dr Nikola Banićević

Više od kamena

U monumentalnoj zgradi Međunarodnog suda pravde u Hagu, odjekivala je tišina ispunjena napetošću. Likovi prisutnih i njihova odjeća ukazivali su na prisustvo kolonijalne prošlosti i indokineske kulture i tradicije. Velika, hladna sala bila je ispunjena do posljednjeg mjesta.

Пише: dr Nikola Banićević Види све колумне

U prvom redu sjedi Norodom Sihanuk, tadašnji šef kambodžanske države, obučen u bijelu uniformu. Uspravio se, sa mirnim i hladnim pogledom posmatra kolegijum od 12 sudija.

Naspram njega je Seni Pramoj, predstavnik Tajlanda, bivši ambasador u Vašingtonu, čovjek aristokratskog držanja, koji je na suđenju pokazao izuzetnu elokventnost. Svi čekaju da veliki mermerni sat otkuca podne, kada će se izreći presuda.

Predsjedavajući sudija, Sir Džerald Ficmoris, izgovara rečenicu koju su obje strane čekale decenijama: „Sud, većinom glasova, presuđuje da se hram Preah Vihear nalazi na teritoriji Kraljevine Kambodže.” Tako je tog 15. juna 1962. godine temeljni spor između dvije države formalno, ali ne i suštinski, riješen. Prilikom napuštanja zgrade u Hagu, predsjednik Kambodže je okupljenim novinarima rekao: „Odluka Suda nije pobjeda nad Tajlandom, već pobjeda međunarodnog prava. Naše dvije zemlje moraju graditi mir, jer ono što dijelimo nadmašuje ono što nas dijeli.”

Preah Vihear, drevni hram sagrađen je u 11. vijeku, na uzvišenju na samoj granici između Tajlanda i Kambodže. Nakon što su kolonijalne sile povukle granice ne uzimajući u obzir lokalne odnose, obje zemlje su počele polagati pravo na hram. Tajland je tvrdio da hram geografski pripada njemu, dok je Kambodža smatrala da je istorijski i kulturno uvijek bio njen.

Pitanje vlasništva nad svetilištem nije jedino sporno između dvije države. Problem predstavlja demarkaciona linija u odnosu na hram. Granična linija oko hrama i dalje nije jasno određena, posebno oko 4,6 km² spornog područja. Problemi kolonijalne politike vidljivi su i danas. Postoji više verzija karata: francuske mape iz kolonijalnog doba i tajlandske vojne karte, koje se razlikuju. Problem predstavljaju i političke manipulacije, koje nacionalističke grupe iz dvije države koriste, zloupotrebljavajući različitosti.

Čuveni su protesti iz 2003. godine u Pnom Penu, kada su demonstranti spalili tajlandsku ambasadu nakon što je tajlandska glumica rekla da Angkor Wat pripada Tajlandu. Postoji preplitanje ekonomskih interesa, posebno u pograničnim područjima. Granica je važno trgovinsko čvorište. Postoje brojni nesporazumi oko prava na eksploataciju prirodnih resursa u graničnim područjima, posebno šumama. Kriminalne grupe u obje države koriste granični problem za krijumčarenje robe, goriva, drveta i ruda. Granica se, i pored pokušaja da bude oslobođena vojnih jedinica, ipak militarizuje u kontinuitetu.

Države raspoređuju svoje vojne snage duž granice, a postoje i nedeminirana minska polja, što otežava život lokalnom stanovništvu. Vidljiva je i umiješanost trećih strana, NR Kine i Vijetnama, dok ASEAN iako ima mehanizme za mirno rješavanje sukoba, nije djelotvoran. NR Kina ima snažne trgovačke, vojne i diplomatske uticaje na Kambodžu. Tajland je samostalniji i pokušava balansirati između SAD-a i NR Kine.

Danas su tenzije opet podignute na najviši nivo. Pogranični sukobi su eskalirale, a tajlandski premijer govori o mogućem ratu. Situacija se zaoštrava. Za dva dana sukoba poginulo je 15, a ranjeno 46 ljudi. U borbama je korišćena i vojna avijacija.

Tenzije između dvije države, i time regionalna nestabilnost, u centru imaju hram Preah Vihear, koji je 2008. godine, na predlog Kambodže, UNESCO uvrstio na listu svjetske kulturne baštine. Tajland se ne miri sa tom činjenicom ni danas.

Koliki je značaj upisa na listu UNESCO, možda najbolje govori rečenica predsjednika Kambodže prilikom ulaska u sud: „Ovo nije samo spor oko kamenja i zidina. Ovo je spor oko našeg dostojanstva, identiteta i istorije.”