Sanja Tomović

Selo koje pamti, a Miljan priča

Kažu da ime sela Ljuta u Donjoj Morači nosi u sebi i bol i snagu. Jedna priča veli da je nekadašnji junak Ljutica Bogdan u moračkim provalijama izgubio konja i tako u nesreći ostavio trag u imenu mjesta. Druga verzija, prizemnija i možda bliža svakodnevici, kaže da su zime bile toliko oštre, život gorak i težak, da je selo jednostavno moralo ponijeti ime koje peče, Ljuta.

Ali, paradoks Morače je upravo u tome , iako su uslovi života surovi, ljudi su ovdje, poput Miljana Bukilića, ostali pitomi, topli i spremni da riječima i osmijehom podsjete na to da ni najtvrđi kamen ne može ubiti ljudskost.

Danas u Ljutoj gotovo da nema života.Napuštene kuće, put zarastao u korov, napuklih staza i ognjišta na kojima se dim više ne bije. Nekada blizu tri stotine domaćinstava, danas jedva petnaest. A preko godine, samo jedan čovjek ostane da čuva pusta ognjišta.

U toj tišini među planinama koje paraju nebo, sjedi Miljan Bukilić starina od osamdeset sedam ljeta, čiji je jezik, kako se našali, brži od uma. A zapravo, u njegovoj riječi sabrano je i iskustvo, i mudrost, gorčina i ponos.

Za Portal RTCG, Miljan je otvorio srce i govorio o svome životu, mukama i radostima, ali i o onome što ga tišti dok gleda kako mu rodna Morača ostaje pusta.

"Sinko, ovdje je nekada bilo blizu tri stotine domaćinstava, sada nema možda petnaest, a preko godine ostaje samo jedan čovjek u selu, koji živi sam. Ja zimu provodim kod djece u Bjelopavlićima, ali čim prođe Blagovijest ja hitam mojoj Morači. Šta da ti kažem? Ništa mi se ovo ne sviđa. Sve smo zapustili i opustili. Niko ne razmišlja o budućnosti omladine, pa ni oni sami, a Bogme ni za stare nikad teži vakat bio nije", kaže Miljan.
Govori bez patetike, ali svaka rečenica nosi težinu. Iza njega su decenije braka, rada, stvaranja. Sa suprugom je živio u braku četrdeset osam godina, skladno, kako naglašava, a već sedamnaest godina otkako je ostao bez nje, najviše ga tišti samoća.

"Neobično mi je i teško bez nje. Da je živa, iako sam vremešan, još bih ponešto radio. Ovako, bez nje, volje nemam. Teška je samotinja", priznaje Miljan.

Morača je rodna, ali pusta.

"Nema puta, ustvari put je više za terenski auto nego za mala kola, nema djece, niko se više ne ženi i ne udaje. To stvara problem narodu i državi", kaže nam Miljan, i kao da nas podsjeća na ono što se svi pravimo da ne vidimo , da prazna sela ne znače prazne kuće, već praznu budućnost.

Njegove riječi nose i sarkazam i mudrost.

"Mnogo znači kad imaš ili nemaš tetku u Vladi da te negdje uposli. Onda ti je pasoš i granica zagarantovani. Selo i seljak su podigli ovaj narod i državu, a sad niko neće ni da uči zanat, ni da se lati motike. A može lijepo da se živi kad si svoj gazda. Ali putevi su nam nikakvi, škole odavno zatvorene, ambulante nemamo, i narod ide, ide gdje je bolje i lakše", kaže Miljan.

On se prisjeća i vremena kada su obećanja bila svetinja, a riječ vrijedila više od potpisa.

"Ranije se čovjek po riječi cijenio. Sad toga nema, i to je tužno", dodaje Miljan.

Njegov pogled često odluta prema planinama, dok govori o svemu onome što je narod proživio.

