LOV NA ČUVENOG GERILCA

Čovjek koji je ubio Če Gevaru

Juče je obilježeno 85 godina od rođenja legendarnog kubanskog revolucionara Ernesta Rafaela Gevare Linča de la Serna - "Čea".

Sjedimo u velikoj kancelariji, usred Santa Kruza, Bolivija, okruženi jutarnjim suncem, knjigama, fotografijama, skulpturama. Pogledom tražimo lice zbog kojeg smo došli. Ali, ovo je poslednje mjesto na svetu gde bi taj "najslavniji portret" uopšte mogao biti. Svuda je, osim tu.

Kao na filmskom setu; stari lisac, "bogartovskih" brčića, zalizan, odmjeren, u uštirkanoj košulji, razgovara o danima koji su se nagomilali od prošlog susreta. Priča o svemu, osim vremenu. Novost je da je u kućnom pritvoru. Evo Morales, socijalistički predsjednik nije ga voleo, a kako i bi.

Dok klimamo, starac zapravo zna, da ovdje, opet, uopšte nismo zbog njega. Ali to je njegova sudbina i čini se da je vrlo pomiren s njom.

Pukovnik ili pokojnik

Naš domaćin i sagovornik je Gari Prado Salomon. Niste čuli? A ako vas pitamo ko je Ernesto Če Gevara? Znate! E upravo prst sudbine spojio je ta dva čoveka, i onda ih vječno razdvojio. Pukovnik ili pokojnik, rekla bi pjesma, ili u ovoj životnoj situaciji tek general i ikona. Ništa više, a niti manje.

Još daleke 1970. godine u planinama Sijera de Madre, mladi kapetan Prado s grupom vojnika, nakon 11 meseci potrage, zarobio je tada već poznatog revolucionara Če Gevaru. Fotoaparat koji stoji na stolu ispred nas je jedan od neprocjenjivih suvenira iz tih dana. Gledamo i fotografije, nekoliko prvih snimaka je napravio Če a ostatak general Prado.

Obojica mladi, Če bradat i zapušten, izluđen od neizvjesnosti i planine u kojoj se skrivao mjesecima, i kapetan Prado, ponosan u novoj američkoj uniformi.

"Znali smo da je u tim brdima. Mjesecima smo ga tražili, na kraju je upao u našu zasjedu. O tim trenucima, snimljeno je na stotine reportaža, filmova, knjiga, mada po meni tu se nije dogodilo ništa epsko. Bio je uplašen, potpuno zapuštenog izgleda. Pružali su otpor, na kraju se predao. Veoma jednostavna vojna akcija, bez puno gubitaka", pripovijeda general, ne spominjući imena.

Sve ostalo je istorija, ali istina o Čeovom hapšenju izrečena od "ovog" čoveka, zaista je nekako posebna, teška. General je jedini i istinski svjedok posljednjih trenutaka života poznatog "izvoznika" revolucije i čuvar kontroverzne tajne njegovih zadnjih riječi i poruka. Sva romantika o Čeu, idealistu, revolucionaru, romantiku, potpuno je zbrisana pred ovim vojnikom.

Mlada noć

Dva vojnika pogledala su se oči u oči. "Ja sam Če Gevara, nemojte pucati predajem se. Ja sam vam vrijedniji živ nego mrtav, nemojte pucati ...", riječi su koje je prve čuo od legendarnog revolucionara.

"A šta ću, bio sam jako srećan jer sam znao da je napokon došao kraj akciji. Isto tako, ne mogu ne spomenuti koliko sam bio u šoku kada sam shvatio da je upravo taj neugledni čovjek ispred mene famozni Če. Bio je sav u dronjcima, nepodnošljivo je smrdio. Nikada to neću zaboraviti. Jedva je izgovarao tu i tamo koju riječ, moral mu je bio ispod nule. Potpuno uništen čovjek", priča general.

