[ Vlatko Simunović, TVCG ]

TAJNA LJUBAV KRALJICE JELENE

Budo Simonović: To je bio Miloš Markov Lopičić s Meteriza

Novinar i publicista Budo Simonović objaviom je nedavno knjigu "Tajna ljubav kraljice Jelene". Na naslovnici je slavni kraljevski par Jelene Savojska i Viktor Emanuel. Na poleđini je lik markantnog Crnogorca u tradicionalnoj nošnji. Da li smo na tragu rješenja jedne do danas neriješene ali omiljene nepoznanice iz cetinjskog perioda predbračnog života pete kćerke knjaza i kralja Nikole Prvog Petrovića, najpoznatije crnogorske odive i italijanske kraljice Jelene?

BUDO SIMONOVIĆ: To je, rekao bih, osovina knjige. Međutim, knjiga je mnogo više od toga. Jesu tu ispričane priče o dvojici mladića koji se pojavljuju u ranoj mladosti princeze Jelene, odnosno dok je u cetinjskoj čamotinji čekala đuvegiju dostojnog njene ljepote i porijekla.

Jeste u tim pričama, uvjeren sam, konačno skinut veo tajnosti koji je pokrivao taj period života princeze Jelene, ali je to tek jedno kraće poglavlje knjige primjereno količini podataka do kojih sam došao o tim njenim neostvarenim ljubavima - o perjaniku Milošu Markovom Lopičiću s Meteriza i legendarnom nacionalnom heroju Finske, maršalu Karlu Gustavu Emilu fon Manerhajmu.

Koliko god bile zanimljive i intrigantne, ipak su to samo epizode u prebogatom životopisu Jelene Savojske. Finac je poznat u literaturi, prvenstveno po oreolu vojničke i državničke slave koja prati njegovo ime, dok je ime drugog nesuđenog zeta knjaza i kralja Nikole, njegovog perjanika Miloša Markova Lopičića, sada prvi put spomenuto i njegova sudbina podrobnije opisana. Detaljnije u knjizi pročitajte. Mislim da nije nezanimljivo. Naprotiv.

PORTAL RTCG: Uloga Karla Gustava Emil fon Manerhajma u životu Jelene Savojske nije zanemarljiva. Njegova namjera da zaštiti njeno dostojanstvo otklonila je mogućnost da crnogorska princeza postane ruska carica. Koliko je realna ta priča o kćerki Kralja Nikole na carskom prijestolu Rusije? Pretjerivanje?

BUDO SIMONOVIĆ: Po podacima do kojih sam ja došao, uvjeren sam da je to bila sasvim ozbiljna i realna priča i veliko je pitanje kako bi se sve završilo da nije bilo tog nesrećnog incident u kom je, s krajnje časnom namjerom, jedan od aktera bio baš taj, kasnije slavni Finac. Jelena, inače kumče ruskog cara Aleksandra Drugog Romanova, osam godina je bila u Petrovgradu, školovala se u Institutu Smoljni i već sa četrnaest, petnaest godina počela je da privlači pažnju mladoženja sa carskog dvora koji su se okupljali na balovima. 

Mladi ruski carević Nikolaj Drugi Romanov se zagledao u nju i tu je bila na vidiku jedna zaista fina ljubav. Međutim, na jednom od tih balova dogodio se incident. Princeza Jelena je bila u društvu Finca Manerhajma, koji se kao aristokrata školovao na vojnoj akademiji u Petrovgradu i ispoljavao neskrivenu naklonost prema stasitoj Crnogorki, što je očigledno i njoj prijalo. Na balu se zadesio i Arsen Karađorđević, djever Jelenine seestre Zorke, čovjek prijeke naravi i sklon piću i kavzi. Kad je Jelena odbila njegov poziv za ples pošto se, izgleda, prema njoj i ranije nedolično ponašao, on je burno reagovao i počeo da je vrijeđa.

