Peščanik/Guardian

STAV

Pravda ili osveta

Dok posmatram tragediju koja se odvija u Izraelu i Palestini, ponekad se osjećam kao da čitam Orestiju unazad. Eshilova trilogija, napisana u petom vijeku prije nove ere, govori o transformaciji antičke Grčke, iz društva ukorenjenog u krvi i osveti, u društvo koje oblikuje pravda.

Пише: Види све колумне

Autor je Kenan Malik, britanski pisac. 

Orestija počinje povratkom Agamemnona, vođe pobjedničkih Grka, iz Trojanskog rata. Njegova supruga Klitemnestra ga brutalno ubija iz osvete, jer je uoči okršaja ritualno žrtvovao njihovu ćerku Ifigeniju ne bi li umirio bogove.

Da bi osvetio oca, Agamemnonov sin Orest ubija Klitemnestru. Progonjen Furijama, drevnim božanstvima čija je uloga da se svete za velike grijehe, Orest traži utočište u Atini. Boginja mudrosti, Atena, saziva porotu koja će mu suditi. Porota je neodlučna i Atena daje presudan glas za oslobađanje, otvarajući time mogućnost svijeta izvan onog kojim upravljaju Furije.

Orestija je kompleksno djelo koje se bavi mnogim temama, od patrijarhata do demokratije. Za Eshila je ljudsko stanje tragično; Agamemnon, Klitemnestra i Orest redom se suočavaju s nemogućim izborima. Sastavni dio procesa kroz koji se ljudi civilizuju i uče da žive s tragedijom svog stanja jeste, sugeriše Eshil, razlikovanje osvete od pravde. Pravda nas dovodi u sferu politike i dozvoljava razumnu promkenu i iskupljenje.

Danas je ironija u tome što se čini da se odnos između Izraela i Palestinaca kreće u suprotnom smjeru, u svijet kojim više upravljaju Furije nego Atena. Svijet u kome je erozija političkih rješenja za sukob dovela do toga da težnja za osvetom dominira nad potragom za pravdom.

To se najjasnije vidi u svireposti Hamasa, organizacije koja nije izraz palestinskog otpora, kako je vide neki sa ljevice, već degeneracije tog otpora, „izgubljene nade u uspjeh moralnih strategija“, kako to kaže američki pisac Piter Bejnart.

Hamasovu vladavinu obilježava brutalno obračunavanje s protivnicima, uskraćivanje prava žena, mučenje i ubijanje homoseksualaca. Uzimajući u obzir čak i izraelsku blokadu, vladari Gaze su učinili malo da unaprijede živote stanovnika. Hamasova imaginacija ne oslanja se toliko na viziju palestinske slobode, koliko na mržnju prema Izraelu i Jevrejima.

Oni koji slave Hamasove napade kao „otpor“ i zamišljaju da je kasapljenje izraelskih civila ono kako izgleda „dekolonizacija“, imaju žalostan stav o pravima Palestinaca. To je i perspektiva koja, umanjujući vrijednost života Izraelaca, samo podstiče rast antisemitizma.

Dehumanizacija „drugog“ i želja za osvetom prije pravde, nije samo odlika Hamasove politike. Utkana je i u izraelske perspektive, i to od samog vrha.

Izraelski predsjednik Isak Hercog tvrdi da je „cijela nacija“ Palestine „odgovorna“ za Hamasove zločine. Izraelski ministar za nasleđe, Amičaj Elijahu, pisao je o Gazi i s odobravanjem citirao jednog vojnika: „Sve raznesite i sravnite. Naprosto užitak za oči.“ Galit Distal Atbarjan, poslanik Likuda i do pre dvije nedjelje izraelski ministar za javnu diplomatiju, zahtijeva da se „Gaza zbriše“ i dodaje: „Ovdje je potrebna osvetoljubiva i brutalna IDF [izraelske odbrambene snage]. Sve manje od toga je nemoralno.“

To je jezik Furija, a ne Atene, koji se uzda u oružje. To je i jezik mnogih zapadnih pristalica Izraela. Američki kongresmen Brajan Mast tokom debate o svom pokušaju da uspori humanitarnu pomoć Gazi, odbacio je samu pomisao o nedužnim palestinskim civilima: „Ne vjerujem da bismo tako olako govorili o nedužnim nacističkim civilima.“

Nije se promijenila samo izraelska retorika, već i vojna strategija. Počev od bombardovanja Libana 1990-ih, kako napominju Vendi Perlman i Boez Acili u svojoj knjizi Trijadna prisila, izraelski lideri su počeli da tretiraju vojne akcije kao da one posjeduju „inherentnu, a ne instrumentalnu korist“, gdje se upotreba „neselektivne i grube sile“ pravda na „moralnim, koliko i strateškim“ osnovama. S tim su sada suočeni stanovnici Gaze.

Izrael nije nastojao da pronađe politička rješenja za palestinski konflikt, već da ga obuzda i njime upravlja. Bila je to cinična pomoć u razvoju Hamasa, a posebno ga je Benjamin Netanjahu podupirao kao prepreku nezavisnoj Palestini.

„Da bi spriječio opciju dvije države“, primijetio je Geršon Hakoen, bivši izraelski general i akademski istraživač, „on pretvara Hamas u svog najbližeg partnera. Za javnost, Hamas je neprijatelj. Potajno, Hamas je saveznik.“ Izrael sad stvara pustoš u Gazi, u potrazi za čudovištem čiji je nastanak pomogao.

Iako smo čuli brojne opravdane kritike na račun ljevičara koji slave napad Hamasa, rijetko se govori o mnogo moćnijim političkim ličnostima koje promovišu zapaljivu, dehumanizujuću retoriku u ime odbrane Izraela, kao i o ulozi takve retorike u opravdavanju zločina u Gazi. Štaviše, u Evropi i Americi postoji koordinisan napor da se propalestinski sentimenti marginalizuju.

U Francuskoj su zabranjene demonstracije koje podržavaju Palestince, dok bi po predlogu novog zakona vrijeđanje Izraela bilo krivično djelo. U Njemačkoj, kako se primjećuje u otvorenom pismu jevrejskih pisaca, umjetnika i akademika, u regionima u kojima žive velike turske i arapske zajednice, „oklopna vozila i jedinice naoružane policije za nerede, patroliraju ulicama tražeći bilo kakvo spontano iskazivanje podrške Palestincima ili isticanje simbola palestinskog identiteta“.

U Americi, onima koji izražavaju propalestinski sentiment prijete otkazi.

U Britaniji je ministarka unutrašnjih poslova, Suela Brejverman, sugerisala da bi se mahanje palestinskom zastavom moglo smatrati krivičnim djelom i da su „ne samo izričiti pro-Hamasovi simboli i skandiranja… razlog za zabrinutost“.

Ministarka nauke Mišel Donelan, samoproglašena šampionka slobode govora na univerzitetima, targetirala je dvije akademkinje zbog njihovih stavova o Izraelu i sukobu u Gazi.

Ima tu mnogo više od običnog licemjerja u vezi sa slobodom govora. To je pokušaj da se sukob u Gazi preoblikuje kao moralno, a ne političko pitanje, i da se palestinske perspektive delegitimišu, što je pristup koji samo može da učini politički angažman na teškom terenu još težim.

„Šta će biti naposletku, bes prokletstva gdje će stati?“1 pita se Hor na kraju Pokajnica, drugog dijela trilogije Orestija, nakon što Orest ubije Klitemnestru. Danas odgovor zavisi od toga da li mi – i politički lideri u Izraelu, Palestini i na zapadu – želimo da slušamo Furije ili Atenu.