Žabljak
Pretežno vedro
3.0 °C
Pljevlja
Vedro
6.4 °C
Herceg Novi
Vedro
14.9 °C
Nikšić
Vedro
12.4 °C
Cetinje
Vedro
17.5 °C
Bar
Vedro
20.2 °C
Podgorica
Vedro
19.0 °C
Ulcinj
Vedro
14.4 °C
Kolašin
Vedro
8.7 °C

Izoštreno

Goran Sekulović

VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI (1.DIO) 23. 10. 2018. 10:44   >>  10:34 1

VITO ILI ĐEČJA USPAVANKA O SMRTI (1.DIO)

Drumska koračnica smrti kao koračnica života

Vitomir Vito Nikolić je pjesnik smrti, on je pjesnički princ bola i tuge, patnje i smrti, crni vitez, vitez smrti, poeta Hada i śenke. Vito se nužno stvaralački našao u Hamletovom sazvježđu i na Hamletovom putu jer je pripadao boljoj strani čovječanstva. Čujmo Branka Miljkovića: "Veliki pisac je sasvim jasno osetio da svakom čoveku, koji je bolji, koji ima više osećanja i više osetljivosti, ostaje u društvenom životu punom surovosti, poroka i zla, samo jedan put na kome se može održati: to je put Hamletov".

Ako postoji pjesnik koji je u svoju poeziju utkao svo svoje življenje, sav svoj autobiografski opus, to je onda, bez ikakve sumnje, bio Vito Nikolić. To je poezija koja je samo naizgled površna, i tako izgleda samo površnom čitaocu, koji ako je takav u tom slučaju i nije čitaoc, već samo uzaludni čitač samom sebi i svima drugima, tj. pregledač i preletač stihova, njihov besmisleni registrator bez registrature. Vitovi kobajagi laki stihovi su zapravo ozbiljni i u ponajboljem smislu “teški” i poetski i umjetnički gledano izuzetno uspješni, čak i najteži u plemenitom smislu riječi za ljudskost čovjeka, za njegov bitak/biće što nije u njemu a što mu je, čini mu se, na dohvat ruke a opet tako daleko (Andrić je pisao: “Čudno je kako je malo potrebno da budemo sretni, i još čudnije: kako nam često baš to malo nedostaje!”) i što rije u njemu neprestano ga podsjećajući da je sam na svijetu, da je sam u vasioni koja je opet sama u beskraju, koji je sam i besmislen i bezpočetka i bez svega i svačega, bez bilo kakvog uporišta. Vitu je bilo mnogo teže nego “kratkotrajnim pjesnicima...” (Jovan Hristić), njemu je zapravo bilo i najteže (uprkos tome, njegova poezija je u potpunosti odgovorila svojim misaonim, etičkim, jezičkim i umjetničkim standardima i izričajima, najvišim zahtjevima i shvatanjima poetskog bića kao takvog koje je on pred sobom i pred svojim čitaocima postavio), jer se nije maskirao, krio i samodopadljivo samoreklamirao, bježao, (samo)obmanjivao i (samo)otuđivao da bi opstao i preživio tuđim riječima, nepoznatim i teškim, tzv. knjiškim i akademskim a ustvari za poeziju ništavnim, beznačajnim i nemisaonim pojmovima. Mnoge druge poete su zaista teških, preteških, a zapravo lakih i neobaveznih stihova, tj. u potpunoj suprotnosti sa onim Vitovim. 

“Jednog dana, kada nas ne bude” 

Kako je zapisao Maksim Vujačić, jedan od najboljih poznavalaca ukupnog Vitovog i životnog i poetskog puta (a on je kod njega nesumnjivo nerazdvojan i jedinstven), “čudna je slava ovog crnogorskog pjesnika. S jedne strane to je nevjerovatna popularnost kod tzv. šire čitalačke publike i pomalo zavidnih kolega po peru, s druge strane, kad je u pitanju nadobudna književna kritika i snobovski, malograđanski naš javni književni život – on je gotovo anonimus?!” Ili, kako piše Dragica S. Ivanović: “Nasuprot pesnicima koji već nakon svojih prvih knjiga skreću na sebe pažnju ne samo dnevne kritike, čiji sud često i nije merodavan, jer je opterećen raznim vanliterarnim kriterijumima, već i pažnju ozbiljnih književnih znalaca, a da pri tom širi auditorijum nikada za te pesnike i njihova dela nije ni čuo, ima i takvih poeta sa kojima čitalačka publika odmah uspostavi kontakt, onih za koje svako zna, čiji se stihovi uče napamet i recituju ili citiraju u raznim prilikama, onih za kojima koračaju kolone epigona, a da književna kritika zadugo ostane nema. Među pesnike koje volimo i rado čitamo, ali o njima ne pišemo (a ako se i odlučimo na pisanje odmah se spotaknemo o biografiju) ubraja se i Vitomir Nikolić, kog svi ljubitelji njegove poezije zovu jednostavno i krajnje prisno — Vito.”

Da sve ima svoje valjano i objektivno objašnjenje i istorijsku uslovljenost, čitamo i u sljedećem zapisu iz 1940.g. Mićuna M. Pavićevića, jednog od najboljih poznavalaca društvenih prilika u Crnoj Gori i mentaliteta i psihologije, duha i bića Crnogoraca: “Velika je tragedija za narodnu i umjetničku književnost i nauku, što Crna Gora nikada nije imala svoga literarnoga kritičara. Sve se svodilo na najobičnije registracije djela i pojava. Sitne bilješke, neukusne panigerike i pamflete, što je sve nosilo lični ton, simpatije, antipatije, zavist i netrpeljivost.”

