Tufik Softić

STAV

Kriv sam, posjekao sam krušku

Želio bih da se dobrovoljno prijavim Specijalnom državnom tužilaštvu, policiji, šumskoj inspekciji i sudovima, od Osnovnog, preko Višeg, Vrhovog do Ustavnog, da sam bez ičije dozvole, istina na sopstvenom posjedu, posjekao dio kruške stare možda i sto pedeset godina, jer je prijetila da se sama pocijepa, sruši i ugrozi nečije živote. Molim i da mi se ovo poslednje uzme kao olakšavajuća okolnost.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Zašto bih se prijavljivao? Pa kada vidim kako je prošao onaj Murinjanin za 0,66 kubika trule borovine ili 33 eura novčane vrijednosti, ko zna šta mene može snaći u pravnoj državi kakvu imamo.

Apsurdniji sudski postupak do sada u novinarskoj karijeri nisam pratio niti sam nešto slično čuo. Kada me građanin Dragiša Katić prošle godine u ovo doba prvi put nazvao telefonom bio sam za volanom i najprije sam pomislio da je ili neka šala u pitanju, ili da se radi o prekršaju.

Tek kada mi je malo kasnije poslao vajberom optužnicu iz koje sam vidio da ga Osnovno tužilaštvo i Osnovni sud u Plavu krivično gone za 33 eura, shvatio sam da je đavo odnio šalu. Suđenje je nekoliko puta odlagano i odugovlačeno. Mom kolegi Seadu Sadikoviću sam jednom prilikom, komentarišući ovaj slučaj, izjavio da optužnicu protiv gradjanina Dragiše Katića treba sačuvati za anale crnogorskog pravosuđa. U njoj je tako detaljno opisano kako i na koji način, u koliko sati i td. je počinjeno krivično djelo, kako je sa umišljajem, podmuklo i svirepo, posječeno 0,66 kubika trule borovine, u najmanju ruku kao da se radi teškom ili višestrukom ubistvu.

Ali, već tada sam isto tako rekao da strahujem da bi gradjanin Katić mogao zaista biti kažnjen. Država je izvukla teško naoružanje i krenula u borbu protiv šumske mafije, a iz topova je zapucala na vrapca. Zato sam se obradovao kada mi je Dragiša prošle jeseni da je oslobođen prvostepeno.

A onda, kada je slučaj skoro zaboravljen, ovih dana Viši sud je poništio oslobađajuću presudu i vratio predmet na ponovno suđenje. U suštini traži se novo vještačenje dva trula trupca borovine, koji su se u medjuvremenu raspali, pa se mogu izvještačiti samo putem fotografija. Tako piše u presudi. Pa da se utvrdi tačno da li je Dragiša organizovano ukrao 33 ili  možda 43 eura.

Pomislim onda, šta onda mene, kukavca, čeka? Poštovane sudije, ja sam posjekao sigurno četiri kubna metra kruške, a nisam tražio ničiju dozvolu. Spreman sam da priznam krivicu. 

To što sam ja bio prinuđen da učinim nisu uradili ni Italijani u Drugom svjetskom ratu. Na ovom mjestu, na njivi moga dede, bio je italijanski logor za omladinu. 

Zapamtio sam priču stare majke da je neke tamo zime bio oštar mraz i da je Italijanima ponestalo drva. Počeli su da sijeku voćke sa našeg imanja. Stara majka, čiji su svi sinovi bili u partizanskom pokretu, došla je kod italijanskog komandira i molila da sijeku šta god hoće, samo da kruške ne diraju. I italijanska vojska, okupatorska, uvažila je njenu molbu. Tako su kruške preživjele tu opaku zimu i rat.  

Ali nisu vrijeme. Poslije možda i vijek i po, ostarale i onemoćale, napali ih paraziti i bolesti. Ova grana se morala posjeći, jer se već bila pocijepala do korijena. To sam i uradio u poslednjem trenutku, da ostatku kruške pokušam da produžim životni vijek. Ali, nisam pitao vlasti za dozvolu.

A vlast je vlast, uvijek treba prvo pitati. Ne bih želio da prođem kao Mirnjanin Dragiša Katić. Neću i ‘aps. Zato se i prijavljujem dobrovoljuno SDT, preskačući sva niza tužilaštva. 

Nego časni sudije, iz ovog vijeća VSBP, imam u dvorištu jedan bijeli bor, malo nakrivljen, a sezona je vjetrova, pa bih molio da mi kažete da li smijem da ga malo skratim. Ne bih čitav, samo ono što prijeti da padne na kuću. Ima jedan problem, zdrav je, nije ga nagrizao sipac, kao onaj trupac koji je posjekao Dragiša. Naučite me od koga da tražim dozvolu da ne dođem u situaciju kao ovaj Murinjanin kojem ste poništili oslobađajucu presudu. 

Da budemo jasni, ja sam spreman da priznam krivicu i spreman sam da platim kaznu ako sam nešto slagao, ili dao lažni iskaz. Imao sam priliku kroz posao kroji radim, pa i u jednom privatnom procesu, da vidim ranije kako to ide. Kada posječenu borovinu iz sopstvenog dvorišta prodam nakupcima, ostaće mi taman da platim kaznu za priznanje krivice.

Saberi, oduzmi, drvo od kruške taman ostaje kao čisti dobitak.

I još nešto. Predlažem i Dragiši da prizna krivicu, pa neka vlasti zabavljaju narod sa našim slučajevima, da ne bi razmišljali o tome koliko milijardi su posjekli koncesionari i đe su te pare, ili koliko kamiona bez registracija krstari noću šumskim putevima. Ili, da li se pucalo ili nije pucalo prije deset dana u Beranama. Zašto dalje tragati ko je na vrhu piramide šumske mafije? Dragiša i ja. Sitne li su milijarde pri truloj borovini i četiri kubika kruške.