CRNA GORA – SLOBODA ŠTAMPE 4

B.Vojičić: Čemu opozicija?

Pošto je program Narodne misli postao program opozicije koja se okupljala oko klubaša, a ovaj list otvoreno napadao vladu i ministre, zvanični Glas Crnogorca nije mogao reagovati na te napade. Umjesto njega, činila je to Ustavnost – septembra i oktobra 1906. A, potom, poslije gašenja ovog lista, Slobodna riječ, koju je takođe vlada osnovala i finansirala, koja je,od aprila do septembra 1907, gotovo u svakom broju odgovarala na opozicione stavove i napade Narodne misli, kao i na napade beogradskih i zagrebačkih srpskih novina

Пише: Види све колумне

U to doba razmahala se u Crnoj Gori ustavna borba; svakog časa dolazilo je do sukoba i afera, u čemu je štampa učestvovala.

Ustavnost daje publicitet pokretanju Narodne misli. Na molbu odbora koji u Nikšiću pokreće novi politički list ,Ustavnost u  broju 31, od 3.avgusta 1906, u cjelosti objavljuje njihov poziv: „Svako će priznati, da je danas naš narodni život dobio novo obličje i pravac, što nije ništa drugo, nego prirodna pošljedica svakog preokreta, reforme. Taj preokret pruža garantiju našemu narodu, da će on moći u budućnosti biti kovač svoje sudbine.Kad je tome tako, onda je sa svim jasno, da bi taj preokret bio bez naroda – iluzija. Karakteristika je svakog pokreta, da ljudi, razne dobe i obrazovanosti, nastanjeni po raznim krajevima otadžbine, u glavnim životnim pitanjima jednako misle, te, što je od najzamašnije važnosti, osjećaju prirodnu potrebu zajedničkog rada u nekom izvjesnom pravcu. Da bi se taj zajednički rad omogućio, te dobio svoj vidljivi izraz, to će 1.septembra 1906.god.ugledati svjetlost Narodna Misao.

„Neće to organ biti nikakve političke stranke – barem to za sada ne želimo -, nego ima skupiti oko sebe sve one narodne prijatelje, koji žele iskreno uložiti svoje sile za narodno dobro i budućnost...Da Narodna misao bude mogla udovoljiti svom teškom zadatku, pozivamo naš narod, da nas svojski potpomogne, da se pretplati na ovaj narodni list...Pretplata je Narodne misli 7 kruna godišnje za Crnu Goru i za ostalo inostranstvo 12 kruna“.

Četvrti dan nakon što se pojavio prvi broj Narodne misli , Ustavnost reaguje tekstom „Vlada i agitacija“ /br.36, od 7.septembra 1906/  na članak koji je izašao pod istim naslovom u prvom broju novog lista. „Naš novi list Narodna misao u  svom prvom broju od nedjelje donijela je bilješku pod gornjim naslovom, u kojoj obavješćuje naš svijet, kako se u drugim zemljama čita u novinama, da je za vrijeme ljetnje vrućine ovaj ili onaj ministar pošao u kupatilo ili u koje ljetovalište da se malo okrijepi poslije teških državnih poslova. A kod nas, veli Narodna misao, sasvim je protivno: naš ministar predsjednik, ministar unutrašnjih poslova i ministar finansija, baš su po toj nesnosnoj vrućini pošli po državi „državnim poslom“,što se događa baš pred same izbore“, navodi Ustavnost.

Ustavnost naglašava da ići na odmor kod „toliko državnih poslova“ mogu samo ljudi koji ne drže do opštih i državnih interesa. „Sa naše strane uz gornju primjedbu imamo dodati, da ne bi bilo zgoreg, da su, ne samo ministri, no mnogo dobri i pošteniji ljudi prošli kroz narod i uzgred mu objasnili zakon o izborima...“ U tekstu se dalje ističe da je“ tu Zakon o slobodnoj štampi kao najveći kontrolor rada i reda, tu  zakon o ministarskoj odgovornosti. Tu su Ustav i ostali zakoni. Samo treba ljudi, ali ljudi od karaktera i sposobnosti, koji će ih primjenjivati, pa će pred njima izlinjati nesposobnost i nepoštenje, a ostati karakterniji i sposobniji“. Samo takvi su potrebni ovoj zemlji i Njenom Gospodaru. „Kad pak budu doneseni potrebni zakoni i sređeni mnogi državni poslovi, moći će i naši ministri ići na odmor i kupatila, te se odmarati pa i ukloniti sa sebe sumnju, koju im ovoga puta nameće naša Narodna misao“, zaključuje autor nepotpisanog teksta objavljenog na naslovnici Ustavnosti.