Vitova poezija se samo na prvi pogled može učiniti “previše” pitkom, čitljivom i pamtljivom, lakom, sjajnom i površnom. “Lakoća sa kojom čitamo njegovu poeziju, lakoća kojom je apsorbujemo i sa njom se saživljavamo, zavodljiva je i uzrok je mnogih previda... Lakoća i jednostavnost izraza čine da nam se misao, kao i forma kojom je oblikovana pričinjavaju mnogo jednostavnijim nego što to zapravo jesu.” (Dragica S. Ivanović).

Riječ površna čini se da nikoga ne vrijeđa toliko kao Vita. Mnogi komentatori (njegove) poezije, tj. prije svega kritičari, analitičari i teoretičari (koji su gotovo svi ujedno i književnici, pa u toj činjenici treba tražiti i objašnjenje za njihove često negativne ocjene Vitovih pjesama!), ili ga jednostavno prenebregavaju i zaobilaze ćutnjom i ignorancijom ili “nadobudno” tumače i ocjenjuju uvijek nižim kriterijumima kafanske, boemske poezije.

O ovome i o sličnim sudbinama u percepciji i vrednovanju djela dva istinska princa poezije – Vita i Branka Miljkovića, Dragica S. Ivanović kaže: “Njegova uzbudljiva i umnogome nevesela životna priča svima je dobro poznata; oko nje se ispredaju legende, nadodaju joj se razne anegdote... Ona je kao stablo o koje se spotaknemo, pa zbog njega zaboravimo šumu ka kojoj smo se zaputili. Sem toga, književni kritičari i teoretičari književnosti nenaviknuti na podudaranje svog suda sa ocenom običnog čitaoca, podozrevajući da se tu krije neka zamka, radije ćute, prepuštajući sve nepogrešivom sudu vremena. Prošlo je trideset godina od smrti Branka Miljkovića, još za života nazvanog ’princom poezije’, pre no što su se pojavili prvi ozbiljni tekstovi o njegovom stvaralaštvu. Izgleda da je i u Vitovom slučaju vreme pozvano za sudiju, jer kako inače objasniti da još niko nije pretražio vijugave drumove njegove poezije i o tome ostavio traga.” Kada je riječ o Vitu i Branku Miljkoviću – uprkos tome što smo svjesni da je i Vito dijelio Miljkovićev stav: "Želim da moja poezija bude oslobođena svake interpretacije" – treba reći da je ono što ih spaja tragično ośećanje života, pa bi i Vito – koji je takođe bio usidren u helenski korijen naše evropske kulture i civilizacije – potpisao sljedeće Brankove stihove: "Sad stihovi moji traže moju glavu"; "Smrt je podivljalo ništa, prohodala praznina."; "Reči žive u pesnikovom telu i proždiru njegovo srce, kao što je orao kljuvao Prometeju džigericu. Reči postaju mots carnivore. Poezija se piše vlastitom krvlju. Neke reči su još neistinite, ali istinita je ta krv, taj bol pisanja..."; "Zar umreti a ne saznati! Šta saznati? Svetlost koja ne dolazi izvana, već je u nama samima: ona je tkivo naših žudnji i čeznuće, ona je poreklo vida. Zar umreti, a ne spoznati sebe...?; I sećam se svega što je bilo posle moje smrti.”; “Dok se zemlja okreće oko svoje smrti / Sve smo zaboravili osim svoje vlastite smrti koju živimo / Treba se moliti smrti za svoj život / Reč smrt! Hvala joj što me ne sprečava da otputujem u sebe ko u nepoznato / Smrt svoju u glavi nosim ja putnik bez prtljaga i bez lica / Još mi smrt u ušima zuji…”; “Pesma je most između njega (pesnika) i ljudi, most između sna i jave, smrti i života”; “Smrtonosan je život, al smrti odoleva. / Jedna strašna bolest po meni će se zvati. / Mnogo smo patili. I, evo, sad peva / Pripitomljeni pakao. Nek srce ne okleva, / Isto je pevati i umirati.” Vasilije Kalezić u tekstu “Pesma vatre i sna” kaže nešto što pripada i Vitovoj poeziji, naime da je za Brankovu poeziju karakteristično ono što je Skerlić tako dobro uočio u misli Božidara Kneževića – "lirizam intelekta". I Vitova poezija kao i poezija Branka Miljkovića, kako piše za nju Kalezić – “živi totalnom slobodom.” Takođe, i za Vita stoji ono što je Petar Džadžić za Miljkovića rekao: da se u svojoj poeziji „drogirao smrću”.

