MIMA KARADŽIĆ

Samo je Tito obuzdavao naše balkanske ludosti

Poznati crnogorski glumac, u intervjuu za sarajevski list "Dani", govori o radu na novom filmu "Gorčilo, jesi li to doš’o da me vidiš" i objašnjava zbog čega gledaoci širom regiona u liku beskrupuloznog tajkuna Sava Bačića iz serije "Budva na pjenu od mora" prepoznaju Željka Keruma, Zorana Jankovića, Milorada Dodika...

Novi film Milana Karadžića "Gorčilo, jesi li to doš’o da me vidiš", rađen po istoimenom komadu Miodraga Karadžića, okupio je veliku i zanimljivu ekipu jugoslovenskih glumaca: Milutina Mimu Karadžića, Boru Stjepanovića, Mladena Nelevića, Dubravku Drakić, Emira Ćatovića, Anitu Mančić, Andriju Miloševića... Urnebesna komedija koju je, nakon samo devet dana prikazivanja, u Beogradu vidjelo rekordnih stotinu hiljada gledalaca, uskoro će, po riječima Milutina Karadžića, biti premijerno prikazana i u više gradova u Bosni i Hercegovini. Za sada su, kaže popularni glumac, planirani Sarajevo, Tuzla, Banjaluka i Mostar.

"Film Gorčilo, jesi li to doš’o da me vidiš" svojevrsna je lirska komedija u kojoj preplašeni mještani malog crnogorskog sela, ne obazirući se pretjerano na događaje koji te 1968. godine potresaju svijet – mislim na studentsku pobunu na upad sovjetskih trupa u Čehoslovačku, na uspon Bitlsa, na hipi-pokret i seksualnu revoluciju – vode svoje međusobne ratove, sporeći se najčešće oko toga ko je za Staljina, a ko protiv njega i ko više voli krst, a ko petokraku", kaže Mima Karadžić. U selu postoje dvije kuće koje su, naravno, decenijama u zavadi 'na krv i nož', prije svega zbog toga što je, saznaće se na kraju, lik koji igra Boro Stjepanović davne 1950. svog susjeda prošpijao UDB-i, nakon čega je ovaj završio kao zatočenik na Golom otoku. 

Dvadeset godina kasnije, unuk ovoga koji je potkazao zaljubljuje se u unuku iz 'neprijateljskog tabora' i činjenica da djevojka ostaje u drugom stanju dodatno komplikuje i onako komplikovanu situaciju.

DANI: U sve se u međuvremenu upliće i država.

KARADŽIĆ: Tako je. Paralelno sa ljubavnom pričom, selo potresa drama izazvana odlukom vlasti da krene u izgradnju autoputa koji bi spojio sjever i jug Crne Gore. Cesta bi, po planu, morala da prođe kroz imanja zavađenih porodica. Tim povodom, u selo stiže geometar na koga, svaka na svoj način, obje familije vrše pritisak, pokušavajući da ga ubijede u to da su upravo livade i njive u njihovom vlasništvu idealna zemlja koju bi, u vrijeme izgradnje autoputa, država morala da otkupi.

DANI: Kao i u filmu, i u istoimenoj predstavi, veoma popularnoj početkom devedesetih, tumačili ste lik Gorčila.

KARADŽIĆ: Predstava nastala u beogradskom Domu kulture Studentski grad, zaista je, početkom devedesetih, bilježila ogroman uspjeh na gostovanjima širom zemlje. Kao i nakon gledanja filma, ljudi su tih godina iz pozorišta izlazili valjajući se od smijeha. I da, tačno je: u predstavi sam igrao lik Gorčila, što je pozorišna uslovnost.

DANI: Šta to znači?

KARADŽIĆ: Znači da glumac u pozorištu može da glumi i čovjeka od šezdeset godina i mladića od dvadeset i pet. Stavite brkove, pa ste brka. Na filmu su stvari dosta drugačije: gledalac mora da povjeruje da ste upravo vi taj lik, u šta ne možete da ga ubijedite ni lažnim brkovima, ni odijelom, ni perikom. To morate učiniti sami, svojim talentom i vještinom, bez pomoćnih sredstava.

DANI: Šta se za tih dvadesetak godina promijenilo u Vašem pristupu?