Pod naslovom „Jedna dobra misao“ Ustavnost takođe polemiše sa nepotpisanim  „oduljim člankom“ koji nosi naslov „Šta je opozicija“ iz prvog broja „Narodne misli“. Ustavnost objavljuje članak osobe izvan redakcije lista potpisan sa Ć., „pridržavajući sebi pravo, da prema potrebi reflektujemo na njega“, u kome na pitanje, može li kod nas biti partijske opozicije, daje odgovor – ne može, zato što nema političkih stranaka, što nema razvijenog političkog života. Za novu stranku koja bi bila opozicija, autor navodi da nema kome biti opozicija. „Kome dakle opozicija? Da li ljudima koji su izbili na površinu kao nužna posljedica novog vremena? Da li ljudima koji su se latili teških dužnosti baš zato, što su stvoreni uslovi za slobodan razvoj svega...? Čemu opozicija ? Da li ustavnoj eri? Da li slobodi ?Da li novom vremenu?“ Na pitanje zašto opozicija, kao odgovor, postavljeno je, takođe, nekoliko pitanja: da li zato da se ruši ono što se otpočelo graditi; da li zato da se stvori zabuna, nered, zastoj; da li zato da se „tijem i takvim prilikama“koriste oni kojima nije nikad bilo stalo do ustavnih sloboda“, pita se autor članka.

Ni članak „Šta je opozicija“ iz  Narodne misli koji je izazvao reakciju Ustavnosti takođe nije potpisan. U njemu se kaže da: „Kod nas, gdje partija još nema, opozicija se ne može voditi po načelima partijskim, niti ustajati svakom prilikom protiv dobra i rđava djela protivne stranke.Kod nas će bar za sada, biti upravo dva tabora pristaša i protivnika ili prošlom ili sadašnjem ili budućem radu.Obično je, da svaki posao bude cijenjen a prema važnosti nagrađen ili uništen.Pristaše su samo za to da viču:amin! Svemu;opozicija je za to da cijeni.Što je svjesnija i pravednija opozicija, tim je korisnije; ocjena o radu biće i rad savršeniji i napredniji...No, kod nas je sve to drukčije; mi imamo jedan specijalitet: imamo naročitu vrstu ljudi, koji redovno, stalno prije krštavaju, no se dijete rodi, upravo: hvale svaki akt, svako djelo gotovo prije no se i učini, i time uspješno sprečavaju ma kakav pravilan i slobodan sud o tome djelu. Oni rade da odvojeno mišljenje dovedu u podozrenje, te poslije da opozicija bude smatrana kao anarhija, kao nešto što se kažnjava u javnosti po zakonima postojećim. Time oni čine da se preza od opozicije, od podvojenoga mišljenja, i da negativno svojom ocjenom utvrde pogrešna shvatanja“.

Narodna misao /br.2, od 10.septembra 1906/ prilogom „Agitacija u Nikšiću“ aktuelizuje polemiku postavljanjem pitanja – zašto ovogodišnja agitacija za izbore sjeća nas na prošlogodišnju? Zato, jer je upravo vode ljudi i u istom pravcu – po narudžbini. Ekskurzije naših ministara ostavile su i ovđe vidljive tragove; postavljeni su vladini kandidati. Premda je zlobni svijet tako i tumačio „zvanično“ putovanje naših ministara, to ipak mnogi nijesu htjeli vjerovati, dok nije nastala žurba vladinih poklisara. Ukoliko su ti poklisari lukavi i prepredeni, utoliko ih je lakše upoznati, jer su u toj svojoj „časnoj“ raboti smiješni. Još bolje ih možeš prepoznati po tome,što ih naši svjesni građani izbjegavaju i preziru, a to nam je utjeha, upozorava list, koji nema razumijevanja , da se naši građani nijesu još sastajali, da se dogovore o izboru poslanika – a izbori su pred vratima! „Nikšićani! Bili ste u svakoj stvari prvi – ne budite ni sada posljednji!“, agituje Narodna misao.  

