doc. dr Radoslav T. Stanišić

Filmska kritika - "XX vijek"

Film počinje sa Olmom, lutkarskom dječijom predstavom,  socijalozmom  i revolucijom. Bogate plodne njive,  polja žita koja podsjećaju na Van Gogov imresionizam i njegovu čuvenu sliku Žitno polje s gavranima, mada ni on nije bio ortodoksni impresinista, već je stvarima prilazio sa nekom latentnom nježnošću.

Пише: doc. dr Radoslav T. Stanišić Види све колумне

Fotografija sa sepijom Vitorija Storara, posebno u velikim Totalima filmu je dala izuzetnu dimenziju. Lokomotiva sa   crvenim zastavama, puna mladosti, simbolizuje nezaustavljivi napredak, mladost u pokretu još nijedna ideologija zaustavila  nije, ali u toj lokomotivi nema Alfreda. Taj voz na početku filma prelazi preko Alfreda dok leži na pragovima između šina, pokazujći  nemoć sa rukama na očima da se izbori za svoj život i da se socijalizuje u novom vremenu. Kroz cijeli film on je rastjelovljena ličnost, negdje je ostao tamo pozadi, u selu, osuđen na propast.  Bertoluči naročitu pažnju posvećuje korijenima fašizma i zlu koje se sve više uvlači među ljude. Scene na trgu obližnjeg grada u svojoj stilizaciji ali i slutnjama i prijetećoj snazi su izuzetno impresivne, mada se socijalni konflikti zamagljuju i ponekad idu za vizuelnim efektima i van smisla koji bi reditelj želio da imaju njegove slike. Ovdje se sažimaju prostor i vrijeme, odnosi uprošćavaju, pa je s jedne strane Olmo sa svojim maglovitim predstavama o pravdi i socijalizmu, a s druge – malograđani i fašisti koji vrebaju iz avlija i kapija malih gostiona, iz prikrajka i iz potaje oslobađajući svoje mračne i niske instikte.  Upečatljiva i efektna elipsa u dva kadra, protok vremena - voz ulazi u tunel sa dječijom  razdraganošću,  a izlazi sa smrknutim licima odraslih ljudi, vojnicima - i opet plodna  zemlja koju niko ne obrađenje, njive koje se žute u daljini spajajući se sa plavetnilom neba. Olmo  kao odrastao čovjek i vojnik   s tim vozom vraća  se na imanje gdje  je nadničario i sakupljao žito. 

Lik Olma veoma dobro  i uvjerljivo iznio je Žerar Depardje. Alfreda, koji je takođe odrastao momak, igra Robert de Niro,  anticipirajući tako da se radi o veoma  talentovanom mladom glumcu i budućoj velikoj filmskoj zvijezdi. Uprvo te 1976. godine, pravi  sjajne uloge u dva  filma. U Bertolučijevom Dvadesetom vijeku i Scorsesevom  filmu Taksista. Pored ova dva aktera, važni likovi u filmu su i njihove žene. Olmo se ženi Anitom, učiteljicom koja dijeli njegove ideje, zabrinutost i angažovanost, stoga zajednički organizuju seljake da se odupru kraljevoj gardi.   Ta scena na nasipu;  - s jedne strane stoje goloruki seljaci i njihove žene leže po zemlji s motkama u rukama, prkose, ne dozvoljavajući gardistima, da na konjima prođu;  je svakako uzbudljiva, ali pomalo i stilizovana plakatom kako bi kontrasti bili što vidljiviji. Vlastela naziva seljake kriminalcima i boljševicima, stavljajući ih tako u istu ravan. Kuća gori, seljaci pokušavaju da je ugase;  optičkim trikom - pretapanjem, kadar sa starim ljudima iza kojih se u drugom planu vide srp i čekić, Marks i Lenjin,  to je  ideološki pamfletizam. Internacinala i crvene zastave,  jasno iskazan ideološki ljevičarski stav. Bertoluči preuzima nešto iz ruskog revolucinarnog filma, ali umjesto romantičarske zanesenosti i revolucinarne patetičnosti tu ima oporosti i posmatranja stvari u drugačijim relacijama.  Želio je da izbjegne ukalupljenost, ali su mu ipak izvjesni kadrovi, ma kako vizuelno fascinantni, ostali na ivici strasno konponovanog šablona i plakata.

