Brenda Has  [ DW ]

14. 08. 2025. 03:23

Vim Venders ili kako se najbolje izgubiti

Za Vima Vendersa, izgubiti se - to nije neuspjeh, već vid blaženstva.

„Kada se izgubiš, zaista napustiš sebe i tu si", kaže on za DW.

Više od pet decenija, ovaj njemački filmski poslenik poziva publiku da se izgubi u njegovim filmovima koji lebde kroz nepoznate pejzaže i tihe emocionalne prostore.

U avgustu ove godine, povodom Vendersovog 80-og rođendana, galerija "Bundeskunsthale" u Bonu otvorila je veliku retrospektivnu izložbu koja predstavlja njegov obiman opus - uključujući film, fotografiju, bakropise i tekstove.

Lutalica rođena usred ruševina

Za Vendersa kretanje nikada nije bilo samo stvar udaljenosti - bilo je to otkriće. Rođen 11. avgusta 1945. u Diseldorfu tri mjeseca nakon kraja Drugog svjetskog rata u Evropi, odrastao je u gradu koji je bio gotovo potpuno sravnjen sa zemljom.

Na otvaranju izložbe, Venders - koji sebe često naziva putnikom - prisjetio se nadrealnog kontrasta između poslijeratne Njemačke i dalekih mjesta koja je otkrio čitajući enciklopediju svog djeda i očeve novine.

„To je za mene bilo ogromno otkriće i pokretačka snaga mog života. Svijet je bio bolji. Oduvijek sam želio da znam sve o njemu... Da sam ostao kod kuće, ne bih bio ovdje“, rekao je za DW.

Ta dječja želja za istraživanjem postavila je temelje za kreativnu karijeru koja je obuhvatila više kontinenata i umjetničkih žanrova.

Putevi do otkrića

Venders je počeo da snima filmove 70-ih, postavši ključna figura u pokretu Novog njemačkog filma uz kolege-režisere Vernera Hercoga i Rajnera Vernera Fasbindera.

Njegova trilogija: "Alisa u gradovima", "Pogrešan pokret" i "Kraljevi puta" istražuje jednu od njegovih glavnih tema: ljude u pokretu koji traže povezanost ili pripadnost.

Njegov međunarodni ugled učvrstio je film "Pariz, Teksas" (1984), potresno istraživanje gubitka i iskupljenja koje se odvija na jugozapadu SAD. Film prati čovjeka koji izlazi iz pustinje bez sjećanja i kreće na putovanje kako bi se ponovo povezao sa svojim mladim sinom. Vendersu je donio Zlatnu palmu u Kanu i nagradu BAFTA za najboljeg režisera.

Film "Nebo nad Berlinom" iz 1987. prikazuje anđele - jedan od Vendersovih omiljenih motiva - kako lebde iznad podijeljenog poslijeratnog Berlina, posmatrajući život dok se ne zaljube u ljudski svijet. Navodno je inspirisao film "Grad anđela" s Meg Rajan i Nikolasom Kejdžom iz 1998, mada su neki kritičari smatrali da je rimejk učinio medveđu uslugu Vendersovom originalu.

O samoći i zvuku

"Savršeni dani" (2023), tiha studija karaktera, smještena u Tokiju, prati radnika čije jednostavne rutine otkrivaju radost, izolaciju i svetost svakodnevnog života. Kođi Jakušu dobio je nagradu za najboljeg glumca u Kanu i nominovan za Oskara 2024.

Iste godine, Venders je objavio "Anselma", 3D-dokumentarni portret njemačkog slikara i vajara Anselma Kifera.

"Svaki film je putovanje", rekao je jedanom Venders, „ne samo fizički, već putovanje prema razumijevanju nečega.“

A što bi bilo putovanje bez dobre filmske muzike? Ona je uvijek imala ključnu ulogu u Vendersovom radu. Istaknut primjer je film nominovan za Oskara „Buena Vista Social Club“ (1999), u kojem je pratio priču o starenju kubanskih muzičara koji se uzdižu od anonimnosti do globalne slave. Istoimeni album, nagrađen Gremijem, ne samo da je prodat u više od osam miliona primjeraka širom svijeta, već je izazvao interesovanje čitavog svijeta za tradicionalnu kubansku muziku.

Venders je režirao i muzičke spotove, uključujući „Stay (Faraway, So Close!“) grupe U-2.

Umjetnost gledanja

Osim toga, Venders je dugo bio plodan fotograf, poznat po slikama napuštenih prostora, slabo vidljivih kutaka i dugih, tihih puteva. Njegova fotografija odražava njegovo filmsko stvaralaštvo, fokusirajući se na prazninu, tišinu i dostojanstvo prostora.

Mnogo je putovao. Osim nekoliko putovanja u Kinu, „Putovao sam kroz Indiju četiri sedmice. Još uvijek nisam (bio) u Patagoniji, jednom od mojih najranijih snova... Nikad nisam (bio) na Antarktiku (ili) Sjevernom polu. Izbjegavao sam hladne zone. Poznajem sve tople djelove planete, ali ne i sve hladne", našalio se za DW.

Venders se rado i gotovo sa čežnjom prisjeća preddigitalnog doba, kada je bilo moguće namjerno se izgubiti u novim gradovima. „U svim velikim gradovima svijeta pokušavao sam da se izgubim kad sam prvi put stizao tamo. A kad bih uspio da se izgubim, mislim da sam stvarno razumio grad – ali tek tada", kaže on. „Kad se izgubiš, znaš“, rekao je za DW. „Ako imaš kartu i znaš put, ne vidiš toliko kao kad se izgubiš.“

Ne morate biti Vendersov obožavalac da bi vas ova izložba privukla. Njegov rad obraća se svima koji su se ikada osjećali kao da ne pripadaju mjestu na kojem se nalaze ili su čeznuli za nečim drugim. Njegove priče nas podsjećaju da, ako se izgubimo, možemo da otkrijemo nove načine gledanja - ne samo na svijet, već i na nas same.

Izložba u muzeju Bundeskunsthale u Bonu je otvorena do 11. januara 2026.