Lidija Glišić

Guslarke

U zimski dan, nasred mehane, okupili se muškarci oko gusala. Čuje se: “Uranila Kosovka đevojka, uranila rano u nedjelju, u nedjelju prije jarka sunca…” Da je ovo filmska scena, kamera bi sa brkatih gostiju prešla na gusle, zatim na žensku ruku koja njima klizi, pa na plamenom obasjano lice žene koja prvi put pjesmu “Kosovka đevojka” donosi u narod. Bila je to slijepa, bezimena guslarka – slepica.

Пише: Lidija Glišić Види све колумне

Zahvaljujući njoj, kao i Živani, Jeci, Stepaniji i drugim slijepim ženama koje su se hrabro prihvatile ovog tradicionalno muškog instrumenta, uhvaćen je duh epskog predanja koji se do danas prenosi s koljena na koljeno.

Iva Nenić, autorka knjige Guslarke i sviračice, podsjeća da se u Vukovoj prepisci sa Maksimom Rankovićem pominje i preporučuje slepica Ružica, koju Ranković laskavo naziva “Omirom (Homerom) srpskih šljepica”. Slavista Pavle Rovinski piše o „tetka Nagi“, slijepoj guslarki iz Crne Gore, koja je u prvoj polovini 19. vijeka putovala na konju i zarađivala guslanjem s takvom vještinom da joj, prema Rovinskom, “nikakav guslar nije mogao ruku turit“.

Ovih dana, kada slušamo mračne statistike i analize o nasilju nad ženama, ova uglavnom prećutkivana činjenica da je među ženama tog patrijarhalnog vremena bilo onih koje su se uhvatile gusala, frule i dvojnica djeluje kao podsjetnik na korijene jedne složene, vječne priče o ravnopravnosti i neravnopravnosti polova.
Slijepe žene, nefunkcionalne u surovom vremenu koje je cijenilo prije svega fizičku snagu, upravo zahvaljujući tom svom hendikepu, postajale su neka vrsta narodnih intelektualaca, talentovane za naraciju uz gusle koja se u usmenoj tradiciji naročito cijenila.

Slepice, kako su ih zvali, pominjem zato što iz svog mraka bacaju jedno posebno, drugačije svjetlo na položaj žene u izrazito patrijarhalnom društvu koje nije počivalo na ideologiji, već na strogoj podjeli muških i ženskih uloga. Zato su i slepice, uprkos društvenim barijerama, mogle da pjevaju uz gusle muškarcima, dok su im žene kod kuće držale porodicu.

Ti prvi koraci žene iz intimne atmosfere doma na javnu scenu rezervisanu za muškarce, nijesu prolazili bez osuda i uvreda sa kojima su se guslarke morale izboriti, praveći novu podjelu muško-ženskih uloga.
Moć muškarca toga vremena ogledala se u radikalnim situacijama – ratu, teškim fizičkim poslovima, zaštiti zajednice. Muškarac, koji je zbog takvih poslova često stradao, bio je cijenjen kao redak “resurs” kratkog trajanja.

Ako ulogu muškarca i žene sagledamo iz današnjeg ugla, jasno je da polovi nijesu jednaki po ideologiji, već po stvarnoj sposobnosti žene da obavlja sve što može i muškarac, često i više od njega. Zato je svako nametanje muške dominacije, naročito silom, nedopusitivo i potpuno neutemeljeno u realnim društvenim odnosima.

Podsjećajući da su žene nekada bile gospodarice svakodnevnog porodičnog života, što su najčešće i danas, sjetimo se da se kod nas i dalje u nekim porodicama pita najstarija ženska osoba – baba. O tome su duhovito govorili i neki naši političari, objašnjavajući da je njena riječ u kući posljednja.

Ako zagrebemo dublje u slovensku tradiciju, nailazimo na tezu da je patrijarhalni model možda došao kasnije, a da je najstarija slovenska civilizacija bila matricentrična, možda i matrijarhalna. Zanimljiva su neka antropološka stanovišta koja ukazuju da je majka bila centralna tačka porodične, kulturne ili simboličke organizacije, da je žena bila središte porodičnih odnosa. Čak i kada je politička moć bila u rukama muškarca, ženska figura bila je ključna za zajednicu u kojoj dominiraju ženski simboli, boginje i mitološki i religijski arhetipovi.

Iako pseudoistorijske, ove hipoteze ukazuju da je istorija odnosa između muškaraca i žena oduvijek bila složena. Uprkos tome, žene su i u najtvrđim vremenima, u sredinama gdje je muška moć bila dio opšteg poretka, uspijevale da za sebe pronađu prostor, glas, smisao i dostojanstvo. Slijepe guslarke nas podsjećaju da ženska snaga u našoj tradiciji nije uvijek bila vidljiva, ali je uvijek bila prisutna.