Bertoluči se ponekad i oslobađa pretjerane emocionalnosti, možda je to i bio strah od patetike, koja uvjek vreba u takvim scenama.  Svako lice koje se tu pojavljuje, bilo da su predstavnici vlasti ili veleposjednika, s jedne, a seljaka s druge strane, jasno su portretirani pa i svedeni na ono golo tipiziranje. Olmu je dato mnogo prostora ali nije zapostavljen ni Alfredo. On nema snage da se odupre predrasudama svoje klase. Ženi se Adom Polan, ali nema sreće, osjeća se izgubljenim, van vremena i generacije sa kojom se rastao. Socijalni položaj ga tjera na drugu stranu, ali on ne pokazuje želju za suprostavljanjem i zato sve dublje tone u sopstveno razočarenje. Alfredova žena Ada voli djecu. Adu Polan tumači mlada i talentovana, Dominik Sanda, sex heroina toga doba. Olmovu kćerku uči da čita i hrani je kolačima.Ada ne može više da izdrži pritisak i takav  život. Odaje se piću, pokazujući tako njen usamljenički i nesrećni život, odlazi i napušta Afreda. Uprkos velikoj, ne samo klasnoj razlici, Alfredo i Olmo su tokom cijelog njihovog života upućeni bili jedan na drugoga  i čini se da su  se njih dvojica kao drugovi ipak, voljeli. Sticali su zajedno skoro sva iskustva koje život nosi, odrastanje, ljubav, gubitke, razočarenja. Dvije krajnosti su kao takve teško pomirljive,  tako i ostaje,  Alfredo na jednoj,  Olmo na drugoj. Alfredo je mimo svoje volje uvučen u društvo fašista, iako on sa jakim emocionalnim nabojem  negira da je  fašista, ipak trpi posljedice, nije imao snage da se odupre,  on je ipak, vlastelinski sin, ili kako mu je to komunizam ’govorio’ pripadao je starom svijetu. On je neodlučan i indiferentan prema bilo kojem društvenom poretku, naprosto  je  čovjek iz neke druge priče. Alfredo traži utjehe i distancu od  fašističkog ludila u zabavama i u  odlascima sa svojom ženom Adom  na more, pokašavajući da se izdigne iznad svega  što ga okružuje. Ne želi ništa da propusti što mu život nudi , pa tako zajedno sa svojim ženom konzumira  i tešku drogu - kokain. Ipak, Alfredo spašava Olma da ga Atila i i njegovi crnokošuljaši ne prebiju na smrt.

U centralnim djelovima filma opisan je veoma podrobno Alfredov  poslovođa Atila, okoreli fašista jedan od vođa crnokošuljaša. Organizuje paljevine, batinjanja, progone, pljačku i koji se gramzljivo bogati ne prezajući ni od ubistava.  Atilu  igra Donald Saterlend. Saterlend je ostvario veoma jaku i vrlo upečatljivu ulogu. Komunizam naziva zaraznom epidemijom, pokazujući njegovo stanje svijesti i duše, udrajući glavom mačku koja je zavezana, na gnusan način iskazuje sebe i njegov životinjski instikt.  Iza Atile ostaje samo krv, žrtve i zlo. Ubijajući besomučno seljake koji mu prkose pjevajući Bandjera Rosa  pokazuju karakter i snagu u odnosu na   bezumlje, dok  Atila puca u njih. Svaka scena u tom opisu zaslužuje posebnu analizu. Svako tu ima svoju sudbinu, ništa se ne skriva i Bertoluči u nizu opisa ide sasvim do kraja.Te prodore čini ne samo u oblasti psihologije nego još više politike i posebno erotike.Vrtlog je sve dublji pa su i udarci žešći, a od toga zavise i pravci kojim se kreće ovaj film. Odnosi između klasa i ljudi kakvi su i Olmo i Alfredo rijetko gdje su i u literaturi tako podrobno opisani kao što je u ovom filmu. U njega  je Bertoluči unio sve što je u sebi nosio, valjda to i rade svi pravi reditelji, ili gotovo svi.

