VLADIKA, KNJIGA, SAJAM...

Branko Baletić: www.idrugeprice.me

Često obilazim Njegoša, na Lovćenu – u nadi da ću ga vidjeti nasmijanog. Tako se zatekoh pred njim dan-dva poslije obnove naše državnosti, krajem maja 2006. godine... Gledam ja njega, on mene. Bješe malo opušteniji u stavu, ali lice nepromijenjeno.

Пише: Види све колумне

Nedavno, s grupom turista, nađoh se ponovo pred njim, kad poče razgovor o vladičinoj nagradi profesionalnom Kovaču pisanijeh riječi. Zakleo bih se da je na spomen Mirka veselo podigao desnu obrvu. U odlasku, dogovorih se s jednim od čuvara muzeja da me hitno zovne ako opet primijeti slične reakcije velikog pisca. Savjesni čuvar mi se javljao nekoliko puta da je iz pustog mauzoleja, u više navrata, čuo diskretan smijeh, dok je trajao bunt cetinjskih gimnazijalaca i njihova borba za pismeniji život. Zaključih, kako je potpuno normalno da Njegoš, usamljenik u svemu, a osobito u pismenosti, reaguje samo na nove duhovne vrijednosti.

„Plače k’a vladika za Lesendrom” kažu u narodu za onog koji je neutješan u suzama, a ja mislim da vladika nije plaka’ za neosvojenom kamenom tvrđavom, no što jadan nije ima’ s kim, u svojemu narodu, razmijeniti poneko pismo.

Višak istorije na svakom kvadratnom metru naše zemlje, a osobito višak istorije po glavi stanovnika, a u jedinici koga god vremena, sprečavao je utemeljenje najvažnijeg fronta – fronta znanja, tj. pismenosti. Ne kažem da nije bilo sjajnih pisaca, no bili su iznimke, usamljenici - pa su uglavnom, kao i Njegoš, polemisali sami sa sobom. Odsustvo dijaloga kruniše gospodara, zato ih mi još uvijek imamo... Potreba za njima nestaće onog momenta kad svi budemo pismeniji. Dočekaćemo taj čas kad prvi među jednakima izda posljednju zapovijest: Sjutra ujutru, a cik zore, krenućemo svi skupa u prvi razred osnovne škole. Čeka nas velji zadatak!

Znali su za tu obavezu i naši daleki preci, počev od onog crnog Crnojevića koji je smogao snage, da u sred bitke, ispenje Gutemberga na vrh Oboda, da bi štamparija slobodnije disala; pa preko samog Njegoša, koji je na jedvite jade, « dopelja » štampariju u naše krajeve. U to vrijeme, pisana riječ nije ubijala ovoliko ljudi kao danas, jer su i neprijatelji bili nepismeni, pa su naši štampari pretopili olovna slova u metke – no zalud, nismo se oslobodili ni nepismenih, ni neprijatelja. To dokazuje i posljednja štamparija, koju smo dovukli iz Dubrovnika, prije dvadeset godina, bez plaćanja carine i PDV. Tako se dešava kad pošaljete nepismene ljude po štampariju – donijeli su nekompletnu...

Evo minu već koja godina od ratnih dana, pa je to nada za građansku Crnu Goru, ako nam se posreći bar još toliko do slijedeće vojne – eto šanse da se konačno zapati građanska, pismena Crna Gora. S tim u vezi, obradovala me ova knjiga „www.i druge priče.me“. Pored nekoliko afirmisanih pisaca, većinu tekstova objavljuju ljudi iz drugih profesija, ali jednako hrabro, kao i pomenuti autori. Zajednička nit je potpuno otvaranje utrobice, bez obzira na godine, pol ili politička uvjerenja. Lišeno guslanja kolektivne svijesti, svaka pojedinačna priča preispituje sopstveno biće i društvo u kojem živi. Ne samo što dobri Eros izviruje sa mnogih stranica, već je nekako i Thanatos prirodan. Ne manjka ni dobro spakovane ironije, što se srećom ogleda i u odsustvu direktne političke konotacije. Tanana intimnost je ona najfinija  nit koja spaja ove priče. Ulcinjska Plima nanijela je tako spontano ovu knjigu na usku čitalačku obalu. Bilo bi dobro da slijedeća plima iznese jednog dana i prve priče nekih drugih ljudi – računam, kada budu svi pisali, možda će svi i čitati i nije isključeno da jednog sunčanog dana neko na Lovćenu zatekne nasmijanog vladiku.