Mitovi o Zakonu o slobodi vjeroispovijesti

Istina: Ovim zakonom se utvrđuje prosta pravna činjenica da kulturno blago koje je kroz vjekove stvarano od državnog novca pripada državi, odnosno svim građanima. Dakle, samo ona vjerska imovina koja predstavlja kulturno dobro, a sticana je od javnih prihoda države ili je bila u državnoj svojini do gubitka nezavisnosti Crne Gore 1918. godine, biće registrovana kao državna svojina. I to samo pod uslovom da ne postoje dokazi da nad tom imovinom pravo svojine ima neka vjerska zajednica. Sa druge strane, ako je neka vjerska zajednica stekla određenu imovinu u skladu sa zakonom koji danas važi ili koji je nekada važio, država će to poštovati. 

Mit: "Srpska pravoslavna crkva je starija od države Crne Gore i svi pravoslavni vjerski objekti na teritoriji Crne Gore su njeno vlasništvo".

Istina: U vrijeme Knjaževine i kasnije Kraljevine Crne Gore, Srpska pravoslavna crkva, kao pravni subjekt pod tim imenom, nije postojala. Imovina koju je pravoslavna crkva koristila na teritoriji Crne Gore prije 1918. godine bila je vlasništvo države, što dokazuje činjenica da vjerska zajednica nikada nije imala pravo da bez saglasnosti države raspolaže imovinom koju je koristila. U članu 719 Opšteg imovinskog zakonika Knjaževine Crne Gore iz 1888. godine izričito se navodi: "Nepokretna dobra pravoslavnih crkava i manastira ne mogu se nikako prodavati ili inače ustupati, bez naročita dopuštenja državne vlasti". Kako je opšti pravni princip, još iz rimskog prava, da vlasništva ne može biti bez prava raspolaganja, sasvim je jasno da je država, a ne crkva u Crnoj Gori vlasnik vjerskih dobara. Dakle, crkva je koristila imovinu i ubirala plodove od vjerske imovine, ali je vlasnik te imovine u Knjaževini, kasnije Kraljevini Crnoj Gori nesumnjivo bila država.

Mit: "Država tjera vjerske zajednice da se registruju"

Istina: Ne postoji zakonska obaveza vjerske zajednice da se registruje. Međutim, one vjerske zajednice koje ne žele da nadležni državni organ evidentira podatke o njihovom imenu, sjedištu, adresi i zastupniku, neće imati sve pogodnosti koje uživaju registrovana pravna lica, odnosno neće imati status pravnog lica. Procedura registracije vjerske zajednice je veoma jednostavna i ne razlikuje se od pravila registracije pravnih lica koja inače važe u crnogorskom pravnom sistemu.

Mit: "Država hoće da izbaci SPC iz pravoslavnih hramova i da na njeno mjesto dovede CPC“

Istina: Najbolja potvrda da utvrđivanjem državnog vlasništva nad vjerskim kulturnim dobrima država ne namjerava da ugrožava prava vjernika jeste činjenica da je Prijestonica Cetinje, a ne SPC, upisana kao vlasnik Cetinjskog manastira, pa to ni na koji način ne ograničava prava i slobode svještenstva i vjernika SPC u jednom od najznačajnijih kulturnih, istorijskih i vjerskih zdanja u Crnoj Gori. Dakle, predloženi zakon utvrđuje imovinska prava države nad vjerskim objektima koje je sama država gradila i sticala kroz vjekove i koji predstavljaju kulturnu baštinu i imovinu svih građana Crne Gore. Ovim zakonom se ne uređuje vjerski život unutar bilo kojeg vjerskog objekta, niti se bilo ko izbacuje ili useljava u vjerske objekte.