[ Anadolija ]

UBISTVO JUGOSLAVIJE

Drašković: Mogli smo biti balkanska Amerika

Dok smo bili u Jugoslaviji imali smo neku perspektivu da postanemo balkanska Amerika jer je svako od nas u toj Jugoslaviji mogao da bude i Srbin i Bošnjak i Hrvat, mogao da bude i pravoslavac i katolik i musliman, ocijenio je pisac i predsjednik Srpskog pokreta obnove Vuk Drašković.

Objašnjavajući razloge za "ubijanje Jugoslavije", Drašković je rekao da se odgovor ukratko nalazi u rečenici Ive Andrića, koji je koristio jednog mudrog muslimana, starca koji mu je rekao da "svakih pola vijeka, ovdje pametni ljudi zaćute, budale progovore, a fukara se uzdigne i obogati" i dodao:

"Bila im je pretijesna ta prostrana država, pa su je razbili i raskomadali na batustane i sada smo svi skupa, bili u EU ili ne, zapravo male slamčice među velikim vjetrovima, a dok smo bili u Jugoslaviji imali smo neku perspektivu da postanemo balkanska Amerika jer je svako od nas u toj Jugoslaviji mogao da bude i Srbin i Bošnjak i Hrvat, mogao da bude i pravoslavac i katolik i musliman. U toj maloj Jugoslaviji, to maloj govorim ironično, bilo je mjesta i za veliku Srbiju i za veliku Hrvatsku i za veliku Bosnu i za veliku Sloveniju. Sada smo jadni, razbijeni, nikakvi i povrh svega toga zatrovani mržnjom koja će vjerovatno da traje nekoliko narednih generacija."

Drašković je rekao da se u Srbiji "živi falsifikovana istorija" te da srpska verzija istorije, koju je nametnuo režim Slobodana Miloševića, a koja podrazumijeva da su Vatikan, Berlin i Amerika željeli raspad SFR Jugoslavije još početkom devedesetih godina nije bila tačna i da se "niko nije upinjao da se spasi ta velika država kao što je to činila Amerika".

"Da je ovdje bilo pameti, da je bilo pameti prije svega u Beogradu, jer ipak je riječ Beograda bila presudna i odlučujuća, mi bismo ušli u EU i NATO, Jugoslavija se nikada ne bi raspala, danas bi nas bilo blizu 30 miliona i bili bismo jedna od vodećih zemalja EU. Još devedesetih u BiH, ni među Srbima, ni među Muslimanima nema ni pet odsto onih koji su željeli da se rasturi Jugoslavija. Većinskog raspoloženja za ubistvo Jugoslavije nema ni u Hrvatskoj, nema ga ni u Sloveniji, ali ima predloga da Beograd pristane na reformisanje države. Predlog je došao iz Zagreba i Slovenije, Beograd je rekao ne. Poslije toga, kako je mržnja napredovala i kako je počinjala pucnjava stigao je predlog o konfederaciji, Beograd je odbio i taj predlog", iznio je Drašković svoja razmišljanja.

Navodeći da su tada tri naroda gurnuta u nesreću, "da isti jezik ubija isti jezik, da komšija ubija komšiju, da ujak ubija sestrića" i da je početkom devedesetih u Jugoslaviji bilo sedam i po miliona ljudi rođenih u mješovitim brakovima, Drašković je rekao da mi još i ne slutimo kakva nam se nesreća dogodila i dodao:

"Onda stiže depeša iz Amerike, stiže aber iz Amerike da je potpisan mir. Prvi put u istoriji ratovanja, koliko ja znam, sve strane su bacile puške. Više se jedan hitac nije čuo, što znači da ti nesrećnici koji su pucali jedni na druge, nijesu ni željeli da to rade. I kada je stigla naredba da to ne rade, oni su od radosti prestali da se tuku jer su osjećali da je to jedan besmisleni, surovi, samoubilački pokolj."

Pad Miloševića

Kao glavnog krivca za raspad bivše Jugoslavije Drašković je, ostajući pri svom stavu da "prvo izvadi balvan iz svog oka" označio Slobodana Miloševića i njegov režim.

Kao predsjednik tada najveće opozicione partije, Drašković je 9. marta 1991. godine predvodio prve velike demonstracije protiv Miloševićevog režima, za koje je rekao da su "bile pokušaj da se ugasi fabrika smrti, što je bila televizija Slobodana Miloševića".

