Ema Levaškevič  [ DW ]

09. 08. 2025. 14:33

Kako je u Bjelorusiji pet godina nakon masovnih protesta?

Prije pet godina, u zemlji kojom je tada više od četvrt vijeka autoritarno vladao Aleksandar Lukašenko, izbili su masovni protesti. Bio je to trenutak koji niko mogao da predvidi.

Njegov odlazak sa vlasti može se očekivati najranije 2030. godine. U petak, 8. avgusta, Lukašenko je za magazin Time izjavio da, po završetku svog mandata 2030, ne namjerava da ostane na funkciji. Takođe je rekao da ne teži tome da mu sin postane nasljednik.

Pandemija, izbori i protesti

Sve je počelo 9. avgusta 2020. godine, na dan predsjedničkih izbora. Građani su izašli na ulice, protestujući protiv očigledno namještenih rezultata koji su Lukašenku obezbijedili još jedan mandat.

Ali nezadovoljstvo je bilo dublje: vlast nije preduzela mjere protiv pandemije, opozicioni kandidati su hapšeni, hiljade ljudi završile su u pritvoru.

Žene su organizovale marševe, studenti štrajkove, protestovali su radnici, umjetnici, sportisti. Diplomate su davale otkaze, ljekari i nastavnici pisali otvorena pisma. Odgovor režima bio je brutalan: nasilje, mučenja, bolnice pune pretučenih.

Svetlana Tihanovskaja, domaćica koja je ušla u političku borbu umjesto upruga Sergeja koji je bio u zatvoru, postala je simbol otpora. Njena priča, međutim, nije imala srećan kraj — završila je u egzilu u Litvaniji.

Digitalni tragovi pobune i represije — izbrisani

U godinama koje su uslijedile Lukašenko je dobijao sve veću podršku Moskve. Pomogao je Vladimiru Putinu u ratu protiv Ukrajine, izazvao migrantsku krizu na granici sa EU, obezbijedio još jedan mandat.

Danas, pet godina kasnije, tragovi protesta gotovo da ne postoje. Mediji koji su tada izvještavali — zatvoreni su ili rade iz inostranstva. Njihovi sajtovi su blokirani.

Ali i ljudi brišu fotografije i snimke iz straha da ne budu identifikovani. Nestali su članci, arhive, objave na društvenim mrežama.

Ali represiju je sve teže sakriti. Prema podacima Centra za ljudska prava „Vjasna", od 2020. politički je procesuirano više od 8.500 ljudi, a ukupno je pritvoreno preko 60.000.

Među najpoznatijima: Ales Bjaljacki, dobitnik Nobelove nagrade za mir, radi u kaznenoj koloniji šest dana nedeljno. Njegovo zdravstveno stanje se pogoršava.

Flautistkinja Marija Kolesnikova, osuđena na 11 godina zatvora. Njena porodica nema kontakt s njom.

Bankar i filantrop Viktor Babariko - kazna od 14 godina.

I danas se Bjelorusi progone u vezi sa protestima iz 2020. godine. Samo ove godine uhapšeno je više od 1.700 ljudi zbog politički motivisanih optužbi.

Posao sa puštanjem zatvorenika

Režim je posljednjih mjeseci počeo da pušta zatvorenike — ukupno više od 300 do sada.

Među njima je u junu bio i Sergej Tihanovski, oslobođen baš na dan susreta Lukašenka sa američkim izaslanikom Kitom Kelogom.

Lukašenko sada otvoreno nudi zatvorenike u zamjenu za ustupke. „Ako ih hoćete — uzmite ih! Šta mi dobijamo zauzvrat?" poručio je nakon sastanka sa američkom delegacijom 31 jula.

Šta bi Zapad mogao da uradi?

DW kolumnista Aleksandar Fridman, istoričar koji predaje na njemačkim univerzitetima, podsjeća da je Bjelorusija 2020. percipirana kao ruska zona interesa — i tu je Zapad bio krajnje oprezan.

Prema mišljenju politikologa Artjoma Šrajbmana iz Karnegi centra u Berlinu, Zapad tada nije imao stvarne poluge da oslabi režim.

Šrajbman smatra da bi Zapad sada mogao da pruži veću podršku ljudima u bjeloruskim zatvorima. „Mogao bi aktivnije da pregovara o oslobađanju tih ljudi i da Lukašenku ponudi različite ustupke u pogledu njegovog ugleda i diplomatije – pozive, posjete i kontakte."

Teoretski, zapadne zemlje bi, kaže on, mogle da odu i korak dalje i „razmisle o ukidanju nekih sankcija kako bi postigle neku vrstu razmjene sa Lukašenkom – okončanje migrantske krize u zamjenu za oslobađanje političkih zatvorenika".

„Sve to vjerovatno neće radikalno promijeniti situaciju u Bjelorusiji", ocjenjuje stručnjak. „Ali bi moglo da promijeni perspektivu i sudbinu pojedinih ljudi, pojedinih žrtava ovog režima. To je u velikoj mjeri u rukama Zapada. Međutim, pošto Bjelorusija do sada nije bila, niti jeste prioritet, ne postoji ozbiljna volja da se time pozabave."