, šta to znači, kakvi su odnosi između poslodavca i zaposlenih“, kazala je Končar.

Prema njenim riječima, ispostavlja se da je prema današnjim tumačenjima, čitava odgovornost našeg kretanja na tržištu rada na pojedincima, što, kako dodaje, ne bi trebalo da bude tako.

„Društvo vrlo aktivno podržava te predstave da su pojedinci odgovorni za svoje socioekonomske pozicije“, navela je Končar.

Govoreći o sindikatima, Vesić je rekao da gdje ima proizvodnje ima sindikata, a tamo gdje je opala njih nema.

„Kad je Zapad deindustrijalizovan i kada su se desile privatizacije, onda se ta politička moć radničke klase vremenom gubila“, smatra Vesić.

Mejnstrim sindikati, kako dodaje, moraju da nađu način da odgovore na izazove modernog doba.

„Kapital je fluidan i prelazi granice, veliki broj radnika nije u industrijskom sektoru, velika količina je u uslužnom sektoru, koji je teško organizovati u manjim kompanijama. Ranije su radili u istim fabrikama, živjeli u istim kvartovima, išli u iste kafane, što je bila baza za političko organizovanje. Danas to, nažalost, nije situacija, teško je naći gdje upoznati ljude i kako da ih povežete“, ocijenio je Vesić.

Govoreći o neplaćenom kućnom radu, Končar je kazala da se u Srbiji on prepoznao kroz Zakon o rodnoj ravnopravnosti i da desničarske organizacije i crkva pokušavaju da preispitaju ustavnost kroz taj zakon.

„A kroz njega je neplaćeni kućni rad prepoznat kao rad i žene kroz njega mogu da ostvaruju prava poput zdravstvene zaštite. Bitno je taj pojam proširiti što je više moguće, da se on ne odnosi na obavljanje samo kućnih poslova, kuvanje, pranje, čišćenje, već da se odnosi na set poslova njege i brige o drugima, djeci i drugim članovima porodice“, navela je Končar.

Komentarišući to kako kroz kapitalizam dolazi do toga da sve više ljudi obavlja usluge koje treba da obavlja neko drugi ko je ostao bez posla, Vesić je kazao da su klasičan primjer samouslužne kase u marketima.

„Imamo kasirku, kasira, to prebacujemo na samog kupca koji će sam da spakuje i otkuca. Ti si ukinuo neka radna mjesta, koja su monotona, slabo plaćena, ali za ljude koje otpustiš, oni možda nemaju alternativu. U kapitalizmu je od biti eksploatisan jedino gore ne biti eksploatisan, odnosno nemati posao. Ljudi pristaju na užasne poslove, jer je bolja alternativa to nego da ih nemaju“, poručio je Vesić.

Končar je kazala da su kovid i rad od kuće ogolili dosta nejednakosti.

„Važno je reći da to nijesu nejednakosti koje je donio kovid, on ih je ogolio. Svi smo se našli u kućama, žene su se zapravo našle pred dvojnom vrstom opterećenja, koja je postala očita, jer se radilo od kuće. I obrazovni dio se prenio na roditelje“, istakla je Končar.

Na pitanje gdje je granica zaštite radnika i čuvanja neradnika, Vesić je kazao da će sindikati štititi i one koje nazivaju neradnicima.

„Bitno je iz koje se pozicije to gleda. Iz ugla kapitala je bitno da nas drže što efikasnijim, a interes radnika je da idu u suprotnom smjeru“, zaključio je Vesić.