Možda su književni kritičari previše ponešeni i zatečeni osobenom razigranošću i lepršavošću, i stilskom, i jezičkom, i misaonom, Vitovog poetskog postupka i djela, koja nije baš česta, pa nju više vežu za “lakšu” i “neozbiljniju” nego li “temeljnu” i “ozbiljnu”, “studioznu” i “učenu” (u biti i istinski zapravo “krvavu”) poeziju. Uz to, Vitova poezija ima, uslovno rečeno, i vizuelno uglačanu, teksturu i glazuru, a “ozbiljni”, “učeni” i “teški” kritičari najčešće to ne vole, već se idolopoklonički klanjaju pred “velikim zamasima pojmova” (Jovan Hristić). Naime, mnoge Vitove pjesme imaju svojevrsnu likovnost, moć da prizovu “reljefnost” i “pejzažnost” bez obzira na motiv i temu (poput likovnosti koju je gajio i imao u svojim filmovima režiser Živko Nikolić, koji je bio i pjesnik a poticao od Nikolića iz Ozrinića – od kojih je bio i Vito čiji je đed objavio četiri zbirke poezije, a otac tri djela sa istorijskom tematikom – današnjeg predgrađa Nikšića, među kojima je veliki broj ljudi od ugleda, uma i pera, nauke, kulture i umjetnosti). Sve to kao da prividno vuče na “prozračno” i “odveć jednostavno” shvatljivu i tumačenu pjesnikovu nakanu i svrhu poetskog čina, odnosno “odgovor” na ono čuveno: što je pjesnik htio da kaže! Opet i riječ, i kontekst, i situacija koja kod Vita vrijeđa svo njegovo stvaralačko biće jer gotovo da nema pjesnika koji je tako i toliko udaljen od svake, bilo koje vrste uobičajenosti, simplifikacije, neobrazovanosti, navike i površnosti u poeziji kao što je on to bio. “Ispod prividne jednostavnosti krila se složena, duhom, talentom i obrazovanjem bogata ličnost.” (Maksim Vujačić). Vito je sav bio uronjen, prisutan, unešen i urešen! u tugu, bol, bolest, patnju, očajanje, smrt, ništavilo..., ali u isto vrijeme i tako i toliko u ljudsku čežnju i radost da se traje i u životu i u pjesmi! Sve je ovo uzdigao do simboličkog i univerzalnog značenja, a najbolji primjer i dokaz za to je u pjesmi “Jednog dana, kada nas ne bude” u kojoj čak i vjetrovi osjećaju i saopštavaju jedan drugom, jer ljudi nema, kao potrebu ljudsku (ljudsku, a koju drugu?!), da spomenu upravo i nekog drugog, a koga do – ljude!? Vito je bio hipersenzibilna osoba od rođenja i đetinjstva i do kraja života ostao je veliko, začuđeno i zgađeno! dijete pred blještavilom i sumornošću, pred svjetlošću i tamom ovog našeg jedinog životnog pozorja ili – kako ga, između ostalog, Njegoš krsti – “nebosklona”, odnosno “prostora opširnoga bića”, tj. “plamenog podnebija”. Kao takvo, krajnje samosvojno i duhovno bogato, biće, osuđen je bio, i to takoreći od prvog dana, na poeziju i na svoj sopstveni, kao i Njegoš, autentični bol, na samo svoju patnju, bol i patnju kao “privatnu svojinu”, Božiji, kosmički, sudbinski i ljudski usud i fatum, samo njemu pripadni i prepoznatljivi, identitetski znak i biljeg – “Barabe /... što radite, / grubi / od mojih bolova, / od mojih sreća prepaćenih / - od mojih patnji koje / srećan / patih / i rekoh bližnjima kao / svoj blagoslov / šta radite od njih, / kusi i repati, / prevodeći ih na svoj sramni / dvoslov. / Barabe, / barabem da vam / da vam... / svima, / zar se tuđim bolom / svoje patnje / pate? / Bol je, / lopovi, / privatna svojina / - bol je neotuđiv, / ako već ne znate...” (Iz pjesme “Sergije Aleksandrović Jesenjin 1895-1925. i obratno”)

U svojim pjesmama Vito kombinuje i tzv. ontološki, možemo reći filozofski, i tzv. društveni, socijalni plan pripovijedanja odnosno pjevanja. Ili, kako to kaže Danilo Kiš, i poziciju "jogija" i poziciju "komesara". Kiš piše:

“Pozicija 'jogija' jeste metafizički i ontološki status, obuzetost poslednjim pitanjima (života i smrti), a ona druga jeste pozicija društvenog bića, čoveka koji metafiziku svodi na sociologiju, nalazeći u društvenom statusu totalitet bića. Dve borbe, dakle, dva načina gledanja na stvari, na egzistenciju...'Jogi' i 'komesar' uzajamno se razdiru.

Gledano dakle iz aspekta tog ambiguiteta, ja pokušavam u svojim knjigama autobiografskog žanra da postavljam pitanja o smislu života, odakle sam? ko sam? kuda idem?, uzimajući najčešće samog Pripovedača kao specimen ljudske vrste (jer tu je sasvim nevažno koji je čovek u pitanju, pred osnovnim  pitanjima svi smo isti).''

Vito postupa u biti isto kao i Kiš. U prve dvije strofe pjesme “Slutnje” pjeva: “Baš kao ova krv u nama / što teče ko zna otkud i kamo, / i mi smo prošli bezbroj tama / od prvog bljeska naovamo. // I nikad ništa ne saznasmo / o tome tijeku bez svršetka: / ni otkuda smo, ni ko smo, ni šta smo, / ni gdje smo stigli, ni šta nas čeka.” Vitova poezija je, iako možda naizgled i nije, izuzetno tematski i sadržajno, stilski i jezički, formalno i kompoziciono, raznovrsna i bogata. To je poezija duboka antiratna i poezija antitotalitaristička, poezija ljubavi prema životu i miru, zdravlju i bolesti, čovjeku i svijetu, tragičnom ljudskom biću, njegovim bolima, siromaštvima, ograničenjima, neshvatanjima, degradacijama, unižavanjima i ništenjima (riječ je o posebno izraženom etičkom ośećaju crnogorskog čovjeka koji se najbolje očituje kod Njegoša u “Gorskom vijencu” – “Niko srećan, a niko dovoljan, / niko miran, a niko spokojan. / Sve se čovjek bruka sa čovjekom: / gleda majmun sebe u zrcalo!” ili “Sv’jet je ovaj tiran tiraninu, a kamoli duši blagorodnoj!”), drumovanjima kao simbolima vječnog traganja za ljepšim i dostojanstvenijim, humanijim i toplijim, svjetlijim i radosnijim licem čovjekovog trajanja (i opet Njegoš: “Ko ne putuje, taj ne živi, taj ne znade što je svijet...”), ženi (Vito sa mnogim svojim pjesmama a Njegoš sa pjesmom “Noć skuplja vijeka” potpisali bi sljedeće stihove Mevlana Dželaludina Rumija: “Ova ljubav nadilazi izučavanje teologije, te stare prevare i licemerja.”; ‘’Kad voliš tad živiš lud, / sa patnjom, / i čežnjom / i brigom. / Pa šta? / Bez ljubavi nikuda ne vodi put, / sa ljubavlju, već si stigo.”), drugu, bratu, đeci, domovini, smrti, stihu i rimi, slobodi, ljudskosti, plemenitosti, poštenju, pravednosti, časti, viteštvu, herojstvu, čovjeku i njegovim svakidašnjim slabostima i vrlinama, stvaralaštvu i čitavom djelu čovječanstva, istoriji, prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, tradiciji, kulturi, prirodi i bilju, nebu i zvijezdama, travi i kamenju, zemlji i Planeti, vasioni i svemu što postoji. Ili, kako bi rekao Tin Ujević, veliki Vitov poetski sabrat u patnji i drumovanju, boemstvu i kafanskom životu, u pjesmi “Odlazak”: “U slutnji, u čežnji daljine, daljine; / u srcu, u dahu planine, planine. / Malena mjesta srca moga, / spomenak Brača, Imotskoga. / I blijesak slavna šestopera, / i miris (miris) kalopera / Tamo, tamo da putujem, / tamo, tamo da tugujem; / da čujem one stare basne, / da mlijeko plave bajke sasnem; / da više ne znam sebe sama, / ni dima bola u maglama.” Tinovu pjesmu “Odlazak” komponovao je i pjevao Arsen Dedić, a on, Vito i Miladin Šobić su prava braća po rimi, jer su mnoge i Vitove pjesme dušu dale za šansonu i muzički su pjevljive, te je i tu veza njegove poezije sa poezijom Arsena Dedića i Miladina Šobića. Poznato je koliki je uspjeh postigao Miki Jevremović sa Vitovom pjesmom “Pijem”.

