Vlatko Simunović

Arhitektura povjerenja u P. J.

Podgorički ginekolog završio je pod istragom nakon što je jedna pacijentkinja prijavila da ju je tokom, sasvim običnog pregleda, dodirnuo na način koji nikako nije trebalo da se desi. Tužilaštvo odmah kaže da tu ima elemenata seksualnog nedoličnog ponašanja; policija, što je rijetko za naše krajeve, nije čekala. Poslije kratkog zadržavanja, čovjek pušten da se brani sa slobode. Klasičan start.

Пише: Vlatko Simunović Види све колумне

Grad puca na pola

Jedni ga i dalje vide kao “onog starog” ljekara kojem su žene dolazile kad im je trebala smirenost više nego terapija. Drugi tvrde da se „odavno znalo“ da nešto u njegovom ponašanju škripi.

A Podgorica kao Podgorica: godinama naduvamo autoritete, pa ih preko noći strpamo u kantu. Usput se prava pacijentkinja stalno guraju u prašinu. I naravno, opet taj muški dogovor o tome šta je dobro, šta nije, i ko radi šta kome. Žena se, po tradiciji, svodi na “svjedoka koji laže čim progovori”.

Istina je da su se godinama na račun P. J. javljale neke sitne, usputne primjedbe. Ništa zvanično. Bačene rečenice između dvije ture na terasi u Bokeškoj. I u isto vrijeme , gomila žena ga opisuje kao staloženog, pouzdanog, čovjeka kojem bi se vratile bez trunke dileme. I šta onda da radiš s te dvije slike koje se međusobno ne podnose? To je pitanje koje već neko vrijeme stoji u sredini kao neotvorena pošta.

Čitao sam šta stručnjaci pišu o etici u ginekologiji, i oni to uproste do boli: ginekološki pregled nije „običan pregled“. Žena dolazi ogoljena, i fizički i mentalno. To je ranjivost koju muškarci generalno ne poznaju, a odnos između ljekara i pacijentkinje je neravnopravan po samoj konstrukciji. Ako povjerenje tu pukne, sve ostalo se raspada.

Zbog toga ovakve optužbe nikad nijesu samo jedan slučaj. One otvaraju stare pukotine, poluprećutane sumnje, strahove koje ljudi nose godinama kao kamen u džepu. To što neka žena nije imala isto iskustvo kao druga ne znači da neko laže; često znači da šok svako doživi na svoj način. A kad se muškarcu spočitava krivica — on automatski postaje povlašćena žrtva. To tako kod nas funkcioniše, kao neka sistemaks greška koji odbijamo da popravimo.

Tijelo i glas

A stid… stid je nevidljiv, ali prisutan uvijek. To je ona reakcija tijela koja preduhitri glas. Ljudi se nekad ukoče, umjesto da reagiju u trenutku. Pa se onda mjesecima vraćaju na isti momenat, premotavaju ga, pitaju se gdje je granica između neprijatnosti i nečega što se mora prijaviti. Tu je moć najlakše zloupotrebljiva — u tim malim pukotinama.

Zato ona čuvena rečenica “A meni je bio super” lijepo zvuči u dosadi svakodnevnih razgovora, ali vrijedi manje nego što mislimo.

Većina može imati jedno iskustvo, manjina sasvim drugo — i nijedno ne briše ono drugo.

Ovakve optužbe za sekundu izazovu lavinu reakcija. Nekad opravdanih, nekad potpuno malicioznih, samo da se nešto kaže. I baš zato treba ponavljati najosnovnije: javno mišljenje nije presuda. Ako postoji optužba, mora postojati procedura. Istraga, činjenice, sve ono što inače glumimo da imamo.

Crnoj Gori treba ambijent u kojem institucije reaguju same od sebe; okruženje gdje žena može da ispriča iskustvo bez da se pretvara u predmet sprdnje; sistzem pravila gdje ljekari imaju zaštitu kad im treba, ali i odgovornost kad treba. Ništa epsko.

Ovo nije važna priča zato što P. J. ima veliko ime, nego zato što pokazuje gdje smo najosjetljiviji: na spoju moći i povjerenja. Mi se stalno krećemo iz krajnosti u krajnost — ili nekoga dižemo u nebesa, ili ga rušimo kao da to radimo iz hobija. A istina obično dođe tiho, bez ceremonije, i rijetko kome legne.

Negdje sam čitao da se laž može povući, a istina ne. E, tu se prelama sve. Ako je granica pređena — treba to reći bez okolišanja. Ako nije i to treba izgovoriti. Sve što stoji između samo tone još dublje: ljude, institucije, smisao.

I koliko god nam bilo neprijatno, ovaj slučaj mora biti doveden do kraja. Ne da bismo pronašli „krivca“, nego da bismo prestali da miješamo tišinu sa mirom.