Zauzeti prečim poslom, nijesmo radi stupati u polemiku s Ustavnošću, ali nam je žao što je ona – mjesto prvog pozdrava i čestitke našem listu Narodna Misao – kritikujući našu bilješku o vladi i agitaciji, željela da podmetne i osumnjiči prvi korak našeg rada, stoji u odgovoru Narodne misli /br.3, od 17.septembra 1906/ pod naslovom „Da se razumijemo“, potpisnim sa Ig.K.“Mi nigdje ne kažemo, da Gospodaru ne leže državni i narodni interesi najviše na srcu, jer je to i prirodno; ali tu se vidi od strane Ustavnosti neko podmetanje, kao da mi nijesmo isto toliko, da ne reknemo više, prijatelji Gospodaru i narodu, te bi krajnje vrijeme bilo, da se Gospodar ostavi na miru, i da se naše  pogreške ne pravdamo – zaklanjajući se za Njegovo Ime“. Autor teksta ističe da dok je naša domovina bila neustavna država, dotle su pojedini, za sve što su radili, mogli lako reći:“to je Gospodar učinio – On je kriv“, te pravdajući sebe, time su stvarali provalu među Gospodarem i narodom.Zalažući  se za to da se u borbi upotrebljavaju poštena sredstva, autor podvlači da bi „mi griješili kad bi radili da Gospodar, iz naroda ne čuje pogreške,koje mu pojedini činovnici u djelokrugu svoga rada čine“.

Da li je ko mogao zamisliti, da se neće naša poštovana druga „Ustavnost“ uprijeti iz petnih žila, da našem narodu soli mozak sa svojim otrcanim frazama, kako u nas opozicija uopšte nije potrebna, pita se , u Narodne misli, autor teksta „Advokatu“potpisan sa X. „Ta prepodobna Ustavnost pita nas, kome smo mi opozicija. A mi pitamo nju, kome je opozicija ona vlada,koju ona tako vatreno zastupa? Ona veli, da je današnja naša vlada opozicija prošlosti! E, ako je tako, onda i ja smijem pozvati na megdan pokojnog Musu Kesedžiju (siroma Musa! Pokoj mu duši!) Ona prošlost, kojoj strina Ustavnost ističe naše ministre kao’žestoke’ opozicionare – davno je već zakopana, pa mislimo, da ne bi bilo lijepo da se dira u pokojnike,jer bi takve ljude narod nazvao grobarima“. „Pošto mi ovđe nazivamo ’Ustavnost’ tetkom i strinom, to bi neko mogao misliti, da smo zbilja s njom u srodstvu. Mi ovim izjavljujemo, da smo to učinili iz kolegijalnosti, a da nam ona nije ni baba, a kamo li tetka, pa molimo naše prijatelje, da joj ništa ne daju na naš račun.Amin. X.“

„Narodna Misao“ imala je razloga, kad je člančić g.Baja P.Nikčevića metnula u rubriku „Priposlano“ i tijem sa sebe skinula odgovornost, kaže se u tekstu „Najspremniji i rodoljubivi demokrata“ kojim Ustavnost /br.37, od 13.septembra 1906/ reaguje na taj tekst. Bajo P. Nikčević u dopisu „Krsti se pope, zemlja se trese“ navodi „vladanje komandira rudinskog Pusja Mijatova Samardžića i kapetana Mojaša Perovića, koji ne biraju sredstva samo da spriječe izbor gosp.Baja Gardaševića za narodnog poslanika; - čovjeka u svoj zemlji poznatog kao najspremnijeg  i rodoljubivog demokrata, te s toga i ne miriše onijema koji nijesu takvi. Svoju protivzakonitu agitaciju komandir i kapetan podupiru time, što šapte od jednog do drugog da tako rade po višoj naredbi;čak se izgovaraju da su ovlašćeni da hvataju za turin one birače,koji ne bi glasali za vladina kandidata kojega mu oni imenuju“. Autor teksta u Ustavnosti potpisan sa inicijalom Ć.  to ovako komentariše: „Znate g.Bajo P.Nikčević je ’demokrata’. On je toliki ’demokrata’, da ne može shvatiti, kako može i smije jedan kapetan, jedan komandir, jedan ministar i sva ostala nedemokratska sitnarija, misliti svojom glavom. Ne, komandiri, kapetani, ministri i ostali nesmiju kazivati svoje mišljenje o ovome ili onome, a najmanje o Baju Gardaševiću. Lijep demokratizam! I zamislite sad, kako bi bilo idealno to ’demokratsko’ doba, u kojem bi se izdavale naredbe – da bome ’demokratske’ -,da ne smije niko drugačije misliti, nego što misle ’najspremniji i rodoljubivi demokrati’ Crne Gore“.