Manerhajm je stupio u zaštitu crnogorske princeze. Bačena je rukavica. Uslijedio je dvoboj u kom je Finac teško ranjen. Taj dvoboj dobro je došao ruskoj carici koja se, uz snažnu podršku dvorskih dama germanske krvi protivila da princeza s malog crnogorskog dvora postane žena ruskog carevića i jednom na svojoj lijepoj glavi ponese krunu ruske carice. Kao dama fatalne ljepote koja je bila bila kobna za jednog visokog aristokratu nije više mogla biti dio te priče. Počelo se govoriti da njena ljubav nije talična. Tako se, poslije osam godina, Jelena morala vratiti da na Cetinje, da u tom nedohodu čeka sebi ravne prosce s evropskih dvorova, a favorizovane princeze njemačkog porijekla dobile su šansu.

Neposredno nakon smrti svoga oca Aleksandra Trećeg Romanova, Nikolaj Drugi Romanov naprasno je oženio njemačku princezu Alisiju. Vojvoda Gavro Vuković piše da je mnogima bilo poznato da je Nikolaj Drugi htio uzeti princezu Jelenu za caricu ali mu nije moglo biti iz razloga dvorskih intriga. Nema razloga da mu ne vjerujemo. 

PORTAL RTCG : Kakva je dalja sudbina Manehajma?

B. SIMONOVIĆ: Nakon oporavka od rane zadobijene u dvoboju sa Karađorđevićem, on je zatražio prekomandu na daleki istok i napustio Moskvu. Na rastanku se ipak sastao sa Jelenom, poklonio joj buket crvenih ruža i zakleo se da je nikad neće zaboraviti i da se nikad neće oženiti.

Oženio se ipak, ali se taj brak brzo raspao, a Jelenu zaista nikad nije zaboravio. Svake godine, izuzev tokom Drugog svjetskog rata, 18. avgusta, na Svetu Jelenu, gdje god da je bila, Jeleni je stizao buket crvenih ruža, ukrašen svijetlo-plavom i bijelom trakom, bojama finske zastave.

Na rečeni dan posljednji buket je dobila 1949, godine, u Monaku, na Azurnoj obali. Manehajm joj je poklon uručio lično. Imao je pred sobom još nekoliko mjeseci života. Dirljiv je i potresan opis tog čina.

Svjedoci su vjerodostojni. - Prije nego štro umrem, molim za čast da se poklonim pred najljepšom ženom i najvećom kraljicom vijeka - pisalo je u poruci osamdesettrogodišnjeg maršala, legendarnog heroja Finske iz prve polovine dvadesetog vijeka, čovjeka koji je u nekoliko navrata bio i predsjednik Finske, a kojem su ljekari u tom trenutku prognozirali tek još nekoliko mjeseci života… 

PORTAL RTCG : Dugotrajna su među Crnogorcima nagađanja o tajnoj, đevojačkoj ljubavi princeze Jelene na Cetinju. Vi ste uvjereni da je to bio perjanik Miloš Markov Lopičić s Meteriza. Kako ste došli do tog saznanja?

B. SIMONOVIĆ: Nagađanja i nedoumice na tu temu meni je prekratio Radovan Strugar s Meteriza, jedan veoma ozbiljan i temeljan čovjek. Prije nekoliko godina mi je ispričao mi da on i njegovi vršnjaci s Meteriza dobro pamte Miloša Markovog Lopičića koji je preminuo 1963. godine u dubokoj starosti.

Kazao je i da su ga mještani smatrali nesuđenim zetom knjaza Nikole i da je do posljednjeg dana svog dugog života jadikovao za Jelenom. Bio je čovjek izuzetne fizičke ljepote. I kao starac stasom se izdvajao među ljudima. Nikada ga niko nigdje nije vidio sem u crnogorskom odijelu. Prav kao koplje, urednih bijelih brkova, savršenih crta lica... Kako narod kaže: da ti ga oko ugrabi u hiljadu.