Vitov lirski subjekt upoređuje pjesnika sa jatakom i sa majčinim, kurvinim sinom. Sva lica ili naličja! ovog jednog jedinstvenog, cjelovitog i autentičnog poetskog subjekta moraće na kraju, ipak, logikom i pjesme, i tajne, i istine, i drame, i početka i kraja, i alfa i omege, i enigme, zagonetke i odgonetke, razjašnjenja, i pitanja i odgovora, i zapleta i raspleta, i života i smrti – da pred svima polože sve račune i da daju saldo svojih planova i radova, vjera i zavjera, nauma i pohoda, svoje krvave epopeje i odiseje: “Ćutiš, časno ćutiš, pa ipak, na kraju, / moraš progovorit, majčin sine, / kada ti te muke dodijaju, / kada te zgrome te istine.../ O, jataci tvrdi to najbolje znaju / Kada iz svoje očajne visine / Počnu polako da padaju. / Da, sve ćeš ti jednom priznati na kraju, / kurvin sine...” (pjesma “Pjesnik ili jatak”). Tu je upoređenje pjesnika i sa ratnim zarobljenikom – vrlo slikovito i efektno, jer i on mora poput pjesnika da ispriča svoje žitije i plati zasluženu kaznu – i ukazivanje na slabu i nepouzdanu nadu (ali, ipak nadu!), nadu u riječ: “I kada pojmiš / šta je pjesma / pjesme više nema / ali / ni povratka. / Tada postaješ pjesnik / na isti način / kako se postaje / ratni zarobljenik. / Tada počinješ da sanjaš / o nekoj slobodi / o nekom drumu / o nekoj riječi / koja će da te spasi / kao / sovjetski vojnik. // A riječi nema / niotkud riječi. // Ponekad samo bljesne / nada / riječi možda / brane Moskvu / riječi se tuku / kod Staljingrada / - doći će riječi / kao Crvena armada.” (Pjesma “I kada pojmiš”).

U pjesmi “Pjesnik” – posvećenoj Uspomeni Aleksandra Ivanovića na čije nas ljude-śenke posebno asociraju Vitovi sljedeći stihovi iz pjesme “Starac”: “Umoran već i malo gorak / od svega što se zbilo i što nije, / on ide tiho, korak po korak, / ulicom - ko rubom provalije.”) – čovjek kome biva teško “ode da traži riječ neku / ko travu od koje manje boli // I ne vrati se nikad više / iz svoje duše ko iz gore, / ostane tamo, svijeta lišen, / tražeći trave čudotvorne.” Trava i bilje su simbol i lijeka za dušu, odnosno simbol nečega (u suśedstvu ili od iste vrste u širem smislu) od čega i od koga smrt i patnja, iako se ne mogu ukinuti, ipak manje bole. Ili: iako je trava, bilje, metafora, simbol smrti u Vitovoj poeziji, pjesnik makar sanja o “lijepoj smrti”, pa se pojavljuje “dobra trava” kao njen simbol. U “strašnoj javi” čiji je neodvojivi dio i smrt kao stalna i nužna, neotklonjiva i neuništiva opomena, kočnica, perspektiva i konačnost, pjesnik sanja, ipak, neku dobru, dragu smrt, opčinjava ga, kako on kaže, “lijepa smrt” (postoji i “lijepo poremećeni um”), neka “strašna pogibija”, pa je direktno pita u jednoj od nenaslovljenih pjesama: “Gdje smo se mi to sreli, / u kom životu i kada? / Lijepa smrti, je li, / gdje smo se mi to sreli? // Otkud se mi to znamo / i otkud ta prisnost sada? / Da mi je znati samo / otkud se mi to znamo?”