KARADŽIĆ: Mnogo toga. Prvo, zreliji sam. Drugo, predstavu Jesi li to doš’o da me vidiš radili smo kao komediju situacije; dvadeset i kusur godina kasnije filmu smo pristupili kao komediji mentaliteta. I, šta je moj Gorčilo danas? Svakako nije pokvaren čovjek. Umjesto toga, Gorčilo je prije lik koji se na svoj način bori za ono što misli da mu je važno: od naklonosti geometra, do toga da otac ne odnese sav novac sa sobom u grob. Pritom, nikome ne misli zlo, nikoga ne želi da povrijedi. Kao oca familije, muče ga isti problemi koji muče i većinu ljudi, s tim što je on iskren u smislu da te probleme uspijeva da jasno i glasno postavi i definiše.

Uzgred, većinu likova koji se pojavljuju u filmu, tokom djetinjstva i odrastanja, moj brat reditelj Milan Karadžić i ja imali smo priliku da vidimo po Crnoj Gori. Takve ljude i danas možete sresti ne samo po crnogorskim selima i provincijama nego i manje-više po cijelom Balkanu. Ništa se nije promijenilo! Kao što se, uostalom, kod nas gotovo nikada ništa i ne mijenja. U tom smislu, "Gorčilo, jesi li to doš’o da me vidiš" Milanov i moj je svojevrsni Amarkord.

DANI: Šta je sa samim tekstom? Koliko se film bazira na istoimenom komadu Miodraga Karadžića?

KARADŽIĆ: Sve što smo ubacili u originalni tekst bila je i danas aktuelna priča o izgradnji autoputa. Kao i lik geometra koji, zajedno sa svojom lijepom suprugom Klarom, balerinom novosadskog Narodnog pozorišta, jednoga dana stiže u malo crnogorsko selo.

DANI: Uvođenjem lika lijepe i slobodoumne novosadske balerine htjeli ste da naglasite sukob i kontrast dva mentaliteta ili...

KARADŽIĆ: Naravno. U taj zapušteni crnogorski kamenjar, dolaskom Klare, došao je i neki drugi svijet, drugi način života, drugi svjetonazor. Kao svojevrsni simbol hipi-pokreta i seksualne revolucije s kraja šezdesetih, mlada i slobodoumna žena, logično, od mještana ne biva tako lako prihvaćena.

Što ne znači da bi joj bilo ko od njih na bilo koji način naudio; naprotiv. Nisu naši ljudi takvi. Ali je svakako gledaju sa čuđenjem i uporno odbijaju da razumiju njeno isuviše slobodno ponašanje. Koje će, naravno, kulminirati u trenutku kada se po selu pronese glas da se lijepa došljakinja u seoskom jezeru kupa – gola!

Kao dječak, često sam znao da iz Nikšića ili iz Budve odem na raspust kod svojih rođaka na Žabljak, gdje sam se i sam susretao sa tom vrstom opreza, nepovjerenja, ako hoćete i neprihvatanja. Sa čim se nerijetko susretnem i danas.

DANI: Sa čim to konkretno?

KARADŽIĆ: Davno sam otišao iz Crne Gore...

"Kako si?", pitaju me kada se vratim.

"Dobro", odgovaram, nakon čega nastaje tajac. Onaj ko je postavio pitanje, ne trepćući, gotovo cio minut gleda me pravo u oči. Fiksira! Kao da hoće da otkrije tajni motiv mog povratka. Jer, zar bih se vratio da nisam zglajzao? U tom povratku mora biti nečega tajnog, nečeg što pokušavam da sakrijem kao zmija noge. Nakon ćutanja dugog kao vječnost, dolazi i sljedeće, ključno i opasno test-pitanje:

"A kako si još?"

Šta tu čovjek da odgovori?

Riječ je, kažem, o prirodnom, urođenom nepovjerenju u odnosu na svakoga onoga ko je drugačiji, ko dolazi "sa strane". Upravo smo te ljude i takve situacije Milan i ja ovim filmom pokušali da približimo publici. Tako se, pored kadrova "kamenog mora" Čeva i Cuca, u filmu može vidjeti cijela lepeza naših crnogorskih "mapetovaca", naših oriđinala koji, bistri i sumnjičavi i kakvi već jesu, po cio dan ne rade ništa doli sjede ispred seoske prodavnice ili kafane, piju pivo i raspravljaju o svjetskim problemima.

