doc. dr Radoslav T. Stanišić

Film – Psiho

Merion predlaže Semu da se vjenčaju, ali, iako je voli odbija je jer ne može da im obezbijedi pristojan život, zbog alimentcije koje plaća bivšoj ženi.

Пише: doc. dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Merion pada u iskušenje kada joj kupac Tom Kasidi predaje 40 000 dolara da upalti za svadbeni poklon njegovoj kćerki. Njen šef Lari ima povjerenja u nju, već je kod njega radila četiri godine, ali nije bio za to da joj Kasidi daje pare na ruke.  Ona  se lomi, odlučuje da ukrade taj novac i  pobjegne iz grada, sama. Prije nego što je otišla iz kancelarije rekla je koleginici da želi da otkupi nesreću,. Marion bježi svojim kolima niz ulice, i na jednoj od njih, tačnije na raskrsnici ponovo srijeće svoga šefa, osmjehnula mu se, on ju je sa zadrškom značajno pogledao.  U panici je i sa velikim nespokojstvom nastavila je dalje uz sjajnu muzičku podlogu kompozitora Bernarda Hermana. Možda bi za nekog bilo ovo i previše dok je za Hičkoka tek povod za pravu psihološku dramu sa unutrašnjim osvjetljenjem onih najmračnijih ponora ljudske psihe. Čovjek je za Hičkoka nepregledan prostor ali i nesagledana dubina.  

Marion u jednoj od prodavnica polovnih automobila mijenja  svoj auto i doplaćuje, od ukadenih para još 700 dolara za drugi auto. Sumnjiva je policajcu i prodavcu, požurivala prodavca da što prije obave kupo-prodaju. Vozi  kroz noć, a onada počinje jaka kiša od koje ni brisači na staklima nisu od pomoći. Prinuđena je da se skloni. Pored puta, malo uvučeno, pronalazi motel Bejts. Poviše motela, na brijegu je velika kuća starog baroknog stila, sa velikim stepenicama, čiji se krov gotovo miješa sa tamnim i olovnim oblacima  kiše. Kroz jedan od velikih prozora  ugledala je  siluetu koja se lagano kreće. Vlasnik motela, Norman Bejts, šarmantni mladi čovjek prijatnog  ali pomalo čudnog lica srdačno je dočekuje smještivši je u apartman 1, blizu njegove kancelarije. Predlaže joj da večera s njim, ništa posebno samo sendvič i mlijeko.  Gostoprimno joj donosi večeru, da bi je kasnije gledao kako se svlači kroz rupicu na zidu. U toj usamljenoj i čudnoj kući živjela je jedna nesrećna žena i majka, čije se razočarenje u život preobrazilo u sebičnost, Ijubomoru i patološku neobazrivost pred kojom je morao da bude zaustavljen razvoj njenog sina. On  djeluje veoma nježno i pristojno ima crne uznemirujuće oči i gest koji privlači, skriva neku svoju tajnu. Normana Bejtsa igra tako osoben glumac kakav je Entoni Perkins, osobenog  izraza što lako privuče pažnju mlade i lijepe Merion Krejn koju tumači Dženet Li.   Dok ona zatvara  prozor čuje glas starije žene koja grdi Bejtsa - to je  njegova majka koja mu viče da ne želi strance u kući, na želi da sluša sve te gadosti i da se drži podalje od njih.   Kad mlad i osjetljiv, a uz to i delikatan čovjek, pozove tako nesrećnu ženu u svoju kuću gdje živi sa majkom, očekuje se, sasvim prirodno, izvjesno dramsko smirenje. Naprotiv, Hičkok tek tu razvija pravu dramu, jer nailazi scena užasa u kojoj stara žena na brutalan način želi da usmrti gošću. Svaki pogled ili predmet tu dobija prijeteću simboliku a sadizam se pretvara u atmosferu koju čovjek ne može da svojim čulima savlada.  

