P. R.

"Kada sud zaboravi da sudi"

U predmetu protiv članova Savjeta Javnog servisa RTCG, sudija Osnovnog suda u Podgorici izradila je i danas ekspedovala presudu koja nažalost više liči na administrativni akt, nego na sudsku odluku. Prostim uvidom se vidi da je u izreci prepisana treća verzija optužnice bez osvrta na sve dokaze sa glavnog pretresa, bez razmatranja završnih riječi branilaca — bez ijednog znaka samostalnog pravnog promišljanja. Takvo suđenje ne čuva pravni poredak, ono ga do temelja karikira i izlaže neprijatnostima.

Piše: Vladan S. Bojić, advokat

U svojstvu branioca izazvan sam da iznesem javnu i oštru javnu dobronamjernu kritiku na ovu nepogodu — ne na ličnost, već ovakvu presudu kao sistemsku pojavu koja ozbiljno prijeti da postane paradigma dokrajčivanja pravosuđa.

Pravo nije scenarij, a presuda nije medijska konstrukcija

U presudi se protivno osnovnim pravnim načelima, polazi od pretpostavke da presuda o poništaju izbora generalnog direktora RTCG ima retroaktivno dejstvo, pa se zarada stečena na osnovu ugovora i zakona tretira privilegijom: „protivpravna korist“, što je protivpravna glupost da takva pravna kategorija postoji negdje u pravno prosvjećenom svijetu. To je pravno nemoguće i suštinski dalekosežno opasno, briše se čak period zakonitog rada a izvršenje ugovora pretvara u krivično djelo. Sudija time ne griješi samo u zakonu, već on griješi u shvatanju smisla prava. Presuda kojom su časni ljudi javno osramoćeni a jasne činjenice i dokazi ignorisani, djeluje kao čin prilagođavanja medijski oblikovanom narativu, a ne — kao rezultat sudijskog rasuđivanja. Zato ovo nije pitanje jedne uobičajene nesmotrene presude. Ovo je pitanje ugleda pravosuđa. Jer ako se sudi da bi se dopalo, a ne da bi se mislilo – onda više nema pravde, nego predstave.

Neznanje nije isto što i nevinost

Prema javno dostupnim podacima sa sajta sudovi.me, posredi je očigledno nedovoljno iskusna sudija u složenim pitanjima kolizije materijalnog i procesnog prava i tema ivičnih materija prava a sumanute propagande. Očigledno je i nenormalan pritisak a uz medijske konstrukcije i javno mnjenje izrodilo ono što je najopasnije za pravosuđe, - presudu bez suda. Neznanje osnovnih pravnih instituta: retroaktivnosti, objektivnog ograničenja materijalnog dejstva pravnosnažneosti parnične presude, kao i trajno dugovinskog odnosa, pa blanketnih normi, i konsekvenci nepotpune jurisdikcije, pojma protivpravne koristi, pravne naravi zarade: što sve ne bi bilo posebno tragično — da nije postalo opasno sredstvo kojim se oblikuje politički poželjna istina. Kada sudija apsolutizuje sopstveno znanje, bez dovoljno razloga ili sa previše razloga povjeruje u sopstvenu nepogrešivost, a zaboravi da mora sumnjati — tada on prestaje biti sudija.

Pravda bez hrabrosti nije pravda

Branilac okrivljenih će izjaviti žalbu i Pritužbu Sudskom savjetu jer je neophodno. Pritužba nije napad, već poziv na odgovornost a savjet reaguje kada sudijska funkcija izgubi smisao glasa razuma i bude eho očekivanja. Ne tražimo ničiju kaznu. Tražimo da se prepozna granica između greške i oportunosti. Jer ako sud počne da sudi po očekivanju, a ne po pravu onda više ne govorimo o presudi, nego o diktatu konstrukcije.