Narodna misao/ br.3, od 17.septembra 1906/ pojašnjava u uredničkoj notici da su Nikčevićevo pismo objavili u rubrici „Priposlano“ „radi važnosti nekih momenata koji su trebali da upozore javnost na način uticanja na izbore“, ali da se slažu niti mogu složiti sa „hvalisanjem navedene osobe, pošto se mi držimo principa: neka svakoga svoj rad hvali“.

Svako treba da bude uvjeren, da će prva sa svim slobodno izabrana naša Narodna skupština sama biti kovač svoje slave i glasa, a narodne i državne sreće, konstatuje Ustavnost /br.38, od 21.septembra 1906/ u tekstu „Poslije izbora“ i šalje poruku Narodnoj misli: „Ove riječi treba da ima na umu i ona strana, s koje su, preko jednog organa naše javnosti, činjena neopravdana podmetanja kao da će se stavljati nezakoniti i neustavni jaz pred tok narodne volje. Da to niko ne pomišlja, pokazali su već slobodni izbori, koji su izbacili na površinu kitu najraznovrsnijih narodnih poslanika po imenu, prošlosti, osjećanju, uvjerenju, položaju i starosti i raznim željama i namjerama; da toga neće biti ni u buduće, pokazaće 18.oktobar, dan veoma sudbonosan za našu zemlju, kad će se vidjeti, da li ćemo u bolju budućnost poći prijekijem putem,ili putevima obilaznim“, piše autor nepotpisanog teksta na naslovnoj stranici Ustavnosti.

U istom broju, u tekstu „Nejasno izjašnjenje“,Ustavnost piše da se očekivalo od Narodne misli da dade ocjenu“ ne samo o načinu biranja, već i o izabranim licima, u koliko ova predstavljaju sobom kakav mu bilo pravac u politici. Za nju je to sporedno, jer veli: ’mi do sada nijesmo imali političkog života ni sredstava, da se neko mogao oprobati,pa da nam njegova prošlost garantuje,da će se on i sada isto tako vladati’. Ovo je,blago,da kažemo, i suviše lukavo rečeno, jer se naročito radi političkog računa izbjegava ono, što upravo Narodna misao ne bi trebalo da izbjegava, ako hoće da bude list koji zastupa jedno načelo- podvlači autor teksta i tvrdi suprotno:“Naprotiv, mi jesmo imali političkog života i sredstava, da se je neko mogao oprobati, pa da nam njegova prošlost garantuje da će to i sada biti“.

Ustavnost u svom članku „Vladin rad i očekivanja...“ kritikuje naš članak o narodnom predstavništvu, dotiče se najviše onih mjesta gdje smo govorili o današnjoj vladi, i napomenuli da vlada nije učinila ono što se od nje očekivalo, pojašnjava Narodna misao /br.4, od 24.septembra 1906/ u tekstu „Uspjeh naše diplomacije“ potpisanim sa X. „Što nam se prebacuje, da mi ne znamo rad današnje vlade i da ga prema tome ne možemo ni kritikovati, ni najmanje ne preporučuje današnju vladu. Prebacivati nekome u ustavnoj zemlji, da ne može znati rad vlade, osobito javnim radnicima, nije ni najmanje za pohvalu; a to se međutim u svakom redu ’Ustavnosti’ čita: mi i vlada. Ali i ako je nama nepoznat rad vlade u potpunosti, to mi njega znamo u koliko se pojavljuje u spoljašnjem svijetu i kakva mu je primjena u narodu.Tu ćemo mi taj rad i kritikovati i kritika nam neće biti bez osnova, a naše tvrdnje neće počivati na labavoj osnovi“.

