Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Подешавaња

Умањи / Увећај

Изаберите тему

Основна тема
Црно/бијела тема
Инверзна тема

Iz ugla

21. 01. 2022. 09:54   >>  28. 02. 2022. 14:42

PIŠE: VLADO PEROVIĆ

EP u rukometu – priča peta!

EP u rukometu, priča u nastavcima, a ova peta, posvećena je veličanju pobjeda, što je crnogorska tradicija. Posvećena je ne jednoj, onoj prvoj, slučajnoj, niti onoj drugoj, potpuno neplaniranoj, nije posvećena ni ovoj trećoj, koja je došla, kao dar sa neba za narod, kojem malo treba, da se raduje.

Ova kolumna posvećena je onome što dolazi, našoj najvažnijoj pobjedi, najvažnijim pobjedama, onim našim, dnevnim, koje će napraviti onu najveću, za izmjenu, redefinisanje kolektivnog stanja uma, koja će nam zarotirati glavu, da više vjerujemo u sebe i prve pored sebe.

Lijepo nam je Marija Vuković pokazala kako možemo biti jedno kad hoćemo. Naša Mara je bila divan primjer kako u jednom biću možemo da vidimo tačno ono što želimo, da to što nam se sviđa preuzmemo za sebe, a da ono što nam ne dira emotivne žice, poštujemo i zagrlimo. Marija je jedna, rođena sa pečatom, putuje kroz život, sa oznakom, čuvaj lomljivo, baš zato, što je ugradila u sebe sve ono što nas specifično razdvaja, a kroz nju spaja.o

Jedna je Mara.

Da bi zavoljeli jednog, jednu, dovoljan je pogled, kažu, da bi ostali da volite, treba nekoliko komplikovanih hemijskih reakcija, ali kažu, sve počinju i završavaju sa srcem. Kardiolozi bi vjerovatno imali manje posla, da to srce, ne širi se i ne raste, pumpa ubrzano, svaki put kad zavolite, valjda onda baš zato i boli, kad nema zamajac, kad ga nešto ne gura, kad ne pulsira tijelo, kad oči ne zasijaju. Ne cijenimo srce, a to je, kao da ga nemamo.

Zaljubiti se u tim, lako je, kad pobijeđuje. Često me mori ona, koju je negdje Nikola Jokić izgovorio, a koju je sigurno negdje čuo i prepisao, jer je tačna, precizna, jer boli, jer nas iscrtava, osjenči, bolje nego umjetnik i olovka. Mi ne volimo sport, volimo pobjednike. Tačno je, u milimetar nam sudi, nepromašivo je oružje, ta rečenica, protiv nas, ovakvih, kakvi jesmo. Negdje, zaboravimo na ono mitsko, u dobru i u zlu, kad se naguraju minusi u koloni bez pobjeda, svjednoća nas zarđa, korozija nas prekrije, kolotečina dokolice pokrije.

Muška rukometna reprezentacija zaslužila je da se voli mnogo, odavno. Većina nas će reći, znaš li kad sam ja, a ustvari, to je samo odbrambeni mehanizam za sve ono vrijeme, kada nijesmo znali, nijesmo mogli ni da pretpostavimo, nije nas interesovalo, niti nas doticalo. Gledam ovih dana, pričamo o volji građana, opet povlačimo epitete, iz srednjeg vijeka, za prijatelja, kuma, komšiju, koji ne misli kao mi. E, isto tako, od danas do sjutra, razmišljamo i o ovima što ih veličamo.

Kada nam nijesu bili dobri, po našim, visoko postavljenim kriterijumima, razvlačili smo ih kao žvakaću gumu, niko se ne sjeti od nas, da izađe ispred ministarstva, vlade, skupštine, da iscima predsjednika, da progovori, dajte ovim momcima, dostojanstvenu mogućnost da se takmiče sa jačim, većim, brojnijim od sebe. Izađosmo li nekad da se izborimo za one koji nas predstavljaju na terenu, sve nas? Za neke druge, izlazimo brže, češće, lakše.

Problem crnogorskog sporta nije neriješiv, samo treba da se neko bavi, sportom. Treba da shvati da nijesmo spremni da godinama čekamo tu neku jednu generaciju, koja će mimo svih nemogućnosti, prslih vaterpolo gaća ili izbucanih bilo kakvih dresova, iskočiti, uzeti što je zaslužila i proći kroz naše srce, da je kalemimo na primjere čojstva i junaštva. I Marija i rukometašice i vaterpolisti, danas, sjutra, rukometaši, med su u našem čaju, pršuta u sendviču, gambori u statističkoj greški, da ne kažem, šta su u banani...

Kažu da treba da pišem kraće kolumne, da bi doseg bio jači, naporno je, brzo se živi, ljudi nemaju kad, plutaju misli, iskoči notifikacija, prebace se na drugi naslov. Saglasan. Moj problem je što nijesam nikada razmišljao o dosegu, uvijek o onom jednom, jednoj, koji su spremni da čitaju do kraja, ako imaju šta da pročitaju. Taj jedan, ta jedna, neka uzmu za sebe, svaku riječ, svako slovo, ikad napisano, prigrle ih i neka krenu dalje. Jedino tako, ako ne budemo površni, ako ne budemo izgoreli u momentu, zarotiraćemo ono stanje uma da nas poput periskopa, izbaci na površinu, da ugledamo horizont i zalazak Sunca.