DANI: Sjetih se... Vjerovatno znate da je baš te 1968. partijska organizacija jednog malog crnogorskog sela sazvala hitan sastanak sa kojeg je Politbirou SSSR-a upućen najoštriji protest zbog sovjetske okupacije Čehoslovačke. U slučaju da ih sovjetska vojska ne posluša i ne povuče iz Praga, ista partijska organizacija će, upozoreno je na kraju, sazvati novi sastanak na kojem će donijeti odluku o daljim koracima. O tome govorite?

KARADŽIĆ: O tome. Uvijek mi je, moram priznati, bila simpatična ambicija i želja Crnogoraca, tog brojčano malog naroda, da budu dio velikog svijeta, velikog toka istorije. Uostalom, kako bismo odbranili veliku Rusiju, zar svojevremeno nijesmo objavili rat Japanu?! Ili, koliko ste puta i sami čuli kako Crnogorci, sa posebnim ushićenjem i trijumfom u glasu i u stavu, pričaju o svom bližem ili daljem rođaku, svejedno, koji je negdje u bijelom svijetu postigao ogroman uspjeh, napravio čudo neviđeno? Najzad, oboje smo odrasli u Nikšiću, pa znamo da su tamo vazda važila pravila "mimo svijet".

"Najjači čo’ek na svijetu za Nikšić je taj i taj", govorilo se.

Dakle, za sve ostale najjači čovjek može biti ko god hoće; za Nikšić je najjači onaj koga oni takvim proglase. I tačka!

Što bi, recimo, bilo briga Lihtenštajn, Monako ili San Marino ko je najjači čo’ek na svijetu? Ali je briga naše mapetovce koji vazda moraju sve da znaju, sve da komentarišu, da daju ocjenu svemu. Pritom, taj komentar nije ni pakostan ni zloban.

DANI: Nego?

KARADŽIĆ: Bezazlen je i služi kako bi se razbila monotonija, dosada na koju su nerijetko osuđeni mještani svih naših udaljenih sela, provincija ili sličnih krajeva. Baš kao i junaci našeg filma, i ti ljudi sjede ispred lokalne prodavnice ili kafane, piju i čude se kako to da kroz njihovo mjesto danima niko ne prođe.

E, a kada jednoga dana neko i prođe...

"Ko ovo bi?", pita jedan "mapetovac" drugoga.

"Ne znam", odgovara ovaj.

"Znaš li ti?"

Taj način da se po svaku cijenu nastavi suvišan i besmislen dijalog, da se postavi pitanje na koje je odgovor unaprijed poznat karakterističan je za naš svijet i zna da bude i veoma duhovit.

DANI: Što se svakako ne može reći za osnov zapleta koji ste spomenuli na početku: ko je koga poslao na Goli otok. Dok ste radili film, jeste li razmišljali o tome kako to da su donekle modifikovane IB-ovske podjele na Balkanu – posebno u Crnoj Gori – i dalje aktuelne?

KARADŽIĆ: Uvijek je Crna Gora bila podijeljena: jedan brat za bjelaše, drugi za zelenaše; jedan za krst, drugi za petokraku; jedan za četnike, drugi za partizane; jedan za Staljina, drugi protiv njega; jedan za Momira, drugi za Mila... Zašto? Valjda zato što kao ljudi sišli sa brda, imamo te tvrde balkanske glave. Ovdje očito ima neki đavo koji nam ne da mira. 

Sa druge strane, vjerujte mi da ne znam narod koji je toliko politizovan, koji se toliko bavi politikom kao što to činimo mi na Balkanu.

DANI: "Ideologijom i religijom se bavi sirotinja, moj Maho", rekao bi junak filma Otac na službenom putu.

KARADŽIĆ: Biće da je to. Pa, pogledajte ko se danas najviše bavi politikom, ko rješava svjetske probleme: mahom ljudi koji ne rade ništa, koji jedva sastavljaju kraj sa krajem. Sjećam se, svojevremeno sam u svom pozorištu, beogradskom Ateljeu 212, svakodnevno viđao dvojicu dekoratera koji su se dan-noć prepirali oko toga da li je Dejo Savićević za prelazak iz Crvene zvezde u Milan trebalo da dobije petnaest, ili dvadeset miliona. Pritom, obojica nijesu imali platu veću od dvjesta maraka.

