[ Izvor: Blic/Objavio: I. P. ]

DRAŠKOVIĆ VJERUJE

Bombardovanja nije moralo biti, Kosovo moglo biti sačuvano

Bombardovanja Savezne Republike Jugoslavije (SRJ) nije moralo biti, niti je Kosovo moralo biti izgubljeno, kaže predsjednik Srpskog pokreta obnove (SPO) Vuk Drašković.

Naime, Drašković je svjedok iz prve ruke događaja od prije dvije decenije. Bombardovanje ga je zateklo na mjestu potpredsjednika Savezne vlade zaduženog za spoljne poslove.

Iz Vlade u kojoj je proveo tri mjeseca izbačen je krajem aprila, kada se založio za prekid rata. Ipak, proveo je dovoljno da procijeni da li je sve moralo ispasti onako kako je bilo.

Na pitanje šta mu, kada se vrati 20 godina unazad, prvo pada na pamet, Drašković kaže: "Mnogo šta mi pada na pamet, ali svako prisjećanje pritiska, osjećanje uzaludnosti i tragike. Bombardovanja nije moralo biti, niti je Kosovo moralo biti izgubljeno. Prisjećam se, evo, 16. januara 1999, kad je Slobodan Milošević zatražio od mene da SPO uđe u saveznu vladu i pomogne da Srbija izbjegne bombe i zadrži Kosovo. Pristao sam. Da li sam smio da odbijem? Ni danas to ne znam".

Drašković se prisjeća da mu je Slobodan Milošević tada rekao "da je odbrana Srbije iznad njegove mržnje prema meni".

"Da ja, kao najveći protivnik i njega i režima, imam veliki ugled na Zapadu i da traži da pomognem u odbrani države, da i meni Srbija bude preča od moje mržnje prema njemu. Imam i pravo da odbijem, ali će on, ako to odlučim, saopštiti javnosti da sam odbio da pomognem državi. To i jeste i nije bila ucjena. Jeste, jer je bila prijetnja. Nije, jer sam i ja vjerovao da, budem li imao odriješene ruke, mogu da pomognem", rekao je Drašković.

Nikada, kaže, neće zaboraviti jedan dramatični razgovor sa Miloševićem 19. februara, mjesec dana po ulasku SPO u Saveznu vladu, i jednu sjednicu Vlade usred bombardovanja.

"Po sniježnoj oluji doletio sam iz Pariza i preklinjao Miloševića da dozvoli tadašnjem predsjedniku Srbije Milanu Milutinoviću, šefu našeg pregovaračkog tima u Rambujeu, da potpiše sporazum koji su bili usaglasili Kristofer Hil, u ime SAD, Boris Majorski, u ime Rusije, i Volfgang Petrič, u ime EU. Ponuđena je bila suštinska i trajna autonomija Kosova u granicama Srbije, bez prava Albanaca na referendum, ostanak na Kosovu dvije hiljade naših vojnika - graničara i tri hiljade policajaca, a u izgledu su bila i dva paralelna pravna sistema, za Srbe i za Albance. Traženo je da dozvolimo da NATO uđe na Kosovo, razoruža UČK, i ostane dok sporazum ne zaživi. Milošević je lupio pesnicom o sto i viknuo: 'Ne, nikad strana čizma neće na naše Kosovo'", priča Drašković.

Skamenjeno je, kaže Drašković, odgovorio: "Nikada nam se više neće ukazati ovakva prilika. Ako odbijemo, bićemo bombardovani".

Milošević je, prema njegovim riječima, odmahnuo rukom i, smirenije odgovorio: "Nemate vi diplomatskog iskustva. Ako ovo odbijemo, Zapad će popustiti i dati sve što tražimo. Ako nas budu bombardovali, moraće da prestanu i opet ćemo dobiti sve."

Prisjetio se Drašković i sjednice Savezne vlade iz vremena bombardovanja.

"Premijer Momir Bulatović predložio je da donesemo odluku da Vojska zauzme TVCG i razoruža crnogorsku policiju! Poglednuo je u sat na svojoj ruci i rekao da se eskadrila NATO aviona približava Beogradu i da će, moguće, zgrada Vlade biti bombardovana, pa da, hitno, bez ikakve rasprave, usvojimo to što je zatraženo. Usprotivio sam se i rekao da je bolje da svi izginemo nego da odobrimo taj zločin. Pozvao sam se na pravo opstrukcije i zaprijetio da ću govoriti tri sata, tri dana, ali glasanja neće biti. Bulatović je prekinuo sjednicu", kaže Drašković.

Da je sporazum tada potpisan, Drašković kaže da je jedno sigurno.

"NATO bombardovanja ne bi bilo. I vjerovatno bi Kosovo danas imalo status iznad autonomije, ali ne i status nezavisne države", smatra on.