- Hronika
- Kolumne
-
Radio
- Izdvajamo
-
Emisije
- Dokumentarni program
- Pop top
- Europuls
- Zrno po zrno
- Radio ordinacija
- Kulturna panorama
- Zelena priča
- Epoleta
- +382
- Spona
- Svijet jednakih šansi
- Matica
- Život po mjeri čovjeka
- Link
- Izokrenuti svijet
- Koracima mladih
- Moja profesija je...
- Sportski program
- Kulturno-umjetnički program
- Muzički program
- Koracima prošlosti
- Naučno-obrazovni program
- RCG
- R98
- Programska šema
- Trofej Radija Crne Gore
- Frekvencije
- Radio drama
09. 08. 2025. 07:09
Nagasaki – mit o bombi koja je okončala rat
Smrt je često surova i brutalna. Ali može da bude i cinična. U japanskom primorskom gradu Nagasakiju, 9. avgusta 1945. život je izgubilo desetine hiljada ljudi. Neki su isparili ili izgorjeli za nekoliko sekundi, neki su bili probodeni staklenim krhotinama, dok su druge zatrpali djelovi zgrada. Mnogi su bili izloženi radijaciji i umirali sporo – ponekad posle decenija patnje.
Ta druga atomska bomba, koja je bačena tri dana posle bacanja bombe na Hirošimu, zapravo nije bila namijenjena Nagasakiju – a još manje da eksplodira tačno iznad jedne crkve.
Lijepo vrijeme je bilo ubitačno za Nagasaki
Američka vojska je prvobitno odabrala kao metu grad Kokuru gdje se nalazio centar japanske vojne industrije, ali je on tog dana bio prekriven gustim oblacima. Posada američkog bombardera pokušavala je tri puta da izvrši napad, prije nego što je konačno bacila bombu. Sa skoro praznim rezervoarom, odletjeli su ka najbližoj američkoj bazi.
„Sve što smo htjeli bilo je da se riješimo te stvari", rekao je Vilijam Barni (1923 - 2016) jedan od članova posade, kada je već imao više od devedeset godina.
Ta „stvar" odnjela je živote 70.000 ljudi koji je imao nesreću da tog 9. avgusta bude vedro.
Barni je jedan od brojnih svedoka, vojnika i istoričara koje je nagrađivani reporter Klaus Šerer intervjuisao za svoju knjigu „Nagasaki – mit o presudnoj bombi" (2015).
Najpotresniji su djelovi u kojima preživjeli govore o danu koji im je zauvjek promijenio život. Čieko Rju, kroz suze opisuje kako je prepoznala tijelo svoje majke, pretvoreno u pepeo, samo po skoro istopljenoj šnali od kornjačevine.
„Dodirnula sam joj stopalo", rekla je. „Ali ono se odmah raspalo, kao suv pijesak."
Čieko Rju koja je na kultnoj fotografiji snimljenoj dan nakon atomskog bombardovanja Nagasakija 1945. preminula je 15. avgusta, 2020. sa 90 godina.
Kao i Čieko, i ostali svedoci su trenutke posle eksplozije doživjeli kao apokaliptičnu noćnu moru. Mnogi, kako svedoči Sakue Šimohira, to nisu mogli da izdrže – i izvršili su samoubistvo.
Dekonstrukcija mita o presudnoj bombi
Dati glas preživjelim žrtvama, vratiti im dostojanstvo - jedna je od ključnih tema u briljantnoj knjizi Šerera.
Ali još važnija je dekosntrukcija jednog mita: da su obje atomske bombe bile neophodne da bi se okončao Drugi svetski rat. Klaus Šerer, koji je kao dopisnik godinama živio u Japanu i SAD, osporava tu tvrdnju – i pokazuje da je ona zapravo dobila tu svoju „moć definicije" tek godinu dana nakon završetka rata.
U američkim arhivama je otkrio dvije filmske nedeljne hronike „United News" – jednu iz 1945. o kraju rata, i drugu iz 1946. povodom godišnjice – koje to nedvosmisleno potvrđuju.
U izvještaju iz 1945. navodi se da je Japan već prije razaranja Hirošime i Nagasakija bio demoralisan i vojno poražen. Konvencionalne bombe već su sravnile sa zemljom 66 gradova. Prikazuju se potpuno uništeni gradovi, olupine brodova, industrijske ruševine.