Što sam stariji, sve više sam uvjeren u to da je naše balkanske ludosti i to uludo traćenje vremena jedini nekako uspijevao da obuzda i smiri Josip Broz Tito. I to, ispostaviće se, svojom vještačkom idejom bratstva-jedinstva.

DANI: Imam utisak da je donekle istom idejom bila vođena i ekipa serije Budva na pjenu od mora - reditelj Milan Karadžić, scenarist Stevan Koprivica, Vi... - koja je okupila glumce iz cijele bivše Jugoslavije.

KARADŽIĆ: Tačno, okupili smo ljude iz svih postjugoslovenskih država i mogu da kažem da za sada sjajno sarađujemo. Nažalost, jugoslovenske sukobe i ratove započeli su upravo ljudi iz kulture. Prije svih pjesnici, književnici koji su narode zavadili svojim besmislenim pričama o ugroženosti i nacionalnom ponosu. Naravno, u tome su učestvovali i drugi umjetnici i intelektualci, a tu zamku povremeno nijesu uspijevali da izbjegnu ni pojedini predstavnici moje profesije.

DANI: Koja se, osim nekoliko izuzetaka, ipak nije obrukala.

KARADŽIĆ: Moja je profesija najmanje i smjela i imala pravo da se obruka. Od kada je svijeta, posao glumca nije da mijenja granice, političke sisteme, da ruši vlast ili bude njen dio; posao glumca je da zabavi publiku, da joj, zahvaljujući vještini koju posjeduje, priušti radost.

Nedavno sam bio gost na velikoj zabavi koju je u sarajevskom Koloseumu organizovao tamošnji modni magazin, tokom koje sam se, siguran sam, izljubio sa barem stotinu ljudi. Tri dana smo Milan i ja šetali Sarajevom i bili oduševljeni time što su Sarajlije koje su nas prepoznale izlazile iz kafana da se pozdrave ili da nas pozovu na kafu i rakiju. Zašto su to činili? Pa, zato što ste vi neko blizak, neko ko u njihove domove unosi raspoloženje, ko im donosi radost. Hoću da kažem da, kada bi se ljudi više bavili svojim poslom, onim što najbolje znaju da rade, sve bi u našim životima, vjerujem, bilo daleko manje komplikovano.

DANI: Kako objašnjavate to da je serija Budva na pjenu od mora postigla ogroman uspjeh u svim postjugoslovenskim državama?

KARADŽIĆ: Budući da govori o problemima sa kojima se manje-više suočavaju sva postjugoslovenska društva u tranziciji, serija Budva na pjenu odmora na neki način bliska je svima nama. Ne mogu da vam opišem koliko se ljudi svakodnevno javlja iz Splita, Ljubljane, Banjaluke ili Sarajeva kako bi sa nama podijelili utisak da Savo Bačić, lik koji tumačim u seriji, živi tu sa njima, u njihovim sredinama. Doduše, on se tamo drugačije zove: Željko Kerum, Zoran Janković, Milorad Dodik... Sami nastavite niz. Ipak, za razliku od svih koje sam nabrojao, moj Savo Bačić je šarmantan, iskren i ima emocije. Umije da voli. Upravo zbog toga je, po mom mišljenju, našim gledaocima neuporedivo lakše da razumiju ili čak da saosjećaju sa Savom Bačićem – kakav je takav je – nego sa, recimo, nekim od stvarnih junaka naše tranzicije koje sam pomenuo.

Pored priče o lokalnom tajkunu Savu Bačiću, u seriji "Budva na pjenu od mora" imate paralelnu priču o ljubavi, o međuporodičnom sukobu, o korupciji, o jazu između bogatih i siromašnih... Dakle, o svim problemima koji, kažem, potresaju i koji će, nažalost, još dugo potresati sva naša društva.

DANI: Zašto mislite da će ih potresati?