Gledajući jednu, nekad, dok je iza nje, padalo Sunce, dok su se razlivale boje, shvatio sam da i dalje gledam nju, bez obzira na sve boje. Bez obzira na pejzaž, kolorit, horizont, nebo, paperjaste oblake iz dječjih pjesama, floru i faunu. Ništa od toga, nije mi skretalo fokus sa nje. Kao u portret modu dok fotografišete sa telefona, sve ostalo je, tako lijepo i šareno, jedinstveno, bilo je blurovano i mutno, jer sam u svom srcu, imao bolje i originalnije i bliže, iz srca do žile, preko one vene na čelu, što se pojavi, samo kada je najbitnije.

Tako fokusirano, treba da gledamo svakog našeg čovjeka, bio pekar, limar, moler, oprosti Miladine, morao sam, svakog umjetnika, vajara, slikara, poetu, svakog tenisera, rukometašicu, paraolimpijca. Kao jednog od nas, koji je isturen svijetu, da nas predstavlja. Ako ne znamo da ih podržimo, ne treba ni da nas bude. Ako možemo da ih uzimamo u usta, kada ne ide, ako možemo da ih slavimo, kada je sve kako zamislimo, onda moramo da pokušamo da im stvorimo uslove da budu pravi tamo gdje nas predstavljaju.

Danas, lako je veličati Simića i drugove, danas, lako je i lijepo biti dio ovog naroda, dok adrenalin bije u potiljak, struji tijelom i dok se udaramo u prsa kao mlad primjerak ljudske vrste u Odiseji. Danas, sve je lako i lijepo, dok se ne pogledamo u taj isti obelisk iz Odiseje u svemiru, u to naše ogledalo, ono malo, kad peremo zube ili ono veliko, kada se skockamo da nekoga impresioniramo. U tom ogledalu, kriju se odgovori, jesmo li ikada izašli, da podržimo one koji nas predstavljaju? Ne moram da pišem odgovor, znate ga sami, bez obzira koliko nijeste bili pred ogledalom.

Ajmo, konačno, jednom, da se manemo istorijskih knjiga, porodičnih stabala, grbova, zastava, da podvučemo crtu i stanemo ne samo iza sebe, nego uz prvog do sebe, da pronađemo neku našu liniju od šest metara, da odbranimo prostor, onaj što nam zagađuju ovi što se dijele i što nas dijele, da pronađemo zajednički presjek u onome što nas najviše interesuje, da nam đeca budu zdravo i da se bave onim što požele. Daj, da im pokažemo da mislimo najbolje, tako što ćemo stvoriti komotan prostor za one koji dolaze.

Ovim momcima je u Mađarskoj, došlo na naplatu, sve što su radili u svojim karijerama. Ajde, da ovo što nam oni donose, pretvorimo u talas radnih navika i odgovornosti, da surfujemo niz prave odluke, da unesemo malo emocije u uniformisanost, dajte da iskoristimo ovu njihovu energiju, sklad, homogenost, harmoniju, musketarski kodeks, u sve sfere onoga što život zovemo. A njima dajte satisfakciju da je od njih nešto počelo. Ni plate, ni premije, ni dnevnice, dajte im samo osjećaj da su bili bitni, da nas promjene, kada nam je najviše trebalo.

Ovaj narod je navikao da improvizuje, da se snalazi, da mu fali, da mu rijetko pretače. Ovom narodu možda treba baš tako nešto, da iz ničega, napravi svašta. Ovom narodu je možda poslije toliko godina, potrebno da napravimo sistem, da ovaj uspjeh rukometaša, da ona pobjeda Danke Kovinić ne bude incident, greška postojećeg, nego konačan ishod, sistema koji ćemo zajedno da napravimo, da poštujemo proces i sačekamo i dočekamo nagradu.

Dozovite se, vrijeme je da neko odriješi kesu, da ne zaboravljamo petlje, da ne probijamo rokove, da ne plaćamo penale, nego da uložimo novac na naše momke i djevojke, da se kladimo na njih, u njihov razvoj, talenat, ljepotu, vještine. Crna Gora mora da ima mnogo više sportista, sposobnih da prođu likvidni kroz život. Jedan od načina da se to desi, moramo da im stvorimo uslove da preskaču prepreke na tom putu, lakše nego što smo činili do sada. Može se iz blata do zvijezda, ali ne tako često i toliko njih. Napravite sistem, stvorite novac. Između sad i nikad, uvijek biram prije nego poslije. Zato, ne razmišljate u međuvremenu, uradite sve što se može, sad.  

Пратите нас на

Коментари0

Остави коментар

Остави коментар

Правила коментарисања садржаја Портала РТЦГВише
Поштујући начело демократичности, као и право грађана да слободно и критички износе мишљење о појавама, процесима, догађајима и личностима, у циљу развијања културе јавног дијалога, на Порталу нијесу дозвољени коментари који вријеђају достојанство личности или садрже пријетње, говор мржње, непровјерене оптужбе, као и расистичке поруке. Нијесу дозвољени ни коментари којима се нарушава национална, вјерска и родна равноправност или подстиче мржња према ЛГБТ популацији. Неће бити објављени ни коментари писани великим словима и обимни "copy/paste" садрзаји књига и публикација.Задржавамо право краћења коментара. Мање

Да бисте коментарисали вијести под вашим именом

Улогујте се

Најновије

Најчитаније