Lili-Mari Hilčer (ARD)  [ DW ]

21. 07. 2025. 07:28

Kako steći kapital i živjeti od njega mnogo prije penzije

Penzija sa 67 godina – to mnogima u Njemačkoj ne zvuči baš primamljivo. Umjesto toga, sve više mlađih ljudi želi da već sa 40 godina bude finansijski nezavisno i da živi od prihoda koje im donosi njihova imovina – bez klasičnog posla.

Ko hoće „u penziju“ sa 40, taj želi da bude slobodan, nezavistan, da sam odlučuje o svom životu, a možda i da jednostavno više ne ide na posao.

„Vrlo često se tu radi baš o tome da čovjek sam odlučuje o svom vremenu i da ima opciju da ne zavisi od poslodavca ili neke krute hijerarhije“, kaže Katarina Lit, direktorka u fintech firmi Raisin u ARD-ovom formatu 50k na Jutjubu.

„Nekad je i sam put cilj: da li mogu da priuštim sebi pauzu od posla ili da radim skraćeno radno vrijeme?“

Kakvo je to pravilo - četiri procenta?

Ljude koji pokušavaju ovako da žive zovu frugalisti (latinski frugalis, „koristan“, „vrijedan“ ili „dobar u upravljanju resursima“). Oni žive štedljivo i ciljano štede da bi postigli finansijsku slobodu. Iza toga stoji dobro osmišljen plan, jer za finansijsku slobodu treba dobra priprema – posebno kad je u pitanju ušteđevina. Koliko novca treba da se uštedi zavisi od toga koliko ti mjesečno treba za život.

Frugalisti obično računaju da ne troše ušteđeni kapital, već da žive samo od prihoda – od dividendi, kamata, kirije ili udjela u firmama.

Osnova za to je tzv. Trinity studija iz 1998. godine, koja je analizirala održive stope povlačenja novca iz penzionih fondova. Uprostimo: cilj je da se utvrdi koliko novca možeš godišnje da povučeš iz svog fonda za život bez rada ili penziju, a da ti pare ne nestanu prije nego što prođe određeni broj godina. Rezultat: ako 30 godina povlačiš po 4% godišnje, novac bi trebalo da traje tih 30 godina. Naravno, pod uslovom da je novac uložen raznovrsno i dugoročno.

Ali važno je znati: to je samo gruba smjernica, kaže Katarina Lit.

„U 95% slučajeva novac je bio dovoljan ako je više ulagano u akcije. Ali to ne znači da treba slijepo da se oslanjaš na prosjek.“

Štednja: 25 puta godišnji trošak

Frugalisti kao što je Oliver Noelting – koji je u toj zajednici neka vrsta pionira – koriste Trinity studiju i pravilo četiri procenta za svoje kalkulacije. On kaže da mu je to solidno pravilo za procjenu „koliko mi treba da bih bio finansijski nezavistan i da više nikad ne moram da radim.“

Ako godišnje trošiš 4% svog uloženog novca, to znači da trošiš jednu dvadesetpetinu svoje imovine. Iz toga se izvodi formula za štednju prije penzije: da bi imao dovoljno za penziju treba ti 25 puta više od godišnjih troškova.

Milion eura za nekoliko godina?

Da konkretizujemo: prosječno domaćinstvo u Njemačkoj je 2022. trošilo oko 2.846 eura mjesečno. Uz pomoć alata kao što je „Finansijska sloboda kalkulator“ sa sajta Finanzfluss, možeš da izračunaš koliko ti treba da bi imao tih 2.846 eura nesto mjesečno na raspolaganju. Postoje i drugi kalkulatori, pa rezultati mogu da variraju.

Ako se računa da je prosječan godišnji prinos oko 6%, kao što daje MSCI World indeks, i da štediš 15 godina, treba ti preko milion eura da bi sa 40 godina mogao da ideš u penziju i da 30 godina živiš od toga. Da bi to postigao, morao bi da štediš preko 5.000 eura mjesečno.

