- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Muzički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
Društvo
18. 10. 2025.
07:31 >> 09:02
1
Da je sačuvana fabrika u Beranama mlijeko se ne bi prosipalo
Dok je ovih dana javnost zatrpana informacijama o tome da proizvođači i prerađivači ne znaju šta da rade sa viškom mlijeka, veoma olako je zaboravljeno da je upravo pod opravdanjem kako u Crnoj Gori nema dovoljno sirovine, prepuštena da u Beranama propadne jedina fabrika dugotrajnog mlijeka u našoj državi.
Svojevremeno građena međunarodnom donacijom od desetmiliona eura, fabrika mlijeka »Zora« u Beranama danas služi samo kao distributivni centar, a pod tim brendom se tek povremeno pojavi neki proizvod rađen u Danilovgradu ili Leskovcu, ili eventualno sitni sir ili kajmak u ovom sjevernom gradu.
Tako se na rafovima trgovina moglo vidjeti dugotrajno mlijeko »Lazine«, o čemu je Portal RTCG pisao, a iz ove brendirane crnogorske kompanije koja je kupila fabriku u Beranama su objasnili da to rade zimi kada je potražnja za mlijekom manja i da tako spašavaju proizvodnju i otkup.
Kada su u julu 2004. godine nezavisni mediji iz insajderskih izvora iz fabrike izvijestili da je beranska mljekara »Zora« prosula tokom tog mjeseca pedeset hiljada litara mlijeka u kanalizaciju, dočekani su na nož. Iste večeri je ta informacijama potkrijepljena otpisnim listama koje su dostavili insajderi.
Mljekara Zora napravljena je dvije godine ranije u okviru projekta Mednem – razvoj mljekrstva na sjeveroistoku Crne Gora, a luksemburgška vlada je za taj poduhvat Crnoj Gori donirala preko deset miliona eura.
Oglas za posao u ovoj fabrici objavljen je tokom jedne od predizbornih kampanja, a tada se javilo oko hiljadu zainteresovanih. Koliko od njih je dobilo obećanje nije poznato, ali je na kraju zapošljeno najprije šezdeset, da bi poslije svega dva mjeseca taj broj bio prepolovljen.
Fabrika je projektovana za dnevni kapacitet od pedeset hiljada litara, ali proizvodnja u njoj, dok je radila, nikada nije premašila deset hiljada u najboljim danima za ovu kompaniju.
Kada je samo godinu-dvije nakon izgradnje fabrike, inženjer Dragan Miljković, jedan od domaćih stručnjaka zapošljenih u toj mljekari, nakon učestalih kvarova i zastoja, upozorio da su mašine koje su kupljene za ovu fabriku stare i do trideset godina, našao se na udaru tadašnjeg poslovodstva.
Miljković je ispričao kako su neki djelovi opreme kada su stigli bili čak potpuno neupotrebljivi i da su morali biti vraćeni.
„Umjesto nove opreme stigla nam je gomila gvožđa, koje ni remontom nije moglo da se stavi u funkciju. Glavna mašina kombi-blok kada je uvezena bila je toliko stara da je već odradila svoj radni vijek“ – kazao je Miljković.
Prema njegovim riječima velika greška je bio izbor mašina, odnosno proizvođača.
„Meni nije poznato da još neka mljekara ili fabrika sokova u regionu radi sa kombi blokom. Uglavnom svi koriste mašine marke ’tetra-pak’ za koje ima i rezervnih djelova, a i mnogo su jeftinije“ – rekao je ovaj inženjer.
Inženjer Miljković je iznio još mnogo drugih informacija u vezi sa nabavkom i montiranjem opreme, opasnim kvarovima na drugim mašinama, kao onom kada je isparavao vodonik peroksid, ugrožavajući zdravlje radnika.
On je još tada čitav posao oko izgradnje fabrike nazvao kriminalom i dodao da će sve to jednog dana morati da se razotkrije. Miljković nije želio da trpi pritiske i najprije je napustio fabriku, da bi se nedugo potom odselio iz Berana i Crne Gore. Da li je ovaj prvi zviždač primao i prijetnje, nikada se neće saznati, jer se više nikada nije pojavio u javnosti.
Da je ovaj čovjek bio u pravu, ali da je očigledno progovorio prije vremena, javnosti je postalo jasno tek kasnije, kada je fabrika definitivno zatvorena, a njen direktor, Škotlandjanin Tom Hodž, osuđen na godinu zatvora.
Iz mljekare Lazine, koja je 2012. godine od Vlade Crne Gore za dvjesta pedeset hiljada eura kupila 99,05 odsto akcija „Zore“, zvanično je saopšteno da je oprema za dugotrajno mlijeko u ovoj fabrici neupotrebljiva i da može da se proda samo u staro gvoždje, odnosno nekom otpadu, čime su potvrđene informacije zviždača Miljkovića.
Međunarodni donatori nikada nisu inistirali na tome da se sprovede temeljna istraga i da se utvrdi ko je odlučivao o tome kod koga, gdje i koju opremu kupiti za mljekaru u Beranama.
Prije promjene vlasti 30. avgusta nikada to nisu zatražili ni primaoci donacije, Vlada Crne Gore, na čijem čelu je tada bio Filip Vujanović. Ministar poljoprivrede bio je Milutin Simović, predsjednik države Milo Đukanović.
Kako god bilo, nedavna situacija sa tržišnim viškovima sirovog mlijeka i nemogućnosti njegove prodaje u Crnoj Gori, pokazao je u našj državi može imati dovoljno mlijeka za program domaće proizvodnje dugotrajnog mlijeka, i da se nije tako smjelo dopustiti da propadne projekat u Beranama.
Tek sada je jasno da su na gubitku bili i Berane i Crna Gora, i zbog toga, ako ni zbog čega drugog, ovaj korupcionaški posao bi morao biti izveden na čistac. Ako nije bilo dovoljno mlijeka za taj kapacitet, dovoljno bi bilo za neki manji program dugotrajnog mlijeka koji riješio problem tržnih viškova. U međuvremenu su nam rafovi prodavnica prepuni takozvanog tetrapak mlijeka sa svih strana regiona i Evrope.
Коментари1
Остави коментар