[ A.B. ]

POPULARNI LjEVIČAR

Simbol otpora u Palestini: Petnaest godina od smrti pjesnika Derviša

Od smrti poznatog palestinskog pjesnika Mahmuda Derviša prošlo je 15 godina. Ovaj ljevičar je zbog svoje popularnosti i društvenog angažmana bio jako popularan među novinarima.

Derviš je rođen 1941. godine u Palestini. Njegova porodica je nakon rata 1948. godine ostala na teritoriji današnjeg Izraela.

Derviš je u mladosti bio ljevičar. Razočaran opštom situacijom 1970. godine emigrira. Od tada do smrti, Derviš će biti putnik. Pisaće prozu i poeziju i postati simbol otpora Palestinaca i svih potlačenih u svijetu.

Tokom svog života dao je značajan broj intervjua u kojima će govoriti o sudbini Palestini, ali i o književnosti i ličnim strahovima i nadama. Ti intervjui su toliko zanimljivi da se mogu nazvati "ispovjednom prozom".

Jedan od intervjua Mahmuda Derviša preveo je profesor Džemo Redžematović. Redžematović se bavio i prevođenjem Dervišovog pjesničkog opus u četiri toma.

Derviš je u jednom od intervjua istakao da voli da čita klasične tekstove, grčku književnost, Šekspira i Servantesa.

"Ja sam jedan od onih koji vjeruju da je zlatno doba ljudske poezije dvadeseti vijek, jer poziva na globalne jezike i poetiku. U svakom jeziku prava revolucija ostvarila se u poeziji i stvorila nove kosmičke osjećaje, bilo da uzmemo englesku, francusku, špansku, grčku ili rusku poeziju, tog kvalitativnog broja pjesnika nije bilo ni u jednom stoljeću. Istina je da nemamo Šekspira, Dantea, ni Homera, ali ovaj kvalitativni broj nije bio dostupan ni u jednom stoljeću", govorio je Derviš. 

Poručivao je da svaki pjesnik ima neophodnu snagu za obuku da se zaštiti od iskušenja oponašanja.

"Postoje tekstovi koje privlači imitiranje, koji zavode. A svo pisanje je inače mješavina tekstova i pisanje preko pisanja. Za književnost nema početka ni kraja. Međutim, najvažnije je postići karakter sopstvenog glasa i učiniti da taj glas stanuje u ono što će se dodati prethodnom pisanju. Postoji opasnija imitacija, a to je da pjesnik imitira samog sebe. Ako se mora imitirati, bolje je da ga imitira neko drugi, jer je tekst drugog bolji od njegovog. Postoji ogromna količina napisanih tekstova i pjesnik ih može samo ponovo pročitati i kontemplirati. Ono što je potrebno je da padnemo pod uticaj a ne da imitiramo. A ako taj instinkt mora živjeti, onda bi pjesnik trebao imitirati nekog drugog, jer ako oponaša sebe, to je veća nesreća", govorio je Derviš.