"Zatvorili smo ga u školskoj zgradi u La Igera i nakon što sam obustavio akciju otišao sam do Čea. Pitao sam ga da li je dobro, treba li mu kafa ili cigareta. Pogledao sam mu ranu na nozi, sve je bilo u redu. Netačno je da je uhvaćen jer je bio ranjen, rana mu naime nije ni krvarila. Fizički je bio iscrpljen, ali ne zbog ranjavanja već vjerovatno radi više dana gladovanja i astme.

Odlučio sam da prema njemu postupam časno vojnički i on je stekao neku vrstu povjerenja prema meni. Počeli smo razgovarati, što ćemo ponavljati u još nekoliko navrata tokom noći. Prvo me pitao šta će se dogoditi s njim. Objasnio sam mu da smo neke njegove saborce, uhvaćene nekoliko dana ranije, poslali na suđenje u La Paz.

Rekao sam mu i da je u Boliviji maksimalna kazna zatvora 30 godina te da kod nas ne postoji smrtna kazna. Nakon ovog saznanja malo mu se popravilo raspoloženje. Do tada je bio polumrtav, a tada mu se vratio sjaj u oči ", opisuje Prado. No za Čea, ta noć - 9. oktobra 1967. godine, još je bila mlada.

„Game over“

Nedugo zatim, zazvonio je telefon . Predsjednik Republike Barientos , nakon vijećanja , izdao je kratku zapovijest . General je izašao i postrojio vojnike . Zapitao ima li dobrovoljaca. Bila su sedmorica. Odabrao je Marija Terana Zatim ulazi u sobu gde sklupčan u uglu sedi Če. Razgovaraju. General izlazi sa zlatnim satom. Izlazi i Če ispred odabranog vojnika. Bolivijske planine proparao je prasak. General se brijao. Vojnik nije mogao spavati tu noć. Niti mnoge posle .

U kancelariji tišina. Gramofon vrti u prazno. Samo se čuje škripa invalidskih kolica. General gasi gramofon. Kao stotine puta do sada zaključuje da je sve ostalo samo stvar reprodukovanja majica, kapa, naljepnica, postera, marketinga.

 "Marketinga i ničeg više! To je jedna obična farsa o heroju! Uspomena na kojoj se odlično zarađuje. Hvatanje Če Gevare bila je prva ozbiljna stvar oko koje su uspeli da se dogovore zvanični Vašington, Havana i Moskva. Svi oni, dakako iz drugačijih razloga, željeli su Čeovu smrt i jasno je da je on bio izdan. S druge strane njegova smrt označila je kraj gerilskog ratovanja koje je Če do tada neumorno zagovarao i opisao u svojoj istoimenoj knjizi. Na kraju, sve što je radio u Boliviji bilo je u suprotnosti s preporukama i tezama o ovakvom ratovanju koje je do tada zagovarao. Če je u Boliviju poslan da umre. Mi smo samo odradili posao. Uostalom bilo ga je tada teže naći nego pobijediti ", nastavio je.

Če Gevarin Roleks

Prilikom zarobljavanja Če Gevara je kod sebe dva sata marke Roleks, poznati Dnevnik iz Bolivije, pištolj, fotoaparat te još nekoliko sitnica. Svaka od njih među kolekcionarima danas vjerovatno vrijedi suvog zlata.

"Če mi je tokom noći prije no sto je smaknut dao oba Roleksa. Nešto ranije su mu ih uzeli moji vojnici, ali sam mu ih ja vratio. Valjda iznenađen tim činom zamolio me da ih pričuvam, pa ako se njemu što desi da ih pošaljem na Kubu. Naime jedan sat je bio njegov, a drugi od ubijenog saborca. Te Roleks satove su imali svi vodeći revolucionari s Kube kojima ih je dao Kastro nakon pobjede. Nakon što je ubijen, njegov sat lično sam zadržao, a drugi dao svom komandantu u la Pazu", kaže Prado.

