Ирина Марковић /Милица Кашћелан  

PREDSTAVA “SAFRA”

"Hrabrost je danas nužnost"

Predstava "Safra", čiju adaptaciju i režiju potpisuju glumice Milica Šćepanović i Maša Labudović, nastala je po motivima teksta "Važnije polovice" Beatrice Kurbel i Mirne Rustemović.

“Maša i ja smo se hrabro uhvatile u koštac sa tekstom, idejom i planom rada, zacrtale sebi cilj i vrijedno radile da ova predstava bude proizvod naših osjećanja, truda, rada i vještina“, objašnjava Milica Šćepanović.

Nakon crnogorske premijere održane 10. maja u KIC-u Budo Tomović u Podgorici, predstava je odigrana i 18. maja u Zetskom domu na Cetinju.

Njihov završni rad master studija na Fakultetu dramskih umjetnosti u Beogradu u klasi profesorke Marije Milenković, nazvan ''Safra'', ogledalo je vremena koje živimo, svjedočeći o sadašnjem društvu, vrijednostima, trendovima, pozitivnim i negativnim stranama. Kako Šćepanovićeva pojašnjava, magistarska predstava podrazumijeva da student radi sam na svom materijalu, da se bavi po nekoliko mjeseci svojom predstavom i da pokuša da sve što je naučio u toku prethodnih godina studija implementira kroz, u ovom slučaju, angažovanu umjetnost.

“Smatram da glumac mora proći sve, od toga da bude reditelj, dramaturg, producent, rekviziter, kako bi u potpunosti osjetio cjelokupnost jednog procesa tj. jedne predstave“, govori ona.

Ime ''Safra'' alegorično opisuje našu svakodnevicu. Ove dvije glumice, iz perspektive majke, sestre, drugarice, djevojčice, ćerke, supruge i žene pripovijedaju o neiscrpnim temama koje su breme trenutnog vremena, društvene anomalije s kojima je neophodno suočiti se i indirektno pozivaju na podizanje svijesti o neophodnosti činjenja promjena. Kroz ispovijesti i iskustva, one iznova proživljavaju teške i bolne teme predstavljene kroz prizmu satire i humoristične kritike.

Priče o prijateljstvu, majčinstvu, ljubavi, karijeri i djetinjstvu, glumice Milica Šćepanović i Maša Labudović hrabro su iznijele kroz dozu šale, smijeha, pjesme, suza, iskrenosti.

“Hrabrost je danas nužnost, a mi smo je neminovno iskazale ovim projektom. Imati dvije glumice na sceni koje su slobodne, svoje, duhovite, ranjive i iskrene je rijetkost, nažalost“, konstatuje Šćepanovićeva i dodaje da je neophodno govoriti naglas o temama koje su prst u oku, jer se ćutanjem samo pretvaramo u ''ljušture koje ćute, klimaju i lažno se smiju''.

U osnovi predstave nije teško prepoznati djelove života sa kojima se svaki gledalac, makar u jednom trenutku, može identifikovati.

“Razlog stvaranja ovakve predstave jeste i bio taj, da se neko makar u jednoj sceni pronađe. Htjele smo da pričamo o problemima sa lakoćom, da se o nekim stvarima razgovara kroz humor i komiku, da prestanemo da pravimo tabu teme i počnemo da ih normalizujemo“, ističe Maša Labudović.

Podijeliti lično iskustvo o pronalaženju angažmana i posla u sferi umjetnosti, za koje su osjetile da mu je mjesto u predstavi, samo im se nametnulo jer je i to jedan od čestih problema mladih u Crnoj Gori.

“Sve to o čemu govorimo u ''Safri'' je naše, na direktan ili indirektan način. Svaka od tema - majčinstvo, prijateljstvo, karijera, ljubav, politika, nepotizam, nas se tiče, nas dodiruje, u suprotnom se ne bi bavile ovim temama“, konstatuje Milica Šćepanović i dodaje da je lijep osjećaj dijeliti svoju borbu, jer onda znate da niste sami u njoj.

U predstavi se stavlja akcenat na nerijetku tendenciju našeg društva da se osvrćemo na minula vremena, pridajući im preveliki značaj, nesvjesni važnosti trenutka u kojem živimo i borbe koja je neophodna za perspektivniju budućnost. Ne sakrivajući nezadovoljstvo stalnim isticanjem kolovkijalnog izraza ''U naše vrijeme mi smo..'', Milica Šćepanović mišljenja je da bi bolje bilo da živimo sada i ovdje, da stvaramo najbolje što možemo, nego da budimo duhove prošlosti na svakom koraku.

“Da ste u vaše vrijeme malo više i pametnije djelali, možda se moja predstava ne bi zvala ''Safra''. Zato se ja vodim logikom da želim da ostavim nekim budućim klincima ono što nama nisu ostavili ili bar u namjeri su imali da nam uruše: slobodu, čist vazduh i po koju rijeku“, napominje ona.

Jedna od pouka predstave podvlači da je potrebno istrajati u današnjem vremenu koje trpi prepreke, nepravde i poteškoće.

“Za sve u životu potrebna je volja. Ukoliko radite nešto što volite, ukoliko vas to pokreće, dovodi do neprekidnog razmišljanja, ako vas to nešto obuzme onda znajte da ste na pravom putu“, sugeriše Maša Labudović.

Dobra volja često zahtijeva da budemo naoružani strpljenjem i optimističnim duhom, ako želimo da istrajemo do kraja. Prema mišljenju ove dvije glumice, safra kao osjećaj tjeskobe, negative i bolešljivosti je stvar odabira. Iako se ne može pobjeći od negativnih stvari, nepravde i bola, to negdje čovjek mora da procesuira i prihvati da postoji, jer, kako kažu, u odbijanju realnosti ne stoji rješenje.

“Razgovor, ljubav, hrabrost, iskrenost su recept za sreću. Okruži sebe dobrim ljudima, okruži sebe duhovitim, plemenitim, nezavidnim ljudima i vidjećeš kako se i sam mijenjaš“, zaključuje Milica Šćepanović.