“Čudotvornog” bilja i “čudotvornih” trava, tog lijeka za dušu od kojeg “manje boli” mnogo je manje nego smrti, bola i patnji, jer, kako kaže Vito u pjesmi “Pjesnik’, “dobro zna taj patnik / da je nemoćno sve to bilje, / da ga je manje nego patnji. // A kada jednom ode s kišom, / kad svene kao avgust, ko ljeto, / osjetiš kako je s njim otišlo / nešto lijepo i svijetlo.” I zna takođe da “prođe čovjek ko ljeto što prođe, / sklopi oči i prestane biti / a poslije naša tuga dođe / kao jesen... Počnu suze liti... // Osjetimo kako bije studen / iz pustoši onoga što bješe / pa nam hladno, pa nam teško bude, / pa tješimo nekog, pa nas tješe.” (Pjesma bez naslova). S obzirom da Vito i za izvor života, svjetlosti i nade vezuje tamu, neugodu, bol i tjeskobu – “Sunce, hladno mi je” – onda nije čudo da mu je hladno i iz rake kao fizičkog pojma ali i metafizičkog, te da imenovanje i identitet duha suprotnosti biću topline, radosti i spokojstva uzima za oznaku doživljavanja i osjećanja života jednog prošlog bića, jednog koga i koji više nije.

Očigledno je da su bilje i trava kompleksni Vitovi poetski simboli. Oni su čak sinonim i diktature i prosječnosti: “Na gradove udariće trava / i zavesti svoju strahovladu, / svi cvjetovi ostaće bez glava / da bi bili sa travom u skladu.” (Iz pjesme “Drumovi će poželjet ludaka” posvećene Pavlu Vujisiću). Trava jeste simbol smrti, ali je u isti mah i simbol pobjede života nad smrću. Može se reći da je trava i za Vita ono što je, kako piše Zvonimir Radeljković u tekstu “Sveobuhvatne Vlati trave”, za Volta Vitmena: “...trava (je) za njega ’jednolični hijeroglif’ koji raste svuda, ne bira sebi društvo, ne postavlja uslove, ne traži njegu: jednom riječju demokratska biljka koja svjedoči o nepobjedivosti i neuništivosti života.” Sljedeći Vitmenovi stihovi u potpunosti se mogu primijeniti i na Vita: naime, i Vito je bio “Učilac kad sam sa najjednostavnijima” i “Učitelj najmisaonijih”. I Vitmen i Vito su željeli univerzalne, jednostavne i razumljive simbole, bez patetične i pretenciozne, nametnute i vještački forsirane dubokoumne filozofije, a opet su postigli poetski sklad ljudskog i prirodnog prvog reda i osobitu mudrost i misaonost. Pri tome može se slobodno reći da je Vito tipičan crnogorski, kao što je Vitmen bio tipičan američki pjesnik. I jedan i drugi su predstavnici, pa i pioniri (dakle, ne samo Vitmen već i Vito) modernih pjesničkih strujanja u svojim nacionalnim književnostima.

Vito je zapravo pjesnik smrti, on je pjesnički princ bola i tuge, patnje i smrti, crni vitez, vitez smrti, poeta Hada i śenke. On je “lako” i odmah, na startu i životne i poetske trke ili utakmice sa smrću, unaprijed izgubljene, naslutio, uvidio i shvatio da – kako piše Abdulah Sidran povodom smrti njihovog pravog boemskog i pjesničkog sabrata Daria Džamonje (1955.-2001.) – “cio je život zapravo – osnovna škola umiranja. Nekome je dato da to brzo i odmah shvati, a nekome drugome da to isto - nikada - zanikad - ne shvati i ne uzme u mozak.”

Vitova tuga ili kara sevdah

Vito je shvatio, uveo ili “uzeo u mozak” ovu Sidranovu lekciju vrlo brzo, u čemu su mu pomogli, kako pjeva, “...bolnice, / bolnice, / brezovici, bežanijske kose, kasidoli...”. Antologijsku pjesmu “Još mogu poneki osmijeh da slažem”, iz koje su ovi stihovi, treba u cjelini čuti: “Još mogu poneki osmijeh da slažem, / poneku sreću da odglumim, / još mogu ponešto lijepo da kažem / svakom osim sebi / - ne daju mi / bolnice, / bolnice, / brezovici, / bežanijske kose, / kasidoli... / Uzalud se vraćam nekoj dragoj slici, / ptici, / nebu, / lišću... / Boli, / boli, / boli... // I krijem se tako krvav / unakažen / u zavjese svoje crne / strašne kiše... / Još mogu poneki osmijeh da slažem, / ali sve tiše, / tiše, / tiše...”.

 Kao da je Vitova tuga izvirala iz kara sevdaha – (turska riječ kara: crno), – beznadežne, neuzvraćene ljubavi spram, rekli bi, ontološkog čovjekovog postojanja kao takvog – tog karakterističnog ośećanja i doživljaja svijeta i života u ovom dijelu Evrope, na Balkanskom i Levantskom prostoru između Azije i Evrope, Istoka i Zapada (ni tamo ni ovamo!?). Orhan Pamuk piše: “Mišljenje da je kara sevda osnovni izvor tuge i sam korijen riječi “melanholija” (melania kole – crna žuč), koji potiče još iz Aristotelovog vremena, upućuje ne samo na poznatu boju tog osjećanja, već i na to da su se tuga i melanholija nekada odnosile na ’crnu patnju’ koja je imala vrlo razgranato značenje.” (Iz romana “Istanbul”). Kod Vita je sve upravo crno: i život, i smrt, i ljubav, i bol, i radost, i tuga, i očajanje, i patnja, i kukavičluk, i hrabrost, i nebo, i kiša, i dan, i noć...

