Nebojša Šofranac

Nakon 252 godine: Odlazak fudbalskog Šćepana Malog

Prije nego što se vratimo na hronologiju najgore etape u istoriji FK Budućnost koja se desila kao programirano za 100.rodjendan što je svjetski kuriozitet, da nešto kažemo o "fenomenu Lalatović" i sada već epohalnoj transformaciji podgoričke publike. Da će otići brzo Lalatović znali smo svi, samo je bilo pitanje da li će postaviti novi rekord.

I postavio ga je sa 53 dana, ali kao da mu je žao što to nije uradio nakon Jezera kako reče sinoć, onda bi bilo samo 39 dana što bi ga pozicioniralo jako visoko i na svjetskoj listi. Ali bolje da sačuva to za naredne pokušaje, kao Duplantis. Njegov bilans 1-2-4 je baš loš, ali čak smo mu izbrisali poraz 3:0 od Belupa kojim je debitovao, bio bi još gori.

Uspio je ostati čak kraće nego u Zariji, i kraće nego u Lučanima prošle sezone kad je odlično krenuo, ali onda šokantno pobjegao na poziv Vojvodine, preuzeo njih treći put, ali onda i njih napustio i ostavio u čudu i bijesu. I bez obzira na to Lučane ga opet zove, fenomen pravi. Ovo u Podgorici je bilo kao igra masakra, fitilj kratak, stanje haotično, svi uslovi da može svakog trena da ode, ali ipak i slatkorječive izjave, tribine zapaljene euforijom, zna se da će otići, ali dočekan kao božanstvo. Publika je nasjela kao da je lopta prvi put stigla u ovaj grad. A stigla je prije 100 godina i kakve su veličine samo tu prošle, igračke, trenerske, ljudske.

I otišao je sinoć na jedan način koji je opet teško opisati. Izbjegao je naše medije, tačnije velikog šahovskog asa i naratora Dragana Popadića iz Radio Tivta kojem je odbio intervju, a onda telefonski sve "skresao" Telegrafu (Beograd) i tako poručio upravi da ga ne moli i oprostio se od crnogorskog fudbala. Bizarnije ne može. Taj intervju su u roku od par sati naravno prenijeli svi, da ne pričamo da je kao lavina u istoj rečenici pričao o recepciji, njivama, reflektorima, suđenju, upravi, lažnim obećanjima, platama i nešto malo o igri. I sve to prolazi tako, jer je napravljen vašar od kluba, posrtanje na svim nivoima. A nekad su ovaj klub vodili ljudi od struke, karaktera, riječi.

Neko ko nije izvorno doživio fudbal u SFRJ sigurno da ne može biti svjestan ove istorijske groteske i kako je sve bilo drugačije, počev od same publike. Titogradska publika je bila poznata kao vatrena i "objektivna", ali prije svega je razumjela fudbal. Zapad je nepogrešivo znao da procijeni trud i klasu svakog igrača kao i trenera. Ovdje su dočekani bez euforije i Marko Valok i Gojko Zec, i trebalo je puno velikih pobjeda pa da zasluže aplauze, a kamoli ovacije. Jedan Špaco Poklepović došao je 1987. nakon što je vodio moćnu generaciju Hajduka, pa je najveće aplauze dobio avgusta 1989. kad je došao kao protivnički trener Borca iz Banjaluke, a ne dok je bio ovdje.

Jedan sličan Lalatoviću po temperamentu i izjavama bio je Živadinović 1986, ali on je slavio na Marakani i Poljudu, bio jesenji vicešampion Jugoslavije, druga dimenzija. Ta publika je znala sve i nije se zadovoljavala šminkom. Nekoliko decenija kasnije kao u svemu ostalom se nazadovalo umjesto da se napreduje. Saznanja su više nego površna, zaključak se izvodi gledanjem slika od tri sekunde na društvenim mrežama, nema se živaca da se pročita tekst duži od četiri reda. Sve prednosti tehnologije pretvaraju se u ogroman hendikep, stvaraju se generacije digitalnih teletronika koji ne vide stvarnost ispred nosa.

Nije onda nikakvo čudo što su pali svi kriterijumi, što se klanjanjem dočekuje fudbalski Šćepan Mali, trener za kojeg se zna da će odmah otići, da nije tako davno bi se zaustavila ova destrukcija i nesposobni kadrovi koji vode klub. Lalatović je najmanje kriv, čak je sve do sinoć bio i ekstra korektan, Podgorica je ta koja je davno posrnula...