Naravno da smo ga zamolili da nam pokaže i Čeov sat.

"Kada je Bolivija sredinom 80-ih godina uspostavila diplomatske odnose s Kubom sat sam dao u njihovu ambasadu te ih zamolio da ga uruče nekome od Čeove porodice. Bez obzira na vrijednost nisam želeo više imati nešto što mi ne pripada ", ispričao je Prado.

Ohrabreni generalovom pristojnošću, pitamo, da li vjeruje u Čeovu kletvu, koja je zapravo dostigla sve one koji su učestvovali u njegovom ubistvu. Zaobišla je samo Fidela Kastra, koji ga nije ubio, već ostavio u planini. Naime, vojnik Mario Terano se propio i potpuno propao, danas je živ ali život mu je tek sijenka, nikad nije dao niti jedan intervju, generalov sopstveni pištolj opalio i doživotno ga prikovao za kolica, vojnici koji su uhvatili Čea gotovo su redom umirali, ludjeli, nestajali, ...

"Većina ljudi uopšte ne razumije ko je bio Če. Nakon revolucije na Kubi vodio je program odmazde nad političkim protivnicima i ubio na stotine ljudi. Kada smo ga uhvatili promijenio je ploču i molio za svoj život. On za mene nikada nije bio heroj, a nije ni sada. Tek lik s onih majica. Obična moda! Kakva kletva, to su gluposti ", zaključio je general, unijevši nam se u lice.

Danas

Stari lisac nas zatim prebacuje u sadašnjost. Izgleda da je o toj noći 1967. godine sve rekao. Naime, Evo Morales, prvi demokratski izabrani predsednik Bolivije iz redova Indijanaca, u kancelariji ima portret Če Gevare i nerijetko ističe da je Če još simbol slobode, pravde i jednakosti, ali i dodaje "danas su drugačija vremena".

General nastavlja: ​​"Evo Morales umesto da slavi čovjeka koji nam je upao u zemlju i divi mu se, trebalo bi da slavi vojsku koja ga je uhvatila. On ne razumije da ga je Kuba poslala da ga se riješi. Ovdje mu je čak i komunistička partija okrenula leđa. Bio je potpuno sam. Prevario se došavši u Boliviju. Odabrao je potpuno pogrešno mjesto za revoluciju".

Odlazimo. Crna pomoćnica otvara vrata. General s trema klimne. Pitamo se nama ili policajcima u civilu. Jesu li i to njegovi vojnici? Je li na isti način tada klimnuo i Mariju Teranu? Danas je u Boliviji, vrlo teško razaznati ko je čiji "vojnik"!

Tako to ide sa idolima

Legendarna fotografija Alberta Korde s likom Ernesta Če Gevare proglašena je jednom od najznačajnijih prošlog veka. Sam fotograf od nje, osim slave, nije imao neke koristi i nije zaradio ni jedan dolar. Fotografija otisnuta na majice prodana je u stotinama miliona primjeraka, kao i knjige koje je napisao sam Če te one u kojima drugi autori opisuju njegov životni put.

Kako to obično biva sa idolima, vremenom su mu pripisivane odlike koje nije imao, a sve ono loše sto je učinio poput smaknuća zarobljenika nakon pobjede na Kubi, jednostavno je zaboravljeno. A kako i ne bi kada se od uspomene na njega i danas odlično zarađuje.

"Če turizam" na Kubi toliko je unosan da ova karipska država vjerovatno na njemu godišnje uprihodi vise nego od poznatih cigara i ruma.

Ništa manje razloga za zadovoljstvo nemaju niti stanovnici bolivijskog grada Valegrandeu i obližnjeg sela La Igera u kojem je „comandante“ ubijen. Danas će naivnom turisti tamo za koji dolar čak i svaki drugi 30-godišnjak reći da je upravo on s Čeom dijelio posljednji obrok uoči smaknuća.

Izvor: Index.hr