Mnoge Vitove pjesme i naslovima upućuju na tzv. “bolničke sadržaje”, bolnice i bolesti. Takve su pjesme “Bolnički fragmenti” (II: “Proljeće ide, a ona reži. / Prijeti – pluća će da iskida. / Moraću i ovo proljeće da preležim / između četiri bijela zida. // A napolju će listati topole, / kikotaće se rijeka ispod iva. / O, niko ne zna kako proljeća bole, / kad su oteta i nedokučiva.”; III: “... Kako sam nekad ludovati znao / s proljeća, kad planu te kiše bučne. / Jednom sam divno pokisao, / ona – topola, ja – bor razbarušen. // A sad ne mogu prozor da otvorim, / da uđe to slavlje maja pijanoga... / Možda i danas negdje gori / ljepota ona bosonoga? ...”), “Te topole brezovačke” (“Te topole brezovačke, / te topole, / milovane pogledima umirućih, / te topole / što me bole / listajući i venući. // Te topole brezovačke, / te topole, / što u suton muklo šume / ko da ječe... / Nek ogole / te topole... // Gorosječe. / Gorosječe.”), “Veče u Brezoviku” (“Topi se dan u mlakoj kiši, / daljine bivaju nejasnije, / ljudi postaju sve tiši i tiši, / a trave sve glasnije. // Da je odnekud malo sreće, / bar malo nade, kao što nije, / pa da prečuješ ovo veče / i trave sve glasnije. // Al ničeg nema, siromaše, / hladna promaja odsvud bije, / padaju tvoje pjesme jučerašnje / u trave sve glasnije.”)... Pjesnik je proveo puno, previše vremena po bolnicama, po raznim Brezovicima pa otud piše najrođenijima razglednice “iz ovog lijepog umiranja”,”na jugu, / pa možda i nešto južnije / od juga”. “Tuge je ovamo”, veli pjesnik, “ko sunca na Hvaru”. I kao što tijelo od sunca namah preplane, tako od tuge i “duša za čas / bakarno preplane / (samo što ovdje / ne daju ni paru / ako ponekad tuga / ne osvane).” Vito je pjesnik patnje i on se obraća ljudima koji pate. A oni, patnici, hrle njegovim stihovima kao najrođenijima u ludoj nadi da će među tim obiljem preotmjenog bola i fine, izbrušene a opet (upravo zbog toga!) preteške i užasne tuge, naći spasonosnu i ljekovitu “riječ neku ko travu od koje manje boli”. Vito se potpuno identifikovao s tugom, njegovo ime i prezime su tuga i patnja. Dakle: Vito ili o bolu. I jedina “nada” može biti ona razlika između, kako kaže, vječnih rana koje “svu noć šume tugu” i jutra kada “...opet sviće / zlatna tuga”. Vitovom lirskom subjektu su vječne patnje, vječne tuge i zato je može se reći Vito vječni pjesnik vječne Crne Gore: “Srodio sam se, eto, / sa ovom tugom, / sa ovim ranama / što tugom / tuže.” (Iz pjesme “Razglednica iz umiranja”)

Ono što slikari krste kao Autoportret, pjesnici bi mogli da nazovu Autopogreb. Jer, s vizuelne tačke gledišta u bilo kojem dobu ljudskog života slikarski ili vajarski portret (bista) ima zaokruženost, fiksiranost i smisao, ali s tačke mišljenja to nije slučaj, već tek kada se život ispuni do kraja misao može na pravi i cjeloviti način da priđe svom “predmetu”. Tek smrt daje puninu i zaokruženost života budući da život nije gotov i osmišljen, ne može se ocijeniti (i cijeniti!) sve dok traje i sve dok smrt ne završi konačno i ovjeri jednom za svagda njegov put. Tek tada, u tom slučaju, misao i mišljenje mogu biti sigurni da neće biti demantovani u svojim ocjenama “novim materijalima” i iznenađenjima bilo koje vrste što ih život može donijeti i što on kao svagda neuhvatljiv i nepredvidljiv tekući proces u sebi svakako potencijalno nosi i donosi. I kao što je rekao Njegoš, reprezentativni simbol pozicije misli i mišljenja – “ovoga su u grobu ključevi”. Izgleda da tek u času smrti, u “posljednjoj pjesmi” ili u “autopogrebu”, pjesnik i mislilac može da sebe samog da u cjelini, integralno, na pravi, valjan način, bez samoobmana i iluzija, sa sviješću, predviđanjem i slutnjom o tome kako će to biti poslije života/smrti. Njegošev stav o nemogućnosti saznanja najveće tajne čovjeka podupire Hajdegerovu misao da nije pitanje ima li života poslije smrti, nego ima li života prije smrti. Duboko i bolno je bio Vito, odnosno lirski subjekt njegove poezije, svjestan ove istine, jer je znao svoj “grozni strah na raskršćima”, svoj “kukavičluk” zbog koga nije imao “hrabrosti za jedno ili drugo ILI”, za smrt ili život, dakako, za život prije smrti! Vitov lirski subjekt je imao”grozni strah na raskršćima”, u okviru koga ga je strah od (prave) smrti onemogućio da živi (pravi) život, i da se odluči “ILI-ILI” (život ili smrt), pa je živio loš život, živu smrt. Bio je to “bol od lošeg života, žive smrti” (Vladimir Pištalo), bol koji je razdirao Ivana Iljiča Golovina, glavnog lika Tolstojeve novele “Smrt Ivana Iljiča”.