"Bukvalno je vršila lobotomiju, ljudi su postajali nenormalni nakon gledanja tih montiranih slika sa televizije i huškanja na mržnju i mi smo zatražili da padne 'TV Bastilja', tamnica istine", rekao je Drašković i dodao da sada ima onih koji misle da se toga dana u Beogradu, s obzirom da je došlo oko 100 hiljada ljudi, morao dogoditi srpski Bukurešt.

"Nažalost ovdje je situacija bila potpuno drugačija, u Rumuniji je ogromna većina naroda bila protiv Čaušeskog, a u Srbiji je u tom trenutku tri četvrtine naroda bilo za Slobodana Miloševića, ljudi još nijesu znali šta on smjera i kakve krvave planove ima i oko razbijanja zemlje i svega ostalog. A što se tiče Srba, s one strane Drine, ja mislim da se na prste dvije ruke mogu prebrojati oni koji nijesu bogotvorili Miloševića. Na Trgu, u centru Beograda, 9. marta '91. ja sam vodio jeretike, stotinu hiljada onih koji su u Slobodanu Miloševiću prepoznali najveću nesreću, a on je na nas goloruke poslao svu svoju silu", ispričao je Drašković.

Nakon tih demonstracija smijenjen je urednik televizije, ministar policije i svi uhapšeni su morali da budu pušteni iz zatvora, što Drašković u tom trenutku, ocjenjuje kao maksimalnu pobjedu. Kako je rekao, sljedeća dva mjeseca čak je i na toj televiziji bilo normalnih i slobodnih izvještaja, ali je Milošević iskoristio taj "time out da se pripremi i dovede mnogo gore i veće majstore za laž".

"Mi smo nastavili da se borimo. Sada naknadno saznaju ljudi u Bosni da nije Srbija baš bila ona za koju su mislili da je agresorska. Ja sam ovdje vodio, svih tih godina, masovne proteste protiv rata, ratnih zločina, etničkih čišćenja, prije svega srpskih zločina. Nosili smo crni flor za Sarajevom, ja sam bio na čelu kolone kod Slavije, a začelje kolone je kretalo od zgrade Albanije, toliko je bila dugačka kolona žalosti sa crnim florom zbog bombardovanja i zbog ubijanja Sarajeva. Mislim da smo tada spašavali savjest, dušu Srbije i cijelog srpskog naroda i demonstrirali smo protiv Miloševića tri mjeseca širom Srbije svakodnevno i na kraju je on pao od udaraca te pobune", naveo je Drašković i dodao:

"Nije Srbija bila Milošević. Ali i oni koji su u ime Srbije ubijali, takođe su bili Srbija. Bilo bi najbolje kada bi se moglo reći ono što nije istina, da oni monstrumi koji strijeljaju pet, šest muslimanskih dječaka, a prethodno ih škropi svetom vodicom srpski sveštenik i daje im blagoslov, da uopšte nijesu Srbi, ali i oni su Srbi."

U Srbiji nikada nije rečeno da treba da se poštuje Haški tribunal

Govoreći o odnosu Srbije u saradnji sa Haškim tribunalom, Međunarodnim krivičnim sudom za ratne zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, Drašković je istakao da je ta saradnja imala svoje etape, ali da "nikada nije bilo propagande koja bi kazala da je obaveza da se ide u Hag i da mi taj sud poštujemo, da ga nema mi bismo im sudili zbog nas i naše djece, zbog nevinih žrtava".

Komentarišući da li javni nastupi haškog optuženika Vojislava Šešelja mogu da naruše odnose u regionu, Drašković je rekao:

"Ako ti glupost nabaci loptu, ne smiješ ni da je primijetiš, a ne da skačeš i postižeš gol. Kada je taj čovjek pušten iz Haga iz humanog razloga, da se liječi, ja sam se kao čovjek obradovao toj odluci jer je kancer u pitanju, a ovde su vriskali da je ta odluka zapravo rušenje Vlade Srbije. Sada, kada stiže odluka da se vrati u Hag taj isti čovjek, opet je histerija da je to rušenje Vlade Srbije. Ima nekada situacija kada čovjek mora ćutati, kada mediji moraju ćutati i da se sve to događa, onda ni taj čovjek ne bi pričao što priča jer bi ubrzo shvatio da nema ko da ga čuje."