Vlatko Simunović

Tražili smo i sad gledamo

Sjećate li se mirovnog zastupnika UN u Jugoslaviji? Japanac. Jasuši Akaši. Imala je državna Pobjeda podlistak. Agora. Dobra je to publikacija bila. Dobio sam zadatak da sa njim napravim razgovor. Cijele dvije novinske stranice. Ne sjećam se ko je to finansirao, ali iskupili su na Svetom Stefanu sijede i mudre glave da raspravljaju stvari i poguraju, gdje ko može, nešto važno našim vlastima.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Priliku da se nađem s njim iskoristio sam da razgovaramo o nacionalnom duhu Japana. Nijesmo baš dospjeli da se dotaknemo estetske i moralne dimenzije smrti, Mišimu ću otkriti poslije, ali jesmo porazgovarali o nacionalnom duhu, caru i nacionalnoj časti. Ispostavilo se da taj vremešni gospodin tradicionalne vrijednosti potčinjava poslijeratnom Japanu. Ne samo on. Cio Japan. Kazao mi je da bi Japanac koji tvrdi da je najbolja verzija Japana Japan koji se klanja svetom i nepovredivom caru, Japan koji ima vojsku van političke kontrole, Japan koji ima školu u kojoj buncaju o kolektivnoj harmoniji i državi za koju se vrijedi žrtvovati, Japan koji lojalnost porodici, klanu i državi tretira kao svoj životni plan - bez prava protesta završio kod psihijatra.

JAPAN I ZAOSTRO

U Japanu junak koji je naumio da u svom kvartu digne spomenik nekom ko je kao taisa (pukovnik) carske vojske negdje u Kini, dao zatući desetak hiljada ljudi nije moguć. Nije moguć jer Japan nije psihijatrijska klinika na otvorenom.

I mi u Crnoj Gori imamo svoj Japan. Negdje na Komovina, Uz granicu s Albanijom. Na dvadset pet kilometara od tog Japana imamo Zaostro i na sred njega ljude koji su dali da se u bronzi izlije kip ratnom zločincu, komandantu vojske Otadžinske pokreta u Crnoj Gori, majoru Pavlu Đurišiću. Tačno tim redoslijedom. Đurišić je u kolektivnoj svijesti ex Jugoslovena ratni zločinac.

Rođen sam u Foči a tamo je u februaru 1942. godine, vojska kojom je on komandovao masakrirala muslimanski živalj. Dok je moj stari živio tamo, bilo je preživjelih svjedoka koji su mu pričali kroz što su prošli. Kad bi. to što je čuo prepričavao nekom koga je to zanimalo u mom starom kraju, tražili su da pođem vani i nađem sebi društvo za igru.

ŠVAPSKA KUĆA

Moj đed je kupio kuću i imanje od Mirčete Vukićevića, čovjeka koji u njemačkom zarobljeništu proveo čitav Drugi svjetski rat. Kratko je bio u logoru a potom su ga poslali da radi na imanju staraca čijih su se pet sinova za račun Vermahta borili na Istočnom frontu. Po povratku u Straševinu, Mirčeta je sagradio kuću i imanje uredio “po švapski”. I danas tvrdim, sagradio je naljepšu kuću i postavio najbolje imanje na južnom obodu Nikšićkog polja. Zbog te kuće sam zavolio Njemce.

Kad sam pošao u školu, naučio sam što su Njemci učinili, stigli su filmovi Veljka Bulajića i strijeljanje đaka u Kragujevcu.

U djetinjstvu, imao sam sreću da pažljivo slušam ljude s iskustvom i znanjem. Dva Lalovića. Miloš i Pero. Jedan diplomata, Drugi general.U njihovoj smo rodnoj kući stanovali. Miloš me jednom, na proputovanju prema moru, zatekao dok sam pravio avion od dasaka koje je mom ocu, da gradi košnice za pčele , donosio Boško Đurović. Kazao sam mu što radim i da ću kad završim taj avion s Boškom otići u Australiju.

Njegovanu šaku ambasadora SFRJ u Libiji Lalović je spustio je na moje rame.

- Izabraćeš svoju kuću ili doživotnu tamnicu! Ti biraš - kazao je Lalović.

Iz dubokog džepa lanenih pantalona izvukao je svežanj petohiljdarki. Za mene je izdvojio jednu.

Namignuo mi je kao da sad nas svojica dijelimo neku tajnu. Vidio sam mu leđa. Imao je držanje Vojvode od Kenta kad se spusti na travu Vimbldona da preda šamšpionski pehar.

LENI RIFENŠTAl I BORBA

Kasnije sam, kad slavimo Dan pobjede, gledao stare filmske žurnale. Kad pokazuju odrede njemačke vojske spremne za smotru pojavljivao se jedan s podugačkim ukrasom muškog lica (nos) i nekom špicastom donjom vilicom. Djelovao mi je poznato.

Stara škola je znala da te nauči ko je što. Rasčistio sam s Njemcima. Osnovna, srednja škola. Rani jadi. Upisaću fakultet, smlatiti nekoliko godina na Filozofskom fakultetu i prekinuti agoniju odlaskom u JNA. Završio sam na Banjici. Pješadijsko rekreativni centar. Tako se to kolokvijalno zvalo. Bio sam traljav regrut s ambicijom da se doma vratim prije proljeća. Ispričaću vam kako se stvar zakomplikovala. Polaganje vojničke zakletve. Fotografisali su nas u stroju. Završio sam na naslovnoj strani dnevnog lista Borba i nedjeljnika Front. S fotografijom profila na naslovnim strane izgurao sam to s vojskom do kraja baš lagano. Sinoć sam gledao te slike. Zapanjuća sličnost s vojnikom koji je završio u kadru Leni Rifeštal. Nijesu sve vojske iste ali čeljad u stroju ima istu biološku i nagonsku strukturu.

Moji vršnjaci imaju puške i nasmijana čela. Nijesmo bili podvrgnuti torturama i likvidacijama. Sami smo sebe rastrgli. Iz dosade. Neprimjerenim, niskim, prljavim, ponižavajućim, nehumanim, podlim, nasilničkim, zvjerskim i osvetničkim postupcima, ugrizima za dušu i restrikcijama slobode , upropastili smo sebi budućnost.

Mračni Šopenhauer tvrdi da je najnesrećniji trenutak najnesrećnijih trenutak kada se probude. Nekad posmislim da smo se probudili u najbeznadežnijem paklu. Ljudska zajednica u kojoj je spomenik Pavlu Đurišiću moguć, ne kao fizički objekat, kao sama ideja. Zbrka, kriza mišljenja. To je Crna Gora jučer, danas, sjutra. To je užas. Humana pukotina.

Nerazvijen, neupotrijebljen, neostvaren čovjek koji se spomenikom Pavla Đurišića vraća u svoju osnovu i jarani koji mu pod crnim barjacima terciraju - Sloboda ili smrt i tuku reportere. I svi mi, šetači bez granica, od komunizma do liberalnog kapitalizma, od Crvene armije do Američke ratne mornarice, svi graditelji spomenika Jusufu Čeliću, Ded Đin Ljuljuju, Puniši Račiću...sve grupe građana i sva bratsva, skupa s njima. Zaista smo se imali rašta rađat`. Ovaj eho Njegoševog stiha tretirajte kao stilsku figuru - sarkazam.

Volim ove priče nedjeljom. Da današnje nije bilo, nikad ne bih pomislio na plan da odletim u Australiju i starog Lalovića. I malo me sram što sam za sebe izabrao.