Život je jednak smrti, kao i obrnuto, smrt je dio života, onaj njegov posljednji odsječak, krajnji dio, kao što je i život dio smrti, vječnosti, u okrilju koje se on definitivno uklopi i dobije svoje konačno mjesto i značenje, mjeru i vrijednost. Smrt i život su vezani pupčanom vrpcom: “Čak ni život ne shvaćate, kako ćete smrt shvatiti.” (Konfučije). Na početku se život privremeno izdvoji da bi se na kraju opet vratio toj staroj, novoj početnoj tački smrtnog ishodišta i uvira, iliti konačne, definitivne, krajnje, nepovratne i zauvijek dobijene/izgubljene nirvane! Ili kako pjeva Vito u pjesmi “Koračnica” (mogla se zvati i “Koračnica smrti”, jer se i u njoj jasno ćuti Njegošev zavjetni vapaj i poklič – “Neka bude što biti ne može”): “Evo idem i ja / idem i ja / s ovom rusom glavom / ka krvniku / da mi pukne / strašna pogibija / i studeni mramor / u vidiku. // Evo idem i ja / idem i ja / ko što idu divni očajnici / da poginem / ispred tih busija / i kad kliknem slavu svom ubici. // Evo idem i ja / idem i ja / isturenog čela / prema metku / evo idem / strašno zaošijan / ka svršetku svome / ka početku.” Smrt je već u početnoj tački života, kao što je završni elemenat života u posljednjoj i sopstvenoj i smrtnoj tački jednog neponovljivog, autentičnog i nepovratnog procesa. Isto je rodno mjesto, ali i mjesto umira i izmira i života i smrti. U “posljednjoj pjesmi” ili u “autopogrebu”. Koračnica smrti kao koračnica života ili konačnica smrti kao konačnica života.

Očigledan je Vitov umjetnički otklon od tradicijskog crnogorskog, i poetskog i životnog, odnosa prema smrti. Umjesto patetike i egzaltacije lirski subjekat daje jednu svedenu, cjelovitu, ironijsko-sarkastičnu sliku o smrti u kojoj ne samo da i žrtva može biti krvnik već je u istoj osobi potencijalno prisutno međusobno suočenje i suprotstavljenost žrtve i krvnika. Vito je sa stihovima “...(Ispada, eto, da sam bio divan, / smrti, moja jedina greško!) // Ležim na odru, tih, uprošćen, / napolju sunce svakodnevno sja. / Ne znam da li je ko ožalošćen, / ali, zaista, jesam ja.” (Iz “Posljednje pjesme”), parodijski i ironijski maestralno iskazao crnohumornu zbilju karaktera odnosa crnogorskog mentaliteta prema umrlima i načina žaljenja, odavanja im počasti i ukazivanja na njihove vrline i vrijednosti, ali i dao bit uobičajene, široko rasprostranjene teze “o pokojniku sve najljepše.”

I život i smrt umiru, zajedno, na kraju krajeva, u posljednjem međusobnom odnošaju izdišu u jednom istom, jedinstvenom trenu i događaju. To se simbolički, metaforički i paradigmatski saopštava u pjesmi “Fotografija sa osmrtnice”, u kojoj se na taj način, u tom obliku i u tom okviru, ramu i času, izjednačavaju, spajaju i susrijeću čovjekov smijeh i čovjekova smrt, dva fenomena koji su samo djelić vremena ranije, u punom životu, izgledali tako i toliko, apsolutno različiti i neuporedivo, beskonačno, bezgranično i kosmički međusobno udaljeni: “Kada li se nasmijao / čovjek što se jutros smije / sa posmrtnog svog plakata / ko da nikad umro nije. // Je li znao dobri čovjek, / je li mogo i da sluti, / da će jednom s tim smijehom / tako crno osvanuti. // Kakva je to davna sreća / ozarila njemu lice - / da bi mu se narugala / jutros s crne osmrtnice.”

Smrt je neraskidivi dio života od časa njegovog rađanja, kao što je taj uvijek novodošli a stari dar života nerakidivi dio te uvijek novodošle a stare darovnice smrti. U pjesmi “Daske” to se tako divno, strašno sagledava i saopštava: “Konačno, eto, / sve su daske na broju. / I odskočna, / i trula, / i ona što fali; / i otkačena, / i zakovana / i neotesana. / To su daske / što život znače... / Daska po daska / - kovčeg. “ To su daske što smrt znače. Tačke alfa i omega su u jednom, nema ih dok se opet konačno ne spoje i vrate u prvobitnu, završnu, početnu, krajnju, tačku oslonca, svrhe, smisla, bitka, iz koje i iz koga sve proizilazi, uvire i vraća se. A pošto je ontološki nemoguće da “posljednja pjesma” ili “autopogreb” budu ispjevani u času smrti, čin pjevanja se dešava antemortem a čita, śedoči, doživljava – postmortem. Bilo bi interesantno da se vidi kako slikar može naslikati svoj sopstveni pogreb, odnosno kako bi vidio sebe, svoje lice, svoj portret u času smrti, na samrti ili na posmrtnom odru. Ipak, čini se da je pozicija “autopogreba” ili “posljednje pjesme” ekskluzivno pripadajuća, zbog svoje osobene biti, prije svega spekulativnoj poziciji, poziciji misli i mišljenja. Jedan čuveni crnogorski slikar koji je bio mjesecima praktično s onu stranu života, pośedočio mi je da smrt i nije tako strašna, čak da je vrlo blaga i prilično spokojna. Rekao mi je: “Ja sam zaistao bio mrtav. Nijesam ništa ośećao, nijesam postojao. Kao kada zažmuriš i utoneš u neki vječni mir, nesvjestan bilo čega, pa čak ni toga da više ne postojiš! Bio je to smrtni san.” Bilo bi odista čudesno kada bi se sve ovo moglo ovaplotiti i na slikarskom platnu.

