Lidija Glišić

Vještačka inteligencija i prirodni jezici

Danas, kada su nam na raspolaganju ne samo aplikacije za prevođenje već i uređaji koji prevode brzo i efikasno, postavlja se pitanje – treba li naglašavati kada prevodi vještačka inteligencija (VI), a kada prirodna? Jer ono što je nekad bio samo alat komunikacije, sada postaje novo polje tihe podjele posla između čovjeka i algoritma.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Prevodioci će vam reći da se još uvijek ne osjećaju ugroženi od VI „kolega“. Jer, klijenti, za sada, nemaju dovoljno povjerenja u prevode algoritama. Zato prevodioci danas često dobijaju mašinske prevode na provjeru ili tzv. posteditovanje. Osim toga, VI još uvijek nije kreativna u mjeri koju zahtijeva slojevitost jezika: ne raspoznaje ton, emociju, skriveni smisao, suptilnost komunikacije između redova...

Transhumanista Nik Bostrom, istražujući puteve superinteligencije (inteligencije koja nadmašuje kognitivni učinak ljudi), navodi da je VI već uspješnija od čovjeka u mnogim oblastima – ističući kao primjer igre poput šaha u kojoj je još 1997. računar pobijedio šampiona Garija Kasparova. Ipak, Bostrom će na istom mjestu u knjizi istaći da su zdrav razum i razumijevanje prirodnog jezika ostali najteži izazovi na tom putu. „Kada bi neko uspio da stvori VI koja može da razumije prirodan jezik kao odrastao čovjek, taj bi već uspio da stvori VI sposobnu da čini sve drugo što može i ljudska inteligencija.“

Maternja melodija

Jezik nikada nije samo komunikacija, on oblikuje identitet, misao i pogled na svijet. Maternji jezik je povezan s emocijama onako kako strani jezici teško uspevaju. Njime se najpotpunije izražavamo, na njemu sanjamo. Zato je osjećaj tuge i gubitka kada neko nije u mogućnosti da koristi svoj maternji jezik u svakodnevnom životu dobio i ime – lingvistička nostalgija.

Pisci kažu da se stranim jezicima može postići izvjesna distanca prema sebi i svojim emocijama, što je nekada potreban mehanizam pri pisanju. Bekstva i selidbe u tuđe jezike često su bili način da se preživi, ali su istovremeno piscima nudili nove perspektive u sagledavanju svijeta u egzilu – kao oslobađanje od klišea i tradicije u kojima su rođeni.

Emil Sioran je govorio da mu je prelazak s rumunskog na francuski jezik bio težak jer se u izbegličkom jeziku osjećao „kao u ludačkoj košulji“, dok je Nabokov pisao poeziju isključivo na ruskom jeziku jer je, kako je govorio, „neprevodiva“.

Odrastavši u Rusiji uz baku francuskog porijekla, Andrej Makin, nakon preseljenja u Pariz, počinje da piše na francuskom jeziku. Njegove prve romane izdavači su odbijali jer nisu bili prevodi s izvornog ruskog. Zato Makin izmišlja fiktivnog prevodioca pod imenom svog francuskog djeda. Kada je jedan od izdavača tražio „original na ruskom“, Makin je bio prinuđen da cio svoj roman, u kratkom roku, s francuskog prevede na svoj maternji jezik. Gledajući na jezik više kao na instrument, možda i zato što je od djetinjstva bilingvalan, Makin je stvaralačko uzbuđenje smatrao svojim pravim pokretačem.

Pesnik Momčilo Nastasijević će jezik doživjeti kao živu maternju melodiju – duboko ukorijenjenu zvučnu harmoniju maternjeg jezika, koja se ne uči, već osjeća, kojom se povezujemo s vlastitim kulturnim nasljeđem.

Prije neki dan sam gledala film „Breza“ iz 1967. godine u kojem je legendarni glumac Bata Živojinović ostvario jednu od svojih najboljih uloga za koju je nagrađen Pulskom arenom, pri tom govoreći na zagorskom narečju koje mu je do tada bilo potpuno nepoznato.

Sadašnjost i budućnost jezičkog prevođenja

Vještačka inteligencija je u prevođenju odmakla već dosta daleko. Za mnoge svakodnevne, standardne prevode, VI može da pruži vrlo dobru uslugu i ubrza komunikaciju. Međutim, kada je riječ o sadržajima koji uključuju kreativnost, poput književnosti, ili onima gdje su ključni ton i stil, poput filmskih titlova, ljudski prevodilac ostaje nezamjenjiv.

U budućnosti, težeći ka savršenom jezičkom obrascu, algoritmi neće učiti samo riječi, već će morati da razumiju i njihov duh. Osposobiće se da prepoznaju kulturne reference, norme i očekivanja koja oblikuju smisao, a posebna pažnja biće posvećena manje zastupljenim jezicima. Kako je u današnjem svijetu sve više-manje postalo hibridno, tj. spojeno i kombinovano, tako i u prevodilaštvu suživot očekuje mašine i čovjeka.

Uostalom, možda će se ljudi u utopijskoj budućnosti sporazumijevati bez riječi, mislima, a možda je ova današnja uprošćena komunikacija skraćenicama i slikom, koja se već odomaćila u rječniku novih generacija, put ka tome. Jedino što mi je teško da na kraju tog puta zamislim superinteligenciju o kojoj priča autor čuvenog „Pisma iz Utopije“.