Pričali su ljudi da bi se uznemirio kad god bi ga neko pitao što o Jeleni. Govorio je da mu je srce ponijela preko mora. Kad je mislio da ga niko ne vidi i ne čuje glasno je jadikovao za njom. I Radovan Strugar i drugi s Meteriza koji pamte Miloša Markova, a posebno publicista Krsto Pejović čijoj je majci Miloš bio ujak, ispričali su mi da je on u osami znao da zapjeva:  O Jelena moja strasti, što mi život upropasti! Naravno, da ne bude nesporazuma: ta ljubav, nesumnjivo, nikad nije izašla iz okvira skrivenog, potajnog pogleda i blagog osmijeha kad bi se negdje u prolazu sreli. Možda i neka jedva čujna riječ ili nježni stisak ruke. Ništa više. To je morao biti odnos čist kao suza.

A ne treba zaboraviti: princeza Jelena je, kao djevojka formirana u Petrovgradu gdje je u to vrijeme sve prštalo od života, po povratku na Cetinje samovala šest godina. Stoga nije ni čudo da joj je u takvim okolnostima, u danima duge samotinje i čamotinje pažnju privukao i život koliko toliko uljepšao pogled i osmijeh apolonski lijepog perjanika Miloša. Nije tu bilo grijeha… 

PORTAL RTCG : Vaša knjiga je među tematski sličnim djelima specifična. Ne bavite se samo zvjezdanim momentima u životu žene koja je sa skromnog crnogorskog dvora uspjela da bude krunski dragulj najstarije evropske dinastije, kuće Savoja. Pišete i o njenim zabludama. Koja je najkrupnija?

B. SIMONOVIĆ: Kad predstavljate kompletnu ličnost Kraljice Jelene, prve Crnogorke s kraljevskom krunom na glavi i najpoznatije crnogorske odive, to podrazumijeva i priču o njenim zabludama. I ona sama o njima govori.

Ona o mogućnosti obnove crnogorskog kraljevstva je, mislim, najveća. Jedinu neslavnu stranicu svoga života Jelena Savojska je, čini se, ispisala 1941. Nije se na pravi način usprotivila kada su fašisti okupirali njenu otadžbinu Crnu Goru.

Njeno nepobitno humanističko i antifašističko opredjeljenje očigledno je u tom trenutku nadvladala lična slabost. Ona je, po svemu sudeći, obnovu crnogorskog kraljevstva shvatala kao očev amanet.

Bila je povrijeđena što je Kralj Nikola detronizovan pa je zaumila da obnovi kraljevski presto na Cetinju i kruniše nekog od Petrovića koji su bili legitimni nasljednici krune. Najlogičniji izbor je bio njen bratanić,  princ Mihailo Petrović,  sin Mirkov, odnosno  unuk  kralja Nikole.

U više navrata ga je pokušavala nagovoriti da prihvati krunu. Prvi put, on je to odbio još 1930. godine kad su bili naumili da ga krunišu kao albanskog i crnogorskog kralja. On je, međutim, ostao dosljedan.

Nije podlegao tetkinom uticaju i nije prihvatio krunu ni na početku Drugog svjetskog rata, a nije popustio ni kada su nacisti pokušali da ga pod mukama prisile na to. Fašisti su ga krvnički tukli, nudeći mu krunu i slobodu, a on je sve odbio i do kraja rata ostao u nacističkom konc logoru. Časno se držao. Bio i ostao predratni, ratni i poratni gospodin, skromnog imovnoga stanja, ali dostojanstven čovjek.

Aristokrata duhom, antifašista po uvjerenju, Jugosloven po ubjeđenju. Takvog su ga upamtili njegovi savremenici. U njegovim memoarima čitamo da se već u mladosti nepokolebljivo opredijelio za princip punog jugoslovenskog jedinstva, a cijelog života je čuvao i nosio sa sobom grumen zemlje iz rodne Crne Gore… 

PORTAL RTCG: Pročitali ste svu dostupnu literatiru, više od dvije decenije se bavite životom kraljice Jelene. Koje su činjenice na rešetu vremena iskristalisane kao neporjecive?

B. SIMONOVIĆ: Citirao bih Kristijana Sikardija koji je smatra kraljicom tišine koja čovjeka oduševljava kao bistra i čista izvorska voda, koja je sve vrijeme od dolaska u kuću Savoja do danas voljena i respektovana od strane cijeloga italijanskog naroda. 