KARADŽIĆ: Zato što je to... tako. Ovdje se već decenijama ljudi rađaju sa istom mišlju u glavi: kako nekoga da prevare, kako da "naprave kombinaciju". Evo, provedite istraživanje, pa ćete vidjeti da se ogromna većina lijepih i zgodnih Podgoričanki, Beograđanki, Sarajki ili Zagrepčanki zabavlja isključivo sa momcima koji "imaju kombinaciju". U Jugoslaviji su nekada dobri momci bili ljekari, profesori, inženjeri... Danas su to oni koji znaju da naprave kombinaciju. Svi imaju nekakve kombinacije!

DANI: Budva na pjenu od mora bi uskoro trebalo da se prikazuje i na Kosovu?

KARADŽIĆ: Tako je. Seriju su otkupile i televizija Kosova i televizija Albanije. Trenutno smo u pregovorima sa Rusima, ali... Vidjećemo. U svakom slučaju, sudbina porodice Sava Bačića, kao i ostalih junaka serije Budva na pjenu od mora, upravo zbog načina na koji je ispričana, zbog humora karakterističnog za naše podneblje – tog humora, dakle, koji se ne podsmijeva, koji ne vrijeđa nikoga, koji se ne ruga – postiže tako veliki uspjeh i ogromnu gledanost u cijelom regionu.

DANI: Kao i film "Gorčilo, jesi li to doš’o da me vidiš".

KARADŽIĆ: Tako je. Naprosto, uspjeli smo da napravimo mentalitetsku priču baziranu na duhovitim situacijama i dijalozima, ali i na takozvanom momentu iznevjerenog očekivanja. 

Moj profesor na beogradskoj Akademiji dramskih umjetnosti Milenko Maričić nama je studentima na primjeru Čarlija Čaplina objašnjavao značenje pojma "momenat prevarenog očekivanja": gotovo svi putnici broda koji iz Evrope stiže u Ameriku i u istom trenutku počinju da povraćaju, da se muče, da se od bolova valjaju po palubi...

Odjednom, u sljedećem kadru, vidimo nečije noge koje se besciljno batrgaju. I taman kada pomisli - e, ovaj je najgore prošao, počeo je da se davi – suočavajući se sa efektom "iznevjerenog očekivanja", gledalac shvata da je riječ o glavnom junaku, Čaplinu, koji radosno mlatara nogama jer je uspio da ulovi ribu. To je u komediji važno. To znaju samo majstori.

DANI: Vama je polazilo za rukom da postignete takav efekat?

KARADŽIĆ: Eh, otkud znam! Trudio sam se... Tokom karijere igrao sam u mnogim komedijama, ali isto tako dobijao uloge u tragedijama, dramama, mjuziklima... Objektivno, odigrao sam dosta uloga, kako glavnih, tako i epizoda. Naročito u pozorištu, dok sam bio stalni član ansambla beogradskog Ateljea 212.

DANI: Zašto ste prije nekoliko godina odlučili da napustite Atelje 212?

KARADŽIĆ: Htio sam da oslobodim prostor mlađima. Pored toga, bio sam angažovan na televiziji, u brojnim serijama, na filmu, tako da nisam ni imao vremena da se pozorištu posvetim na način na koji sam bio navikao. Najzad, iskreno, možda bi moju odluku o napuštanju Ateljea 212 mogli posmatrati i kao posljedicu moje buntovne prirode, mog infantilnog odbijanja da ostarim. Naravno, starost je prirodna stvar, ali ne bih želio da se taj proces osjeti u mojim postupcima, da utiče na moje odluke u smislu da, kako bih obezbijedio kakvu-takvu sigurnost, ostajem u pozorištima koja su se u međuvremenu pretvorila u ustanove kulture i u kojima zaposleni glumci svakoga mjeseca dobijaju sigurnu platu. U takvoj situaciju, jedino što moju profesiju razlikuje od svakog drugog službeničkog posla je to što uveče, ako je sala puna, dobije aplauz.

DANI: Nedostaje li Vam pozorište?

KARADŽIĆ: Nedostaje, naravno. Postoji mogućnost da tu ljubav obnovim ovog ljeta, kada je planirano da u Crnoj Gori, u Budvi, manje-više ista ekipa koja je snimila film uskoro postavi komad Miodraga Karadžića. U ovom mračnom i turobnom vremenu, ljudi su željni prave komedije i zdravog humora. I to upravo onoga kakav im pruža film "Gorčilo, jesi li to doš’o da me vidiš".

Tamara Nikčević