U filmu imamo i prestavljen jedan cijeli proces klanja svinja i nihovo sortiranje , poeziju sela. A onda slijedi efektan rez i prelazak sa kobasica, na bilijarski stol i  šampanjac,  druga krajnost - boržuazija. Muziku je konponovao Enio Morikone, značajno je podržavala, nenametljivo ali i funkcionalno vizuelne partije filma.  Slikom je pokazao ono što je mislio kada je govorio da ubiti svinju predstavlja veličanstveni  ritual, pravu radost i slavlje, i svoju zanesenost kobasicama, nalazi prostora da u filmu pokaže kako se to radi na imanju Berlingijerijevih  kroz sve faze, od samog klanja i pravljenja onih finih kobasica koje im  pričinjavaju toliko zadovoljstvo.  Zanosio se Ejzenštejnom i Dovženkom, ali je on u suštini vezan za italijansko kulturno i političko iskustvo i uzalud se trudi da ga ponekad negira.

Ako ima idealizacija prisutne su i mračne sile razornih strasti, pa se stalno miješaju elementi epopeje sa baladama,  poezijom, tragedijom, političkim demonstracijama, u kome ideje imaju isto tako važnu ulogu koliko i oni koji ih predstavljaju. Ako su đedovi činili jedan krug, Olmo sa Anitom, a Alfredo sa Adom – drugi, isto tako Atila i njegova žena Redžina su takođe svijet za sebe  i koji ovdje traži prostora za sebe i predstavlja fenomen koji u svojoj bezočnosti djeluje zastrašujuće i poražavajuće. Svaki lik sagledan je kroz njegovo životno trajanje i promjene koje se vrše u vremenu.

Dužinom scena i sekvenci film u drugoj polovina  pada u ritmu. No, s obzirom da je reditelj želio dosta toga da nam ispriča vezano za taj istorijski  period, vjerovatno   se  tu  nalazi odgovor, što je u nekim scenama bilo previše dijaloga u odnosu na filmski jezik. Ako se opisuju ponekad samo osnovna objeležja – ipak Bertoluči ne skriva ni razočarenja ni zablude, čak i kod onih na čijoj je, strani, otvoreno. Olmo i sam doživljava izvjesna razočarenja, kao i njegova klasa, pa mu je zato i prikazan put kojim se približava komunistima. Kraj filma djeluje istovremeno kao epilog, ali i novo otvoreno pitanje – to su oni aprilski dani četrdeset i pete, kada je došao kraj i Musolinijevoj republici i kada su se pobunili seljaci zauzimajući i rušeći sve pred sobom , osvajajući deltu Poa,  i  velika imanja. Oni čine sve kako bi nestalo tragova fašizma, ali je pitanje pred kojim Bertoluči staje – da li je oslobođenjem završena još jedna epoha? Šta će biti sa gazdama ako prežive sve ovo? Da li će se u budućnosti ponoviti prošlost i ne zanose li se već tako dugo seljaci samo idealima, dok zemlju drže drugi u svojim rukama?  

Bertolučijev film ipak je hronika dviju porodica, dviju klasa, različitih ideja, shvatanja življenja, pa i samog postojanja i trajanja. Iskren je, maštovit, ličan, gorak, operski razmetljiv, pun uznemirenosti, najrazličitijih pojmova, slika ali i esencijalnosti na osnovu koje uz sve ideje o socijalnim konfliktima i političkoj demgogiji dolazimo do onog suštinskog – do osjećanja realnosti i zabrinutosti za čovjeka i njegovu sudbinu.  Sve te oznake ga čine neobičnim u savremenom filmskom stvaralaštvu. Uopšte  ne smeta, to što su i Žeraž Depardje i Robert de Niro u ovom filmu nahsinhronizovani na italijanski jezik. Olmo i  njegova ćerka na kraju filma se pobjednički vraćaju i zajedno sa narodom  okončavaju  bezumni Atilin život, na groblju,  po kojem su procvjetale voćke.  Na trgu  imanja Olmo i seljani  sude Alfredu.  Pucajući  u vazduh simbolički označavajući kraj starog načina života. Za seljake  dolazi  novo vrijeme , za njih je Padron ( gazda) mrtav, iako je Afredo fizički, još uvujek živ.  Na kraju filma Afredo kaže 

Olmu: Gazda je živ!  Kamera se izvlači sa imanja na kojem samo ostaju Olmo i Alfrdo koji se opet svađaju, i, tako kroz čitavi Dvadeseti vijek njihovog života.

(Autor je filmski i TV reditelj)