PORTAL RTCG: Odgovor postoji u knjizi, ali treba postaviti pitanje - da li je to crnogorsko tumačenje ili pouzdan podatak?

B. SIMONOVIĆ: To je istina i mimo te druga ne postoji. To svjedoče nebrojeni spomenici širom Italije od imena ne makar kojih ulica, trgova, bolnica, velikih prvenstveno zdravstvenih institucija.

U Mesini su joj, recimo, podigli veličanstven spomenik dostojan kulta kraljice iz naroda koji je rođen upravo u tom gradu u vrijeme stravičnog zemljotresa koji ga je zadesio, kada je kraljica Jelena ostavila svoju jednogodišnju bebu i kao obična bolničarka više od dvadeset dana nesebično pomagala unesrećenim u toj katastrofi.

Nakon povratka njenih moštiju i počasti koje su joj tom prilikom ukazane u Italiji je u toku proces njene beatifikacije. Uopšte ne sumnjam da će Jelena Savojska u Italiji biti uskoro i zvanično biti proglašena i slavljena kao svetica. 

PORTAL RTCG: Što bi Crna Gora mogla ili morala učiniti?

B. SIMONOVIĆ: Na jednoj od promocija ove knjige, jedan od prisutnih me pitao šta je to kraljica Jelena učinila, čime je nesporno najznamenitija crnogorska odiva zadužila svoju domovinu. Jelena, neporecivo jedan od najvećih humanista u poluvjekovnoj italijanskoj istoriji, sve što je činila, sve velike humanitarne akcije i poduhvate koje je preduzimala, nije činila zbog slave i krune i uporno je nastojala da ostane u sjenci, anonimna.

Može se samo zamisliti koliko je takvih akcija pokrenula, šta je sve činila za svoju otadžbinu, na koje je sve načine, uglavnom potajno, pomagala i svog oca na crnogorskom prestolu i tolike druge nevoljnike kojima je pomoć trebala. Za ilustraciju evo jednog primjera koji sam, nažalost, saznao pošto je knjiga otišla u štampu. U kući porodice Popović na Njegušima i danas se čuva skupocjena proteza, vještačka noga njihovog pretka, glasovitog majstora – zidara Sava Dumova.

On je nesrećnim slučajem izgubio nogu do kuka i kad je izgledao da će ostati doživotni bogalj, da se više nikad neće latiti zidarskog alata i zanata, iz Italije je stigla proteza na kojoj bi i danas savremeni protetičari pozavidjeli….

U Podgorici je, konačno, nedavno podignut skroman spomeničić kraljici Jeleni, ali mislim da Crna Gora tek treba da se zamisli da li je to adekvatno oduživanje duga prema njoj, odnosno prema ženi – pravoj patrijarhalnoj, požrtvovanoj ženi sa ovog kamena.

Ne mogu reći da sam to učinio svjesno, planski, ali mislim da je recenzent knjige profesorka mr Zora Jestrović,  tačno zapazila da je ovo, ustvari, prva, kompletna priča, saga o ženi – Crnogorki, koja je odvajkada nekako ostajala u zapećku, bez punog imena i prezimena, bez zaslužene priče o njenom požrtvovanju, hrabrosti i pregnuću kojim je nerijeto nadmašivala muškarce.Pri razmišljanju o dugu prema kraljici Jeleni, mislim da se prvenstveno mora imati u vidu njena velika žrtva, kako je za interese Crne Gore i njene dinastije žrtvovala svoju mladost i ljepotu, kako je pristala da se uda za jednog stigmatizovanog i fizički njoj ni u kom slučaju neodgovarajućeg čovjeka, kako je pristala čak i da se prevjeri da bi se ostvario taj brak,očigledno sklopljen iz interesa.

On će se, istina, vremenom izroditi u jednu finu, porodičnom srećom oplemenjenu ljubav,ali je za divljenje i poštovanje njena žrtva.