Nije precizirano na koga se odnosi, ali u istom broju Narodna misao donosi nepotpisanu uredničku notu „Odgovor zabludšemu“ u kojoj , na klevetu njihovog uređivačkog odbora, otpisuje: „Kad bi taj gospodin, koji je – kako se čuje – nazvao uređivački odbor našega lista desetoricom pijanica, vidio sebe u svom rođenom ogledalu, bolje bi mu bilo dako bi se trgnuo bar iz zablude, jer bi zaista došao do uvjerenja, da je on sam, a ne uređivački odbor, vjerni i revnosni sluga boga Bahusa pred kojim ne ispušta kadionicu iz ruku. Ta vjernost i revnost i odazvala se je na razum i savjest, te i nije čudo što se je usudio nasrnuti na čast poštenih ljudi. Takav je za sažaljenje, i može mu se za sad reći: oprosti mu Bože, jer ne zna što čini!“

„Narodna Misao“ opet se vraća na naše pošte i na naš članak, kojim smo uzeli u odbranu vrijeđanje ugleda naših pošta. Opet se priča o nekakvom basnoslovnom depozitu od milion kruna, pa se tom prilikom iznosi dosta neistina, koje jako škode i interesima pošta, i interesima države. Uprkos upozorenju da takvim pisanjem škodi opštim interesima, Narodna misao produžava svoj posao još u većoj mjeri u pošljenjem broju, reaguje Ustavnost /br.40, od 5.oktobra 1906/ i podvlači: „Štampa je u Crnoj Gori slobodna. Mi smo svoje rekli, i sad, koristeći se slobodom štampe, Narodna Misao neka produži. Jedino nam je čudnovato to, što Narodna Misao i za stanje do 1903.godine u našim poštama hoće da baci odgovornost na današnju vladu. Ako je Narodna Misao toliko željna da izvidi i to stanje, bolje bi bilo da se obrati na jednu stranu, koja je njoj sada bliža, nego li ovamo nama. Sa te, njoj sada prijateljske i jednomišljene strane u borbi sa današnjom vladom, dobiće najtačnije podatke o stanju u našim poštama do 1903.godine“.

U istom broju Ustavnost objavljuje opširno pismo  profesora sa Cetinja, pod naslovom „Napad na Gimnaziju“, koji se uredniku žali na Narodnu misao što je „dopustila da u 5.njenom broju jedno nedoučeno đače, koje je, kako vele, iz Gimnazije u Srbiji istjerano zbog rđavog vladanja, napadne na dobar glas Knj. Cr.Velike Gimnazije na Cetinju i njenih nastavnika“. U tom tekstu u Narodnoj misli,  koji potpisuje Vlad. Jov.Ljepava, afirmiše se potreba prerastanja četvororazredne u potpunu gimnaziju, uz napomenu,  da je u samom Beogradu bilo 1905.godine đaka Crnogoraca na višim školama preko 113! Autor  tvrdi  da je vlada iz potrebe da se pošto poto pohvali da se postarala za narod, dobavila nekoliko slabijih snaga nastavničkih i otvorila V razred gimnazi ( što je, kako ističe, Ustavnost kao „podvig“ pompezno objavila), pa  smo, „bez malo izuzetaka, dobili mediokritete a neke i sasvim nesposobne da razumiju duh i temperament crnogorske mladeži“. Profesor sa Cetinja pismom u Ustavnosti,  odbacuje kvalifikacije koje „ nedoučeni đak daje nastavnicima naše Gimnazije“, i uredništvu Narodne misli poručuje, da su se objavljivanjem napada složili u ovoj prilici sa mračnjacima i ubjeđenim protivnicima prosvjete, koji i jesu bili jedini krivci, što mnogo ranije nijesmo imali Veliku Gimnaziju. „To je odista čudno i zagonetno, jer ako je Nar.Misao slobodouman i načelan list, kako se često hvali, ona u kritikovanju pogrješaka današnjih mjerodavnih faktora ne bi trebala da se oslanja na savez sa mračnjacima i dokazanim ljenjivcima, koji su bili protivni i prosvjeti i svakom slobodoumlju“, poručuje profesor sa Cetinja preko Ustavnosti.