"Mi smo izdržali sve i svašta , ali smo bili složni . To nas je održalo. Sad smo se zavadili, podijelili , a diplome sumnjivog porijekla nas dokusuriše. Oni što znaju i rade, ili odoše put bijeloga svijeta , ili rade za badava", priznaje Miljan.

Uz sjetu, osvrće se i na današnju omladinu.

"Mi smo od malih nogu bili u životu, nismo bili gosti u sopstvenim životima. Znali smo i zapjevati i zaigrati, ali smo bili ozbiljni kad je trebalo. Služili smo vojsku, a ona je mnoge napravila čovjekom, i toga više nema. Današnja omladina često troši dane kao da ih imaju na stotine u rezervi. A život ne čeka", konstatuje Miljan.

Priča i o prirodi, o Morači koja danas rađa i smokvu i luk, o bogatstvu koje stoji neubrano. O seljacima koji bacaju vunu u jame, dok narod nosi uvozne prnje.

"Kako nećemo biti bolesni kad ne znamo ni šta jedemo ni šta oblačimo?", pita se , s onim domaćinskim razumom koji je često precizniji od svih analiza i statistika.

Posebno se sjeća crnogorske žene, čije ime izgovara s poštovanjem.

"Žene su nekada mnogo žrtve podnijele za ovu zemlju i narod. Mučan im je život bio. Sve su nosile i svako breme izdržale da bi se ognjište održalo. Nije to bilo lako . Svaka je rađala po desetoro djece, koliko je samo truda trebalo opanke da napravi za toliko čeljadi, a kamoli što drugo. I svi smo bili srećni", prisjeća se Miljan.

A onda, okrene se i prema nama novinarima. Sa dozom razumijevanja , ali i kritike.

"I vi, novinari imate težak i odgovoran posao. Slabo ste plaćeni, izloženi opasnostima i nepoštovanju svaki dan, a opet narod od vas čeka istinu. Nije vam lako, ali vam je posao potreban kao hljeb", poručuje Miljan.
Dodaje da se u Ljutu nekada moglo doći autobusom, a danas do Kolašina, do doktora, nema prevoza, osim taksi.

" Sad rijetko ko naiđe, osim putnik namjernik. Ako moram do grada taksi je skup, ode mi pola penzije. A kud su ljekovi? Kako? Od čega?", kaže Miljan.
Ipak, ponosan je na ono što je ostavio iza sebe .
"Najviše mi znači što sam od svoje djece napravio poštene i čestite ljude. To mi je najveći ponos", ističe Miljan.
Na kraju razgovora želio je da poruči mladima na vlasti, omladini i svima koji budu željeli da čuju njegovu riječ.
" Treba malo više da se radi i da se vodi briga o državi i naraštajima koji dolaze. Morali bi zadržati mlade i pametne ljude, da ne uče škole i odlaze da tuđinu služe. Ko hoće da ostane na selu, treba mu pomoći. Ko hoće da radi u državnoj službi , ako je sposoban i vrijedan , ne treba ga saplitati. Bez omladine i znanja, nema budućnosti. A bez sela nema ni države", poručuje Miljan.
Potom gotovo šapatom, dodaje.
" Teška je samotinja. Ali, neko od dvoje uvijek mora ostati sam", zaključuje Miljan.
I tu staje. Ne dodaje više ništa. Samo gleda u vrhove moračkih planina koje su i njemu i njegovim precima bile i sudbina i blagoslov i utočište. Tamo, dok sabira život i razmišlja o svom putu koji još traje , Miljan ostaje svjedok vremena koje nestaje.
Oko njega raste korov, ali on nije korov. Miljan je svjedok, dok sjedi na kućnom pragu, postaje jasno ono što nam je njegova bistrina prenijela, čovjek je na kraju, ono u šta gleda, a on gleda u Moraču.
U tišini sela i planina, u Ljutoj gdje ptice još pjevaju i gdje priroda šapuće staru priču, Miljan nas podsjeća da sela možda umiru, ali da sjećanja na one koji su ih nosili nikada neće biti do kraja ugašena.