Tufik Softić

Kolektori, dug prema prirodi

Ne volim ni da se sjetim kako je Berane bilo prekopano u vrijeme gradnje kolektora i kako smo se snalazili da do kuća dođemo kolima ili pješice, ali benefiti koji su tim projektom ostvareni danas mi daju za pravo da kažem kako uopšte ne razumijem one koji se bilo u kojem gradu protive izgradnji kolektora i fabrika za prečišćavanje otpadnih voda.  Nije to bilo kakav projekat od jednokratnog značaja, već ulaganje u budućnost i na neki način naša dužnost prema prirodi i prirodnim resursima koje savremenim načinom života sve više ugrožavamo.

Пише: Tufik Softić Види све колумне

Kako je pravljen kolektor i takozvano postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda u ovom sjevernom gardu moglo bi se pisati naširoko, ali kao slikovit podatak dovoljno je reći da u ovom trenutku u to postrojenje ulazi sto devedeset kubika fekalne ili druge prljave vode za samo jedan sat. Što bi značilo i do 4,5 hiljada kubika u toku 24 sata. Iz njega, nakon filtriranja u postrojenju i sekvencionim bazenima, u Lim otiče potpuno čista voda. Možda nekome djeluje nestvarno, ali ko god da sumnja, može slobodno doći u Berane da vidi kako to funkcioniše. 

To, naravno, znači da je toliko fekalnih i drugih otpadnih voda prije toga svakodnevno oticalo niz Lim. Smisao tog medjunarodnog projekta bio je između ostalog i u tome da se ne samo riješi problem Berana, već da se, u krajnjem, da i doprinos ukupnom smanjenju zagađenja crnomorskog sliva - Lim, Drina, Sava, Dunav. Nemam baš podatak koliko gradova u tom slivu je riješilo pitanje otpadnih voda kao što je to učinjeno u Beranama, ali sam kao građanin Berana ponosan.

Onda pokušam samo da zamislim kako Lim izgleda ljeti u Bijelom Polju, u vrijeme najnižih vodostaja, sa čak pet hiljada divljih kanalizacionih priključaka na teritoriji te opštine. Gledao sam neki prilog na televiziji gdje čovjek, koji ima kuću u centru grada i nad rijekom, priča kako ljeti zbog neprijatnih mirisa ne izlazi na terasu.

U Bijelom Polju je projekat izgradnje kolektora započet prije nego u Beranama, ali, nažalost, još nije završen, ne znam iz kojih sve razloga. Jedan od njih je i taj što građani ne mogu da se slože gdje da se gradi postrojenje za prečišćavanje otpadnih voda. Naravno da mora negdje na izlazu iz urbanog dijela grada, ne može nikako uzvodno.

U čemu je problem? Treba li i te stanovnike Bijelog Polja dovesti do Berane i pokazati im kako izgleda takvo postrojenje na dnu grada i koliko je od tada rijeka Lim čistija ispod Berana, koliko se obnovio riblji fond najplemenitijim ribljim vrstama. Šta da su stanovnici Berana tada bili protiv gradnje kolektora i fabričkog postrojenja za prečišćavanje otpadnih voda i da ono još nije izgradjeno?

Za one koji i dalje sumnjaju, dovoljno je reći da Uprava za vode redovno uzima uzorak koji iz tog postrojenja odlazi u Lim. I sve već pet godina funkcionise besprekorno.

Berane je, tako, ne samo jedini grad na Limu na njegovom toku kroz Crnu Goru koji ima kolektor i postrojenje, već i jedini na čitavom sjeveru.

Ali, ostanimo u limskoj dolini, u Polimlju. Nedavno su ekolozi iz Plava upozorili da je Plavsko jezero sve zagađenije. Ne mislim sada o dotoku mulja koji se iz rijeke Ljuče i okolnih manjih rječica i potoka taloži u jezeru smanjujući njegovu površinu, već na direktno ulivanje fekalnih voda. Ekolozi su ukazali da oko 350 domaćinstava samo u jednom dijelu Plava, bliže jezeru, još uvijek koristi septičke jame. I u tom naselju su nedavno izgradjene dvije stambene zgrade, bez kanalizacijskog priključka. Iz tih septičkih jama podzemnim vodotocima otpadne vode se cijede u jezeru.

Pitao sam prijatelja koji živi u tom dijelu garda, potvrdio mi je to i dodao kako se on odavno ne kupa u Plavskom jezeru, iako pije svako jutro kafu na terasi sa pogledom na najveće ledničko jezero na Balkanu. Niti da djeci da se kupaju. Iz takvog jezera izvire Lim i odnosi nizvodno zagađenu vodu. Plav još nema kolektor.

Neko bi pomislio kako je Andrijevica mala, ali ne bi bilo teško sračunati koliko domaćinstava uključi makar jednom dnevno mašinu za veš, i koliko se hemije, osim fekalija, putem raznih priključaka, ulije u Lim i stigne u Berane. Zato je potrebno da svaki grad na Limu ima izgrađen kolektor i fabriku za prečišćavanje otpadnih voda. 

Ne gajim iluziju da ću kao nekada piti vodu iz Lima, a bezbroj puta sam to činio kada bih ožednio pored tolike vode u ribolovu. Jednostavno pronađem mjesto u nekom kraju gdje voda kao da ključa od podzemnih izvora, zahvatim šakama i ugasim žeđ. I nikada nisam imao nikavih zdravstvenih problema zbog toga. 

Daleko je i nepovratno to vrijeme, ali moramo sve učiniti da na najmanju moguću mjeru smanjimo zagađenje rijeka. Svak u svom gradu. To je naš dug prema prirodi, čija je riječ uvijek posljednja i koja nas iznenadi nekim poremećajem za koji znamo reći kako se to nikada do sada nije desilo. Nikada do sada ni čovjek nije bio neodgovoran prema vodi kao najvažnijem prirodnom resursu koji je u nekim djelovima planete važniji i skuplji od nafte. Nismo svjesni bogatstva koje imamo i koje ne čuvamo.