„Ustavnost“ se u uprla da dokaže da u Crnoj Gori nema – aristokracije! Razumije se – došljedna svojoj metodi – da ona to želi postići brkanjem pojmova. Mi pitamo Ustavnost da li ona poznaje onu privilegovanu klasu, koja je do sada vedrila i oblačila, te bila uvjerena, da je samo ona „odabrana“ prisvajajući sebi pravo na sve što je bolje u ovoj zemlji; a svi drugi, za koje veli Ustavnost gdje su svi jedno(!), da su jednostavno oruđe njihovih prohtjeva, njihov monopol! -  piše Narodna misao/ br.6,od 8.oktobra 1906/ u tekstu „Prazne riječi“. Autor veli: Neka nam Ustavnost nabroji ljude,koji su zauzimali i danas zauzimaju najbolje položaje, pa će se uvjeriti, da oni pripadaju najužem dijelu naše otadžbine – nekim povlašćenim porodicama. Ako su se svi jednako borili za pravo ove zemlje, kako kaže Ustavnost, od kuda onda ta silna nejednakost: podjela na nikogoviće i kućiće, plebejce i patricije? Čudnovato ,da samo Ustavnost ne zna, odnosno neće da zna, da kod nas neka plemena uživaju patent: mi svuda i sve!...Neka Ustavnost ne zaboravi, da su sve naše državne službe natrpane ljudima, koji pripadaju kućićima, a većinom nemaju nikakve sposobnosti.Zar to nije aristokracija, gospodujući element, kad ih se postavlja na položaje jedino radi toga, jer pripadaju nekim odabranim porodicama! – konstatuje autor nepotpisanog teksta u Narodnoj misli.

Narodna misao polemiše sa Ustavnošću oko postavljanja za člana Velikog suda Janka Milića, za koga je list iz Nikšića pisao da je „bez ikakve i najmanje stručne spreme u tome pravcu“. U tekstu „Nepravilan postupak“ autor Ig.K. zamjera Ustavnosti što umjesto da pobija protiv razlozima tvrdnje, iznosi samu ličnost Milića, iako poštena, no čovjeka stručno nespremna. „Vlada misli, ako nema stručnih ljudi, onda se sudovi (bar tako bi izgledalo po Ustavnosti) – mogu popunjavati nestručnim – to je svejedno...Ako mi nemamo stručnih i spremnih ljudi, jer se za to nijesmo ni starali, onda što se ne bi okrenuli brackoj nam zemlji Srbiji, koja može naše Oblasne i Veliki sud snadbjeti sa po jednim čovjekom, a njoj da se ne poznade. Kad mi možemo uzeti krivični zakon Kraljevine Srbije, koji je u ostalom zastarao, onda zašto nebismo mogli primiti i nekoliko ljudi, koje bi nam ona dala“, pita se autor teksta u Narodnoj misli.

Koji je to razlog, te Narodnoj misli ne godi članak „Organizujmo se!“, koji je pošteno napisan, koji diše slobodoumljem i demokratijom – pita se uredništvo Ustavnosti /br.41, od 11.oktobra 1906/ u bilješci u kojoj se navodi da je tekst prethodno bio upućen uredništvu Narodne misli ali ga ona, zbog nekih „demokratskih“ razloga, nije htjela da objavi, već je „uzela masku demokratizma islobodoumlja, pod kojom krije obraz svojih starih gosa, pa joj onda nije konvertiralo da objavi članak slobodoumnog i demokratskog duha, da ne bi njih uvrijedila kao svoje zaštitnike“.. „Sad se tek ulazi u trag tome, čiji je upravo organ Narodna Misao, ko je inspiriše, i čijim ciljevima služi.Vidi se, da nad njom vode cenzuru prsti stare kamarile, koja kroz Narodnu Misao kritikuje današnji režim i njegove predstavnike služeći se neistinitim slobodoumljem i demokratizmom da bi obmanula naivni svijet“. Urednička nota završava narodnom izrekom: Ne pada snijeg da pomori svijet, već da svaka lisica pokaže svoj trag...