Na ovom mjestu sljeduje jedan mali ekskurs. Ima i utjehe u osnovnom, bazičnom, fundamentalnom ośećanju patnje i tuge lirskog subjekta u Vitovoj poeziji – koje se, nesumnjivo, može ponajbolje izraziti njegovim čuvenim stihom “Sunce, hladno mi je” – i to je veoma vidljivo u pjesmi “Gimnazijalke na snijegu” u kojoj mu one svojim unutarnjim vječno (o)sunčanim bićem donose toplinu, srreću i radost: “...A da ih nije / ovako / zimi, / njih / što vječno na ljeto misle, / mi bi se proveli / kao Eskimi / - kao pingvini / smrzli bi se” // “Da nije tih očiju / i tih lica / iz kojih / vječno / sunce grije... // Gimnazijalke, / danas, / svakoj po petica / iz života, / ljepote / i / poezije.” Tu je kao paradigma nade, ili makar kakvog-takvog trajanja, uprkos svemu!?, i drum i drumovanje, i to može se reći na prvom, izdvojenom, povlašćenom, univerzalnom i svakako simboličnom i reklo bi se sveutješiteljskom, misionarskom, mističnom i magičnom čak mjestu. Mnoge Vitove pjesme su naslovljene sa ovim i sličnim pojmovima: “Drumovanja”, “Obezdrumljenost”, “Zaboraviše me, tugo, drumovi”, “Drumovi će poželjet ludaka”, “Miljokazi”... Tu su i pjesme naslovljene sa pojmovima izvedenim iz njih: “Rekvijem za skitača’, “Grlom u Polimlje”, “S jeseni”, “Pjesma”, “Bez naslova”...

Nema sumnje da je jedan od osnovnih simbola ljudskog svijeta i ljudskog položaja i življenja u tom i takvom svijetu za Vita upravo cesta, drum, drumovanje... Ili kako to Vito često kaže “bijeli drum”, pa je i svijet “bijeli svijet”. U pjesmi “Bez naslova”, prvi stih donosi spoj sasvim suprotnih značenja i osjećanja (“Bjelim drumom očajno proboden”), što je kod Vita čest slučaj a najkarakterističniji primjer je opet stih “Sunce, hladno mi je”. Vitov lirski subjekat za sebe kaže: “...drumujem, skitač, bez lijeka.” Postojim, dakle, kao skitač i drumovnik, buntovnik i bunovnik!, uskok i hajduk, duhovnik i bojovnik duše, sve radi samo golog opstanka i bivstvovanja, ali bez utjehe i bez lijeka. I to je ono najviše i jedino što čovjek može očekivati i tražiti od ovog našeg, jednog jedinog nam pripadnog i preostalog!? života i svijeta.

Vito pjeva o utopijski zavodljivoj, iluzornoj, čežnjivoj, čovjeku ontološki datoj i vazda mamećoj i slutećoj, ali kako on kaže “lažljivoj”, odnosno nikada i nemoguće ostvarivoj zemlji apsolutne, vječne, vanvremene i bezvremene sreće, nepropadajuće i neuništavajuće stvarnosti i životne zbilje, čija je simbolika za pjesnika sadržana u jesenjem “zovu ceste” i druma da se krene i ide, drumuje i skita “nekud”: “S jeseni / zeleni / tuga u meni, / s jeseni / kad dozru dunje i regruti / i djevojke se zanevjeste, / s jeseni / nekud me zovu ceste, / nekud / gdje lišće nikad ne žuti / i gdje su ljudi / - vječiti regruti, / a djevojke / - vječite nevjeste... // S jeseni / - tako su lažljive ceste.” (Pjesma “S jeseni”); “Jeseni, stara nevjero, / jesi li grešna koliko / te tako šapćeš večerom / ko da se tješiš molitvom?” (Pjesma “Jesenji katren”)

U sljedećim stihovima Rajnera Marije Rilkea i Jovana Dučića prepoznajemo isto ovo Vitovo osjećanje tuge, patnje, usamljenosti, daleke a bliske zle slutnje, slutnje smrti. “Gospode, čas je. Natraja se leto. / Zasenči sunčanike, razobruči vetar, / da poljem jesenjim zahuči. / Poslednjem plodu zrenje zapovedi; / još dva-tri dana južnija mu daj, usavršenju nagnaj ga, / nacedi poslednju slast u teškog vina sjaj. / Ko dom sad nema, taj ga steći neće. / Ko sam je sada, dugo sam će biti, / čitaće, pisma pisati i bditi, / i nemirno će gledati drveće kada se lišće stane zrakom viti.”(Rilkeova pjesma “Jesen”); “Zašto noćas tako šume jablanovi, / Tako strasno, čudno? Zašto tako šume? / Žuti mesec sporo zalazi za hume, / Daleke i crne, kô slutnje; i snovi // U toj mrtvoj noći pali su na vodu, / Kô olovo mirnu i sivu, u mraku. / Jablanovi samo visoko u zraku / Šume, šume čudno, i drhću u svodu. // Sam, kraj mirne vode, u noći, ja stojim / Kô potonji čovek. Zemljom, prema meni, / Leži moja senka. Ja se noćas bojim / Sebe, i ja strepim sâm od svoje seni.” (Dučićeva pjesma “Jablanovi”). Ovaj jedinstveni Vitov, Rilkeov i Dučićev poetski pristup može se obuhvatiti riječima Orhana Pamuka: “Tužna projekcija života je za pjesnika privlačnija od samog života.” (Iz romana “Istanbul”).

Nastavak sjutra...

Komentari 1

ostavi komentar

Ostavi komentar

Pravila komentarisanja sadržaja Portala RTCG
Poštujući načelo demokratičnosti, kao i pravo građana da slobodno i kritički iznose mišljenje o pojavama, procesima, događajima i ličnostima, u cilju razvijanja kulture javnog dijaloga, na Portalu nijesu dozvoljeni komentari koji vrijeđaju dostojanstvo ličnosti ili sadrže prijetnje, govor mržnje, neprovjerene optužbe, kao i rasističke poruke. Nijesu dozvoljeni ni komentari kojima se narušava nacionalna, vjerska i rodna ravnopravnost ili podstiče mržnja prema LGBT populaciji. Neće biti objavljeni ni komentari pisani velikim slovima i obimni "copy/paste" sadrzaji knjiga i publikacija.Zadržavamo pravo kraćenja komentara.

Da biste komentarisali vijesti pod vašim imenom

Ulogujte se

Novo