Vlatko Simunović

Zamijeni li je striko?

Tri godine smo imali da zamijenimo lične karte. Tri! Dovoljno da dijete prohoda, progovori i krene u vrtić. Dovoljno da vam obećaju 300 kilometara autoputa i brzih cesta pa da ne sagrade ni dužni metar. Tri godine. To vam je 1096 dana, 26 304 sata, 1 578 240 minuta. A mi? Mi smo čekali. Jer, ima vremena.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Desetak dana pred potonju uru, rok za zamjenu starih ličnih karata ističe 30. septembra – stampedo. U Podgorici, pred zgradom zvanom Limenka prizor kao iz Danteovog pakla. Red vijuga kao zmija, ljudi cupkaju, znoje se, nose flaše vode kao da kreću na pustinjski maraton. Jedan viče da mu je šećer pao, drugi da će mu banka blokirati račun, treći da ima rođaka u inostranstvu i da mora baš danas jer odlazi, ima kartu, on može da čeka avion ali avion neće da čeka njega... Baba u redu kuka: „Đe su vam stolice, đeco?“ Jedna brineta drži u ruci papir i objašnjava da ima „hitan slučaj“ – a muški dio ekipe u redu je gleda kao što lav u onim filmovima za odrasle ljubitelje lova gleda zebru. Dva đetića došla su da obiđu vremešnog gospodina. Traže mu malo za đir po primorju. Mlađi ga grli. Stariji ga pita: „Zamijenili je striko?“ Strikan se hvata za buđelar. Dodaje im dvije novčanice od po 50 eura i važan tvrdi: „Radno im je vrijeme kriminalno!“ Mlađi sinovac se odvaja od strica. Odlazi i kaže: „Mogli su makar mać’ ove strance što čekaju za boravišne dozvole. Da ne dreždiš ođe s njima.“

MAJSTORI ODLAGANJA

Svi su ogorčeni. Na državu, na službenike, na kosmos. Kao da im je neko ukrao tri godine, a ne oni sami sebi. Majstori smo odlaganja. To nije navika – to je naša religija. U psihologiji taj obrazac ponašanja poznat je kao prokrastinacija. Ljudi odlažu obaveze jer im je neki zadatak neugodan. Kratkoročno oslobode se nelagode, ali dugoročno povećavaju stres. Pokušavajući da shvate zašto to rade, istraživači su otkrili da kod nekih akcija neposredno pred istek roka izaziva adrenalinski efekat i pojačava fokus i motivaciju. Otkrili su ljude koji najbolje funkcionišu pod pritiskom i ljude koji su perfekcionisti pa odlažu jer strahuju za ishod, pa odlažu da bi imali izgovor da su radili pod tiranijom kratkih rokova a „što je brzo to je i kuso“...

Kod nas se poslovi ne rade, oni se gomilaju. I kad nam isteknu sati sjurimo se pred šaltere. Službenici blijedi kao da rade u urgentnom centru, narod bijesan kao da ga je neko izveo na robiju.

Da nijesam slučajno ranije izvadio novu ličnu kartu i ja bih bio tamo. I ja bih odlagao s uvjerenjem da će se sve nekako riješiti. Stajao bih pred Limenkom do iznemoglosti, s onim tipom što već puši treću cigaretu, s gospođom koja se kune da je njoj već sve završeno ali nikako da uđe i s onim čovjekom što po stoti put pita: „A kad ću ja doći na red ako uskačete sa strane ka’ zečevi?“ Vjerovatno bih pitao: „Kako ovo ne digitalizuju da se sve od kuće može poslat’, pa da nam telefonom ili mejlom jave kad završe novu ličnu a mi dođemo da je uzmemo?“

Ni administracija nije nevina. Oni nas poznaju bolje nego mi sami sebe. Znaju da ćemo doći zadnji dan i funkcionišu s istim brojem šaltera. Zašto? Jer i oni vjeruju u našu mantru: ima vremena. Tako dobijemo savršeni duet: narod koji ne zna da planira i vlast koja ne zna da predvidi.

I tako ćemo mi da guramo dok je svijeta i vijeka. Kad istekne pasoš – red. Kad dođu vakcine za sezonski grip – red. Ako budu mijenjali novčanice – red. Ako jednoga dana narede evakuaciju zbog meteora koji stiže za tri mjeseca i možemo iz Podgorice poći danas, mi ćemo u red za evakuaciju stati sat ili dva prije udara. Jer mi vjerujemo da je meteor dužan da pričeka.

Albert Ajnštajn je otkrio teoriju relativiteta. Mi smo otkrili teoriju reda pred šalterima i ispred zgrade nazvane Limenka.

IMA VREMENA

Kod nas vrijeme ne postoji dok ne počne da se broji unazad. Do posljednje ure za nas ima vremena. Mi precjenjujemo koliko brzo ćemo nešto obaviti ili potcjenjujemo koliko je posla potrebno da završimo svoju obavezu. Svaki zadatak ostavimo za kasnije, uvjereni da ga brzo možemo riješiti. Uvijek se izvučemo s predajom zadatka u zadnji čas, dobijemo prolaznu ocjenu, pohvalu. Jednostavno preživimo bez posljedica. Naš mozak tu strategiju „uči“ kao funkcionalnu – uči od malih nogu. Dublje razumijevanje Crne Gore bez prihvatanja te tradicije teško da je moguće. Trebamo li je mijenjati? Mislim – strategiju? Ima vremena.