No, treba uzeti u obzir i da je prosječan životni vijek muškaraca 78,2 godine, a žena 83 godine.

Frugalisti žive ekstremno štedljivo

Za poređenje: prosječna bruto plata za puno radno vrijeme u aprilu prošle godine bila je 4.634 eura mjesečno. Od toga se, naravno, odbijaju porezi i doprinosi. I: prosječan Njemac, prema podacima Statističkog zavoda, uštedi oko 10% svojih prihoda. To možda zvuči malo u poređenju sa 5.000 eura koje frugalisti štede, ali u globalnom poređenju to je zapravo prilično visoka stopa.

U Austriji je stopa štednje oko 9%, u SAD 4,7%, a u Japanu samo 2,8%.

Frugalisti, međutim, često žive sa manje nego prosječan Njemac – troše manje mjesečno i štede i do 70% svojih prihoda. Ako se, recimo, cilja na penziju sa 1.500 eura mjesečno, onda je dovoljno da se štedi oko 2.637 eura mjesečno da bi se dostigla suma od pola miliona eura.

Ali to znači i ozbiljna odricanja u svakodnevnom životu, naglašava i Katarina Lit:

„To obično znači da živiš u maloj sobi, u zajedničkom stanu ili negdje na selu. U popularnim gradskim četvrtima ne možeš da živiš, jer samo kirija pojede dvije trećine budžeta od 1.500 eura.“

Finansijska situacija može da se promijeni

Samo uz niže troškove od prosjeka moguće je prestati da se radi znatno prije zvanične penzije. Ali tu postoje i rizici koje je teško predvidjeti, kaže Lit:

„Ako, recimo, živiš u stanu sa povoljnom kirijom, ali ti stanodavac otkaže, moraš da tražiš novi stan. To može neplanirano da ti duplira troškove stanovanja.“

Ona dodaje da uvijek mogu da se dese stvari koje ti promijene život i finansijsku situaciju – kao što su osnivanje porodice ili gubitak posla.

Čak i kad si već u fazi povlačenja novca iz svog fonda, postoje rizici: „Ne možeš da kažeš – sad ću da prodam sve akcije kad su na vrhuncu. Moraš stalno da povlačiš dio novca, čak i kad je tržište u padu.“

Porezi, zdravstveno i penzijsko osiguranje

I tokom faze povlačenja novca moraš da plaćaš porez: „Kad prodaješ akcije, to podliježe porezu na kapitalnu dobit. Isto važi i za dividende – one se oporezuju u cjelosti“, objašnjava Lit. Taj porez – tzv. Abgeltungssteuer – iznosi 26,375%. Može se smanjiti kroz tzv. Günstigerprüfung, što je njemački poreski mehanizam koji provjerava da li je tvoj lični poreski procenat povoljniji od tog fiksnog.

Ne smije se zaboraviti ni zdravstveno osiguranje: ko prestane da radi sa 40 i ostane u obaveznom zdravstvanom osiguranju, mora i dalje da plaća doprinose, ali nema pravo na bolovanje. A ko ne radi, više ne uplaćuje ni u penzioni fond.

Sve što si uplatio do 40. godine, dobijaš tek kad napuniš 67.

Da li je to realno?

Da li je sve ovo realno – zavisi od tvoje lične situacije. Frugalista Oliver Noelting, na primjer, više ne juri penziju sa 40: „Taj cilj više ne pratim striktno već godinama“, rekao je za ARD. „Da bih to postigao, morao bih da radim puno radno vrijeme, a ja hoću već sada da imam više vremena za svoju mladu porodicu. Zato i dalje radim skraćeno i 2022. sam, recimo, uzeo godinu dana roditeljskog odsustva.“

Katarina Lit ipak kaže: „Mislim da je korisno razmišljati o ovome. To ljude tjera da se zapitaju – šta su mi zapravo finansijski ciljevi i koliko mi stvarno treba za starost.“