„Na kraju tog izvještaja", piše Šerer, „autori sebi dopuštaju zapanjujuću rečenicu: ‘Scene poput ovih ne ostavljaju sumnju da je Japan bio potpuno poražen i prije atomske bombe.'"
Šta se promijenilo 1946. u odnosu na 1945?
Godinu dana kasnije, ton izvještavanja potpuno se mijenja. Prikazuju se slike „japanskih vojnika koji marširaju u stroju, duge kolone izglancanih topova, kao i borbeni avioni i amfibijska vozila spremna za akciju".
U filmskoj hronici se navodi da je prva atomska bomba „Japance samo ostavila bez riječi". Prelomni trenutak, tvrdi se, nastupio je tek sa bombom bačenom na Nagasaki. „To je bio konačan udarac. Tada su kapitulirali", stoji u izvještaju.
„U roku od jedne godine, stvarna ili nametnuta percepcija kraja rata potpuno se okrenula naglavačke", zaključuje Šerer. „Atomska bomba kao čudesno oružje – tehnički impresivna, strateški neophodna i moralno opravdana. Tako je svijet trebalo da je vidi ubuduće."
Ono što se jasno vidi iz poređenja dvije hronike, sve više postaje i dominantno mišljenje u istoriografiji: ni bomba na Hirošimu, ni ona na Nagasaki nisu bile neophodne za okončanje rata.
Pravi prelomni trenutak bila je objava rata Japanu 8. avgusta od strane dotad neutralnog Sovjetskog Saveza.
Zašto?
Ali postavlja se pitanje: zašto su onda obje bombe ipak bačene? I zašto je njihov efekat, kako sa američke, tako i sa japanske strane, proglašen odlučujućim za kraj rata?
Šerer nudi više odgovora. Upotreba atomskih bombi u ratu pružila je naučnicima daleko dublje uvide u njihovo dejstvo nego testovi u pustinji.
A pošto su bombe bile različite konstrukcije – prva je bila od uranijuma, druga od plutonijuma – bilo je „neophodno" da se obe isprobaju. Dakle, eksperiment nad ljudima.
Pored toga, američki predsjednik Hari S. Truman, suočen sa sve većim zamorom od rata u Sjedinjenim Državama, po svaku cijenu je htio da izbjegne krvavu i dugotrajnu invaziju Japana kopnenim trupama – ali i da se osveti za poraz u Perl Harburu.
Upotreba bombe bila je i demonstracija moći prema Sovjetskom Savezu – baš u trenutku kada je antifašistička koalicija počela da se raspada i kada se nazirao početak Hladnog rata.
Pogodna interpretacija – za počinioce
Ali zašto je Japan prihvatio ovu interpretaciju? Šerer citira američkog istraživača Vorda Vilsona, koji u svojoj knjizi („Pet mitova o nuklearnom oružju", 2013) nudi iznenađujuće jednostavan odgovor: bilo je pogodno – barem za počinioce.
Mit o čudesnom oružju Japancima je omogućio da izbjjjjjjjjegnu bolnu analizu sopstvene ratne prošlosti.
Ako se stavimo u poziciju cara Hirohita ili nekog drugog visokorangiranog japanskog političara ili generala, koji su vodili zemlju kroz katastrofalan rat, stvar postaje jasna. „Privreda je u ruševinama. Osamdeset procenata gradova je bombardovano i spaljeno. Narod gladuje. Šta da rade? Da priznaju da su napravili niz teških grešaka? Ili da poraz pripišu (...) naučnom proboju neprijatelja, na koji niko nije mogao da računa?"
„Mi smo žrtve dva počinioca"
Žrtve bombi to vide sasvim jasno: „Mi smo žrtve dva počinioca", kažu. A Sakue Šimohira je svoje preživljavanje pretvorila u političku poruku: „Morala sam da biram između hrabrosti da umrem i hrabrosti da nastavim da živim", rekla je.
„Tako je moja misija postala da od svijeta zahtijevam jedno obećanje: da ćemo zauvjek ostati poslednje žrtve atomske bombe."