Kad ne bi poslanik interpelacijom vršio svoje pravo, to jest, kad bi on, samo tražio „objašnjenje“, da tako o nečemu dobije odgovor, a da on nema pravo kritike na taj odgovor, te time uticati da se pogreške ispravljaju – onda on i ne bi imao nikakvih prava! – upozorava Narodna misao /br.7, od 15.oktobra 1906/ u tekstu „Šta je interpelacija?“ i polemiše sa Ustavnošću: „Ustavnost veli: traženje objašnjenja je pravo kontrole nad radom svih državnih vlasti! A mi opet kažemo ovako: Svoju kontrolu vrše narodni poslanici tako, da upravljaju na vladu razne interpelacije o upravljanju naše zemlje i zastupanju njezinom na strani, a svoje povjerenje ili nepovjerenje izražava narodna skupština – naravno većinom – usvajanjem ili odbijanjem pojedinih vladinih predloga; ili usvajanjem ili odbijanjem njezinih odgovora na upućene interpelacije“. Autor teksta potpisan sa M. objašnjava kontekst: „Kad bi postojalo nepovjerenje skupštine prema današnjoj vladi, onda ne bi ništa koristilo izvrtanje pravoga pojma interpelacije, te ograničavanje prava narodnih poslanika, jer ako narodna skupština nema prava da naturi Vladaru ministre, koji nikako ne uživaju njegovo povjerenje, tako isto neće ni Vladar nametnuti narodu ministre, koji ne uživaju povjerenje samoga naroda, jer Vladar je zato i dao svome narodu Ustav, da može što bolje saslušati glas naroda, volju narodnu“.

Ko je mogao i to još pomisliti i naslutiti da će „Ustavnost“, „Narodnu Misao“ nazvati organom starih gosa, koji – kao što Ustavnost kaže – vode cenzuru prsti stare kamarile, koja kroz Narodnu Misao kritikuje današnji režim i njegove predstavnike itd. Zar i ta misao mogla se pojaviti u ma čijoj glavi? Zar i tim oruđem poslužiti se, valjda da se nanese moralni udar, a u atar svojih gosa, organu, koji dosadašnjom poštenom kritikom u nekoliko iznije na vidik mane onih koji u novom režimu ne pokazaše se kao što se od njih očekivalo, niti pokazaše da su za novi režim i  ustavno doba dozreli – reaguje Narodna misao / br.8, od 22.oktobra 1906/ tekstom „Razumjesmo se“. Zar Ustavnosti – koju karakterišu da je organ klevetnik i podmetač – nije dosta što obmanjuje svijet predstavljajući mu zlatna brda i medene rijeke koje se u toku nepune godine stvoriše i potekoše u našoj zemlji! Naš je svijet u njenim očima beba, koja se bliještećom džidžom da lako obmanuti, a što je to atentat od njene strane na čast naivna svijeta, to se Ustavnosti ne tiče“.

Povodom gašenja „Ustavnosti“, Narodna misao / 10, od 5.novembra 1906/ objavljuje tekst „Jedan veliki gubitak“:„Stigla nam je ova žalosna vijest: „Ustavnost“ preminula: bolest nepoznata (i suviše dobro Ur.) – spremite parastos! Ministarstvo se drma – bojati se padu!“

Mi nećemo onako otpratiti Ustavnost, kao što je ona dočekala Narodnu misao, jer koliko se radujemo svakom napretku, toliko isto, ako ne i više, žalimo svaki gubitak na političkom polju, pa ma se to ticalo i poslednjeg – konzervativca.

I Narodna misao pozdraviće rađanje novog nezavisnog lista Slobodna riječ. Pod naslovom „Nikšićani uvijek su među prvima“, Narodna misao u broju4, od 21.januara 1907, piše: „Čujemo, da je u Nikšiću sakupljen lijepi broj pretplatnika za Slobodnu riječ. Mi se radujemo lijepom odzivu za našu buduću koleginicu, ako ona samo bude doista slobodna riječ. Glavni urednik g.Minić već je došao iz Beograda“.  Povodom pojavljivanja prvog broja Slobodne riječi Narodna misao u broju 6, od 4.fenruara 1907, taj čin smješta u kontekst borbe za slobodu štampe, uz poziv na  izjavu jednog engleskog državnika: „Oduzmite mi sve; samo mi dajte slobodnu štampu – pobjeda je moja! Radimo – pobjeda je naša!“ Uredništo Narodne misli  u tekstu Slobodna riječ „ ,piše:“Kad smo čuli da će u Podgorici ugledati svjetlost Slobodna riječ, a uvjereni, da će ona i ostati došljedna tom nazivu – radovali smo se od srca, jer smo u tome vidjeli jaku potporu u borbi za slobodu i prava, za kojima odavno vapimo; vidjeli smo novog borca, koji će s nama zajedno stupiti u bojni red, te da se zajednički borimo za sve ono, što u ovom kultunom vijeku obilježava i čovjeka i narod.

Nastavlja se…