Zato Merion reaguje na pogled, sjenku, šum, tuš u kupatilu (!), otvorene usne, šum haljine, dovodeći sve to u stravičan odnos, to je jedna od najuzbudljivijih i najkarakterističnijih scena u filmu. Međutim, slijedi čuvena scena koja je ušla u sve antologije svjetskog filma - u kupatilu sa bijelim pločicama, pod tušem gdje tuš i slivnik izgedaju kao moćno oružje sa vodom koja ovdje ne predstavlja život, nego njegovu suprotnost, njen vrisak i pokušaj da se odbrani od velikog kuhinjskog noža (koji je kasnije poprilično koriščen u gotovo svim filmovima ovoga žanra). Voda je u bijeloj kadi odnijela krv u tamni slivnik dok se u detalju pretapa sa  okom u kojem se gasi i otiče život. Merion je izbodena   od Normanove majke, lude  žene!? Dok čujemo kako Bejts ljut govori - majko, o bože krv! Strčava niz stepenice i grozničavo uklanja tragove ubistva,  na kraju i preklopljene novine u kojima je umotano 40 000dolara, baca u gepek od auta,  zajedno sa njenim lešom i koferom sve je gurnuo u močvaru iza  motela. Nikada ranije junak komercijalnog filma nije ubijen tako brutalno prije polovine filma!  Kako više ništa nije u domenu logike, sve to postaje do te mjere čudovišno, nestvarno i izobličeno u svijesti aktera da djeluje kao jedan monstruozni okvir. Oni koji to posmatraju na ekranu moraju da se zapitaju otkud sve to, zar je moguće da ta stara žena pokazuje toliko zlo, zagriženost i sebičnost? Da joj nije stalo do sreće sina? Zašto je devojka tako naivna? To je upravo ono što je Hičkok želio!  Merionin ljubavnik Sem od privatnog detektiva Arborgasta saznaje da je njegova ljubavnica ukrala novac i pobjegla.  Zatečen je i ne može da vjeruje da je to učinila. Sem i  njena sestra Lila angažuju se da je nađu i da vrate novac. Arborgast obilazi  pored puta sve hotele i konačno dolazi do motela Bejts. Norman je pokušao da ga izvrda ali se tako joj više spetljao i na kraju mu je priznao da je prije nekoliko nedelja neka djevojka bila kod njega u apartmanu 1, ali, samo je prespavala i ujutru, vrlo rano otišla. Detektiv je bio sumnjičav i odlučuje da neopaženo uđe u staru kuću. Primijetio je siluetu na prozoru za koju mu je Norman morao priznati da mu je bolesna majka. I, dok je detektiv lagano hodao kroz kuću iz sobe je izletjela žena i izbola ga nožem.   Skončao je svoj život iza motela, u močvari. Hičkoku se i ranije zamjerala izvjesna izolovanost aktera od realne situacije, ali on nikad nije podlegao tim posrednim tumačenjima unutrašnjih ljudskih stanja i raspoloženja, smatrajući da sve što želimo da saznamo o čovjeku možemo kroz film da dokučimo neposredno. Kako se detektiv Arbogast nije pojavio u dogovoreno vrijeme sestra Lila i Sem odlučuju da ga traže. Njih dvoje iznajmljuju apartman kao bračni par u motelu  kod čudnog Bejtsa. Od šefa policije Čembersa saznaju da je Normanova majka umrla prije deset godina!?  Ali, ko je onda ta žena na prozoru!? I ko je onda žena koju su zakopali prije deset godina!?  Lila moli šerifa da se policija još ne miješa. Tom Kasidi je obećao ako vrati novac neće je tužiti. Lila u apartmanu nalazi dokaz da je Merion bila tu,u kupatilu, pored wc šolje, komadić papira na kojem su bile napisane cifre. Odlučuje da uđe u sablasnu kuću na brijegu dok Sem bude zagovarao Normana. Lila sa velikim strahom korača i na svakom koraku nailazi na osobenjačke  sitnice da bi na kraju sišla u podrum. Konačno, tamo je ugledela staricu s leđa koja sjedi u stolici okrenuta prema zidu.Obratila joj se i dotakla je za rame; ali, u tom trenutku se stolica okrenula i ona je uz vrisak ugledala preparirani ljudski leš sa ženskom perikom!  Utrčava Norman sa isukanim nožem obučen u majkinu haljinu i s perikom na glavi! 

Spašava je Sem sigurne smrti. Jasno je da je Hičkok kao  britanski reditelj našao način da uskoči direktno u kolektivnu svijest Amerikanaca. Čineći svog junaka tako normalnim, ubacujući erotiku, šizofreniju i ubistvo u jednu jezivu i ozbiljnu priču.  Psihijatar kaže da Norman više ne postoji, on je bio samo polovina , a sad i te polovine više nema , zauvijek. Njegova majka je bila polovina njegovog mozga.  Kad mu je umro otac on je opasno poremećen.  Vezan za majku koja je bila zahtjevna i precizna žena, živjela je skladno sa svojim sinom dok se nije pojavio njen ljubavnik.  Norman je tako gurnut u drugi plan, a to nije mogao da otrpi i prešao je granicu zbog ljubomore. Ubio ih je oboje u krevetu. Posle se kajao samo zbog majke. Da bi svoju savjest umirio uzeo je njeno tijelo i želio je biti sa pola mozga ona. Preparirao je da bi bila ubjedljivija, a onda je počeo razmišljati kao ona, govoriti kao ona. Dao joj je polovinu svoga života, da bi mogla govoriti. S vremenom je postao dvostruka ličnost tako da je govorio sam sa sobom i kada bi naišao na neku privlačnu ženu koju je želio imati, ta polovina, njegova mama, je tada pobjeđivala, i ta  polovina njega je izvržavala ubistva. Radio je sve kako bi održao iluziju da je  živa. Hodao je, oblačio, ponašao se, sve kao ona.To je bio zločin iz strasti ne iz dobitka. Na kraju; Norman Bejts kaže ; - neka me gledaju i vidjeće da ja ni mrava ne mogu zgaziti.  Zbog svega ovoga je Psiho  mnogo više od jednog trilera — ljudska drama koja vodi ne samo evoluciji ovog žanra već ga izjednačuje sa svim drugim oblicima filmskog izraza.